Džungla na sceni i oko nje

U vrijeme kad je djeci od stvarne, zelenilom omotane, prašume znatno bliža ona virtualna ili džungla na asfaltu, klasik Rudyarda Kiplinga više je nego dobrodošao bijeg u zanemarenu stvarnost. Knjiga o džungli preispituje i kritizira sebeljubiv ljudski pogled na svijet, promatrajući okolinu iz drugoga rakursa – očima životinja. U tom svijetu, u kojemu vuk gleda vuka u pod, a ne u oči, čovjek je zvijer bez morala, dok je životinjama ispod časti spuštati se na njegovu ljudsku razinu. U takvu stanju stvari, ljudsko mladunče Mowgli svim se silama trudi postati dijelom vučje družine, koja ga odbija iz čisto ljudskih razloga – jer je drukčiji.

Bijeg u raskoš scenske džungle mladim i starijim gledateljima omogućio je Saša Anočić. U tom mjuziklu za mlade, koji u originalnoj verziji traje 2 sata i 45 minuta, dobili smo sve što smo očekivali od Anočića – dugo i studiozno stvaranje predstave, krv, znoj i suze u radu, pjesmu, ples, pomalo humora, nešto više akcije te još više dramaturških viškova na sceni.

Raskoš scenske džungle poremetilo je ponekada nasilno obogaćivanje radnje songovima

Već sama činjenica da predstava za djecu i mlade traje gotovo tri sata stavlja brojne izazove pred redatelja. Naime, toliko dugu cjelinu vrlo je teško čvrsto oblikovati i održati na zadovoljavajućoj razini za mladu publiku, što, nažalost, nije u potpunosti uspio ni Anočić. Već uvodno predstavljanje džungle, koje je trajalo gotovo puni školski sat uz obilje etnotonova i plesa na tragu Bollywooda, muku će mučiti sa zadržavanjem mlade publike. Kad je maleni junak konačno stupio na scenu, njegova priča stalno je prekidana usporednim pričama, što je pojačavalo raspršenost glomazne strukture. Također, scene su unutar sebe dobro funkcionirale, ali građenje mikroplana bez kraćenja razvlačilo je cjelinu predstave.

Još se nekoliko boljki nadvilo nad Anočićevu džunglu. Kao prvo, pomalo nasilno bogaćenje radnje songovima koji su rijetko izvirali iz nje (poput vrlo efektnog songa lešinara), već su pomalo forsirano prizivani ili umetani bez dramaturškog objašnjenja, osim izazivanja osmijeha (tvor Smrdo usred džungle predstavlja se Cotugnovim klasikom L’italiano). Iako predstava ima znatno uspjelijih humornih scena i likova, poput beskrajno duhovitih lešinara i do groteske dovedene karikature majmuna, a na mjestima se duhovito poigrava stereotipima animiranoga filma, nedostaje joj još pokoje zgodno redateljsko rješenje i scenski vic.

Bez obzira na slabosti, Anočićeva Knjiga o džungli nije loša predstava. Tek bi uz dobre škare bila još bolja i bliža onomu što je redatelj htio, a tek dijelom uspio postići – zabavnom i poučnom mjuziklu za male i velike. Kako bi to postigao, izveo je na scenu gotovo cijeli Trešnjin ansambl uz goste glumce, a potpomogao se i djecom iz Trešnjina učilišta. Velik broj glumaca izmjenjivao se u brojnim ulogama, ispunjajući raskošnu džunglu na sceni (scenograf Stefano Katunar) životinjama koje su izvirale iz svakoga kutka. U toj glumačkoj jurnjavi iz kostima u kostim, jednoga životinjskog karaktera u drugi, svi su glumci odradili zahtjevan posao, no tek poneki uspjeli su nametnuti svojim zvjerkama prepoznatljivost. Ponajprije, tu je odličan kvartet lešinara koji čine Damir Klemenić (vrlo duhovit i odličan u pokretu i kao zaljubljeni jelen Šandor), Hrvoje Barišić, Tvrtko Jurić i Vanda Vujanić Šušnjar. Njima pridružujemo Sanju Hrenar koja je bila neodoljivi dikobraz Ljutko i Anu Vilenicu kao vrlo duhovitu i slatku kokoš Katicu (u alternaciji s Nerom Stipičević). Aleksandra Naumov Mowglija je odigrala u visokom fizičkom ritmu, no nije ga uspjela dovoljno karakterno obojiti. Ivana Bakarić bila je malo odveć ozbiljna pantera Bagheera, dok Mladen Vujčić nije uspio izvući sve iz Balooa. Krunoslav Klabučar strašnoga je Sherea Khana obogatio govornom manom, prenaglašeno se naslonivši na „pjetjejano meko j“ koje je postalo sveprisutno, samim time izblijedjevši humornu boju.

Glazba Matije Antolića, u živoj izvedbi autora te Nevena Šverka i Radovana Ruždjaka, bila je solidna, no ne i osobito dojmljiva. Kostimi Danice Dedijer bili su raskošni, mjestimice vrlo veseli i duhoviti, poput crvenih majmunskih guza, dok je koreografija Petra Bande bila diskretna. Zaključno, Knjiga o džungli Saše Anočića obujmom je velika predstava koja bi bila bolja da je vremenski manja.