Dragocjeno hrvatsko blago

Postoji li uopće rimska umjetnost, često je postavljano pitanje zasnovano na svima dobro poznatoj povijesti rimskog uvoza i kopiranja grčke umjetnosti svih razdoblja i stilova. I doista, rimska civilizacija počiva na grčkoj kulturi i umjetnosti isprepletenoj s utjecajima etruščanskog i egipatskog nasljeđa. Ključna razlika u percepciji može se slikovito objasniti citirajući Gilberta-Charlesa Picarda da su „gotovo sve elemente od kojih je jezik sastavljen izumili Grci, ali je sintaksa što ih međusobno povezuje rimsko djelo“. Upravo je Rimsko Carstvo na zapadu otvorilo golema područja svim mogućim oblicima kulture te omogućilo da blaga duhovnog života i helenske umjetnosti stoljećima očuvaju svoju stvaralačku snagu. Fenomen urbanizacije i širenje na osvojene provincije uzrokovao je usvajanje, spajanje i prilagodbu običaja osvojenih područja.

Iz postava izložbe

Srce rimske civilizacije čine rimska božanstva i legende. I rimski povjesničari poput Tita Livija poetično su percipirali antiku kao vrijeme koje „uživa povlasticu što bogovi sudjeluju u nastanku gradova kako bi im dali uzvišeno značenje“. Na području svetog tla pod zaštitom bogova umijeće rimskoga graditeljstva dosegnulo je vrhunac. Servije Tulije, predzadnji etrurski kralj Rima, podijelio je grad u četiri okruga, a sama dioba ostvarena je dvjema osima, cardo maximus u smjeru sjever–jug i decumanus maximus u smjeru istok–zapad, koje su se križale pod pravim kutom i tvorile kostur grada. Formiran je geometrijski pravilan ustroj koji se primjenjivao unutar svakoga grada ukoliko je to lokalna fizionomija dopuštala. Grad je rastao unutar utvrde – castruma. U njega se uvodio vodovod i kanalizacija, a glavni trg – forum – činio je urbano središte okruženo javnim objektima i hramovima. Svaki je grad imao osnovne ustanove poput teatra, amfiteatra, foruma, trgovina, tržnice i sudnice, odnosno bazilike te bi kao takav predstavljao „Rim u malom“.

Povijest rimske civilizacije na području Hrvatske možemo pratiti po mnogim značajkama urbanog planiranja, standardne rimske arhitekture i primjercima klasične skulpture. Detaljan uvid u rimsko nasljeđe naše zemlje pruža nam opsežna izložba Klasični Rim na tlu Hrvatske – arhitektura, urbanizam i skulptura.

Izložba počinje ilustracijom procesa romanizacije prikazom karte Rimskoga Carstva u doba Trajana, odnosno u razdoblju najveće ekspanzije Carstva, koja olakšava percepciju hrvatskoga povijesnog prostora unutar Rimskoga Carstva i definiranje onoga što se od Rima reflektiralo na našim prostorima. U tri ključna područja – Istri, Panoniji i Dalmaciji – izložba ukazuje na osnovne odrednice rimskog urbanizma i arhitekture. Detaljnim opisom rimskoga Nezakcija, Parentiuma (Poreča) i Pole (Pule) predstavljeni su osnovni elementi grada. S obzirom da nijedan rimski grad u Panoniji nije otkriven u svom ukupnom perimetru, panonski dio većinom je predstavljen nizom fragmenata pronađenih na lokacijama sjeverne Hrvatske. Dalmacija je bila najjače izložena utjecajima romanizacije. Reprezentativna Dioklecijanova palača primjer je originalnog arhitektonskog projekta koji je postavio temelje novom tipu arhitekture objedinjujući grad, vojni logor i elitnu rezidenciju.

Osim obrade pojedinih tematskih cjelina, poseban naglasak stavljen je na reprezentativne primjerke rimske umjetnosti koji uvelike govore o vrhuncima rimskoga djelovanja na području Hrvatske.

Posebna atrakcija izložbe skulptura je carice Livije, supruge prvog rimskog cara Augusta. Kao i sama Livija i njezina skulptura imala je burnu i neobičnu povijest. Skulptura iz prve polovice I. stoljeća pronađena je u blizini brežuljka na kojem se nekoć nalazila antička Narona, zajedno s još 15 rimskih statua prilikom iskopavanja 1995. i 1996. godine. Riječ je o kipovima careva i pripadnika carske obitelji, uglednih građana i rimskih božanstava kojima su glave većinom zagubljene jer su kipovi u rimsko doba bili sastavljani od više dijelova. Prema legendi, 1888. glava carice Livije pojavila se u Naroni. U nju se zaljubio čuveni britanski arheolog Arthur Evans, koji je seljaku u Vidu kraj Metkovića ponudio svoj polucilindar u zamjenu za mramornu glavu carice Livije. Danas u vlasništvu muzeja Ashmolean u Oxfordu glava carice za potrebe izložbe posuđena je i spojena sa svojim tijelom pružajući jedinstvenu priliku promatranja cjelovite skulpture.

Carica Livija, Metković, 1. st.

Solinjanka, ujedno zaštitni znak izložbe, jedan je od najdragocjenijih spomenika rimske umjetnosti u Hrvatskoj. Riječ je o nesretnoj zaručnici zloglasnoga Karakule, prikazane u trenutku kad još nije bila svjesna teške sudbine koja će je zadesiti u braku s nemilosrdnim rimskim carem. Karakula, često opisivan kao nasilan i okrutan čovjek pun kompleksa, mrzio je svog tasta Plautijana te je zbog toga prezirao i zapostavljao, a na kraju i dao ubiti svoju suprugu Plautilu. Ženstvenost i ljepota mlade djevojke isklesane od najfinijeg mramora gube se u drugom portretu Plautile, koji vjerodostojnije odražava tugu mlade žene.

Osim istaknutih portreta carice Livije i Solinjanke, izložba naznačuje širu tematiku rimskih portreta. Jedna od uvriježenih praksi bila je pripisivanje nadljudskih osobina caru kako bi se povećao njegov autoritet. Kipovi careva postavljali su se na istaknutim javnim mjestima kao simbolički nositelji carskoga kulta. Postupno se javila želja svakoga malo uglednijeg Rimljanina da se ovjekovječi, jer se portretiranjem građanin približavao svojem uzoru – caru. Naručitelj je mogao imati utjecaja na formu portreta, a frizure su bile odraz mode vremena.

Na primjeru Varaždinskih Toplica obrađena je tema rimskih termi – mjesta higijene, rekreacije i odmaranja. Terme su Rimljanima bile neizostavni dio grada. Na samu lokalitetu pronađeno je mnogo dokaza da je postojao hram Kapitolijske trijade, odnosno službeno rimsko trojstvo koje čine Jupiter, Junona i Minerva. Na tom području štovane su razne rimske božice poput Minerve, Diane i Fortune, za koje se smatralo da štite zdravlje. Božanstva su prikazana nizom reljefa s temom vode, poput prikaza nimfi, prekrasnih mladih žena povezanih s božanstvima. Posebice se ističe skulptura božice Minerve, poznata i kao Palada Atena u grčkoj mitologiji. Prikazana kao ratnica sa zmijom, simbolom vječnosti, smatrana je božicom ratnika i mudrosti.

Glava mlade žene (Plautila), Solin, 3. st.

Rimska božanstva kao temelj rimske civilizacije prožimaju sve segmente izložbe. Svakom događaju i predmetu Rimljani su pripisivali božanski karakter. Iako je utjecaj stranih religija bio velik, grčki je utjecaj bio najveći pa se mnogi rimski bogovi u svojim osobinama poistovjećuju s grčkima. Rimljani uvode Dii Consentes – štovanje dvanaest rimskih bogova. Posebna prostorija posvećena je domaćim božanstvima. Božice su bile karakteristične za područje Histrije i Liburnije, a izloženi primjerak rimske skulpture Magma mater primjer je sinkretizma, odnosno spajanja drugih, istočnjačkih religija i vjerovanja sa zatečenim stanjem u pokrajini gdje se nalaze. Kad su Rimljani došli u kraj gdje su se štovala božanstva poput Anzotike, Eje, Ike, Irije, uvidjeli su da su mnoga od tih božanstva slična njihovim božanstvima. Došlo je do spajanja domaće liburnske i rimske božice, gdje Anzotika predstavlja interpretaciju rimskog kipa Venere s malim Prijapom, jednim od njezinih sinova. Uz Anzotiku obrađeno je i najpopularnije domaće božanstvo Svilan, italsko božanstvo šuma i polja. Razlikujemo panonske od dalmatinskih Svilana, jer je panonski najčešće prikazan u antropomorfnom obliku okružen nimfama, dok dalmatinski ima jareće noge, rogove i uši te sliči grčkom Panu, božanstvu pastira, prirode i idiličnih krajolika.

Dioklecijanova palača, Solinjanka i carica Livija potvrđuju da se umjetnost na području Hrvatske razvila do vrhunaca koji ne zaostaju za onime što je klasični Rim stvarao u svojim ostalim centrima.

Posljednji dio izložbe posvećen je temi nadgrobne umjetnosti. Sarkofazi čije ime dolazi od latiniziranoga grčkog izraza sarcophagus, što znači „kamen koji jede meso“, uvozili su se iz velikih atenskih i rimskih radionica specijaliziranih za izradu kipova božanstava i careva. Često su bili dovršavani i ukrašavani u domaćim radionicama, a jedan od najvećih centara bio je u Saloni. Među najljepše stele pripadaju portretne stele, gdje arhitektonski elementi oponašaju arhitekturu edikule odnosno pročelje maloga hrama koji uokviruje nišu predviđenu za reljefno prikazana poprsja vlasnika, često bračnoga para, ali i za natpise.

Iako će pojedinci komentirati kako izložba ne pruža cjelovit uvid u problematiku i kako su neki važni primjeri izostavljeni, ako uzmemo u obzir da svaka od tri ključne cjeline (Istra, Panonija, Dalmacija), pa čak i pojedina tema poput portreta, rimskih božanstava ili nadgrobnih spomenika čini dovoljno bogato područje da bude izložba za sebe, objektivnije će se sagledati cilj ove izložbe, a to je pružanje uvida u kontekst klasične umjetnosti u Hrvatskoj, s prostorom za dalja i detaljnija istraživanja. Riječ je o klasičnoj izložbi, klasičnoga postava, o klasičnom Rimu u Hrvatskoj.