Destrukcija ili neznanje?

Koliko god sam sebi obećao kako se više neću živcirati oko stvari koje su u mojoj biografiji definitivno „iza mene“, koji put mi je to obećanje jednostavno nemoguće održati. Eto, neki dan ne samo što sam se iživcirao nego sam doživio i mali kulturni šok. Saznao sam naime da na ovogodišnjem Svjetskom festivalu animiranih filmova (takozvanom Animafestu koji se održava u Zagrebu od 3. do 8. lipnja ove godine), u službenom natjecanju festivala nema ni jednoga hrvatskog filma! Baš ni jednog.

Nakon što sam informaciju prespavao nadajući se nekakvu „prosvjetljenju“ ili blagotvornoj tuposti, novi mi je dan nažalost donio samo još više neuroze i jada. Nadao sam se kako ću nekako zaključiti da više „nisam u tijeku“ i da su me okolnosti jednostavno pregazile, ali daleko je to od istine. Moje iskustvo i znanje kad je animacija u pitanju, a o festivalima da ne govorim, još su itekako dobrodržeći. Bez imalo lažne skromnosti. Pa sam nazvao Umjetničkog direktora Animafesta kako bih provjerio ne krije li se tu nekakva „skrivena supstancija“. Ali ničega tu na žalost moju nema tajanstvenog.

Publika ovogodišnjeg Animafesta neće imati priliku vidjeti nove hrvatske kratkometražne animirane filmove

„Nismo htjeli vršiti nikakav pritisak na selekcijsku komisiju“, rekao mi je domobranskim tonom pošteni naš umjetnički direktor. Iz činjenice da nemamo ni jednog filma u natjecanju na festivalu koji nas košta nekoliko milijuna kuna izvlačimo naizgled samo dva moguća zaključka: 1. Naša je animacija toliko slaba da nije dostojna ni jednog jedinog uratka ni na festivalu u vlastitom gradu i 2. Festival se toliko osuo i „zaboravio“ zašto uopće postoji da je to tek jedan (i po direktorovu tonu) od benignijih problema.

Još prije dvanaest punih godina napisao sam izvješće tadašnjem Vijeću o realizaciji ondašnjeg Svjetskog festivala animacije (kojem sam ovako ili onako bio na čelu), ali na način da sam analizirao svaki od pet razloga zbog čega se festival uopće i organizira (i na njega troše veliki novci). Dakle, razlozi postojanja nekog festivala jesu: 1. Procjena i ocjena recentne umjetničke produkcije putem natjecanja (nakon selekcije) i takozvanih popratnih programa. 2. Promidžbeni efekti festivala (festival kao kulturna ponuda grada, njegovih urbanih i umjetničkih potencijala, svojevrsna reklama i za čitavu zemlju). 3. Festival kao društveni događaj (lijepo je u okviru razbarušenoga gradskog života imati i takvu ponudu). 4. Utjecaj na našu, hrvatsku animaciju, poticaj njezinoj umjetničkoj i komercijalnoj produkciji kao i prigoda za njezinu međunarodnu afirmaciju, i 5. Biznis (sajamska kupoprodaja i prezentacija tehnologije i projekata).

Nijedan festival na svijetu ne može jamčiti vrhunsku realizaciju svih tih elemenata. Pa se nastoje koncentrirati ili specijalizirati oko nekih. Naš svjetski festival i bio je „svjetski“ upravo po tome što je bio među vodećima u barem prva tri-četiri razloga postojanja (biznis – takozvani animarket, nikada nismo uspjeli realizirati). Dvanaest godina nakon moga zadnjeg izvješća vidim, naš festival više nema ni jednoga razloga postojanja! A i dalje se na tu uzaludnu manifestaciju troši veliki novac. I ne samo na to. Nego i na produkciju filmova koji ne mogu doprijeti ni do projekcije na tako propalom festivalu! Svakoga dana svjedoci smo, top s Griča najavi u Zagrebu neki filmski festival. I svatko danas može organizirati festival. Postoje tako i „svjetski“ festivali animacije i u Banjoj Luci i u Neumu. Na tom u Neumu sam i bio. I bilo mi je sasvim ugodno. Direktor toga festivala pozvao je autore putem interneta i dobio stotinjak filmova. Sam je izabrao filmove za prikazivanje, napravio sasvim pristojan program, u dogovoru s Turističkom zajednicom pozvao nekoliko zanimljivih ljudi, meni su dali Nagradu za životno djelo i nekoliko smo se dana prekrasno proveli. Festival je koštao valjda nekoliko desetaka tisuća kuna.

Da s našim Animafestom – koji, kao što rekoh, košta našu siromašnu i zapuštenu zemlju nekoliko milijuna kuna – nešto nije u redu, osjetio sam u nekim sitnicama kao običan kibic. Nekoliko mjeseci prije prošlog Animafesta preminuo je jedan od najvećih i najpopularnijih autora animacije u svijetu (oskarovac, naravno), glasoviti Bob Godfrey. Taj predivni čovjek bio je na gotovo svim našim festivalima. Ključne 1992, kad je festival prvi put organiziran u samostalnoj Hrvatskoj, dodijelili smo mu Nagradu za životno djelo. Došao je unatoč ratu i zatvorenoj zračnoj luci. Župnik u Mariji Bistrici, ganut hrabrošću toga genijalnog autora, darovao mu je zlatni križ, koji je Godfrey držao na svom radnom stolu u Londonu. Našu javnost nitko nije obavijestio o smrti Boba Godfreya! Na Animafestu ne samo da nije održana neka njegova, barem skromna, retrospektiva nego ni u običnom biltenu nije o tome objavljena ni suhoparna vijest.

Po završetku jednog od prošlih festivala organizatori su se u tisku pohvalili činjenicom da je isti film dobio i Grand Prix (međunarodnog žirija) i nagradu publike. Tada sam shvatio da je festival definitivno izgubljen. Naime, takozvani umjetnički filmovi rade se isključivo zbog toga (i u njih se ulaže velik novac) da bi utjecali na tržište animacije, kultivirali ga, dizali razinu kreativne produkcije i tako širili krug sudionika u toj lijepoj međuljudskoj komunikaciji. U tom smislu festivali bi trebali biti ono što su za znanost časopisi! Mjesta gdje se osnovni kreativni napori analiziraju i vrednuju. Upravo u tome naš je festival bio vodeći u svijetu.

Podsjetit ću na jedan događaj. Godine 1986. premijeru na našem festivalu imala su glasovita braća Quey s filmom The Streets of Crocodiles, kao i genijalni Kanađanin Richard Condie s filmom The Big Snitt. Svejedno, vrlo autoritativan međunarodni žiri odlučio je te godine: „ne dodijeliti Grand Prix festivala niti jednom filmu čuvajući tako visoke standarde Zagreba i znajući koliko je za međunarodni razvoj animacije važno da se i dalje na ovome festivalu anticipiraju istinski trendovi koji će pripomoći sveopćem razvoju animacije u svim njenim pojavnostima“. A sada, eto, festival se hvali kako je publika pametnija od žirija. Takvoj „publici“ doista nije potreban festival, dovoljna joj je revija dopadljivih i predvidljivih filmova, koja će koštati stotinjak puta manje od svjetskog festivala.

I još jedan primjer. Lani sam na jednoj projekciji u Parizu svojim ušima čuo Direktora Međunarodnog festivala animacije u Ljubljani kako se javno hvali kako je upravo taj festival najvažniji u regiji. Ništa strašno zbog te hvale, ima čovjek na to pravo, da nisam saznao (zemljo, otvori se!) da upravo toga gospodina Animafest u Zagrebu lijepo plaća kao – savjetnika!

Naravno, ukoliko naša animacija doista „ništa ne valja“, onda bi barem trebalo priupitati Hrvatski audiovizualni centar i Ministarstvo kulture na što, zašto i tko troši nemalen novac na beskorisne projekte? Može biti da tu i ima nečega. Evo i za to nekih argumenata. Trenutačno su oni koji konkretno (i stručno) odlučuju o projektima i odgovorni su za domete naše umjetničke animacije sve odreda potpuni diletanti! Sasvim nestručne osobe. Slučajno, riječ je o trima gospođama. Prva gospođa dramaturginja je u Zagreb filmu. Kažu mi da je jedna od najboljih u Hrvatskoj za teatar, ali sama priznaje da se u animaciju uopće ne razumije. Pa koga su je vraga onda tamo uhljebili?

Druga je gospođa aktualna povjerenica za animirani film u HAVC-u. Ona doista voli animaciju i nagledala se animiranih filmova, ali u životu nije napravila jedan kvadrat animacije niti je o animaciji napisala jednu jednostavnu proširenu rečenicu. Povjerenica je postala svojim iskustvom u rezerviranju hotelskih soba za goste festivala i u transportu kopija. Milijune kuna dijeli projektima dešifrirajući potencijale knjiga snimanja koje u životu nije imala u ruci, niti poznaje tehnologiju kreativnoga sazrijevanja i nastajanja animacijskog djela.

 Treća je gospođa predsjednica Hrvatske ASIFA-e (međunarodnog udruženja animatora). ASIFA je potpuno anakrona organizacija koja još nije saznala da je srušen Berlinski zid, a njezina hrvatska udruga potpuno je beskorisna (naravno, ne bi trebala biti). Gospođa predsjednica također se nagledala filmova, ali isključivo kao supruga našeg uglednog autora kojemu je ova država (i njoj, naravno) platila milijune kilometara avionskih letova u svrhu promocije naše animacije, a rezultati su slični onima kao poslije selekcije za ovogodišnji Animafest.

Pridodat ću tom žalosnom nizu i jednu emisiju Hrvatske televizije. Zove se Animatik. Lošiju emisiju o filmu teško je i zamisliti. I voditelj i zbunjeni gosti kao da su ispali iz zaboravljenog ormara koji je zabunom na Televiziji još tamo 1969. zaključao Nenad Pata. Nije ni čudo da tržišta animacije u Hrvatskoj uopće nemamo. Naime, utjecaji umjetničke animacije i njezini poticaji, čak i uz još postojeću karizmu zagrebačke škole, nikakvi su. A sada vidimo da je od te potpore odustao i Animafest.

Bio sam u žirijima mnogih i najvećih svjetskih festivala. Nema festivala koji na određen, makar i diskretan, način ne daje neku malu prednost domaćoj produkciji. Neki to rade i otvoreno i nitko im to ne zamjera. Ne postoje u tom smislu nikakvi pritisci. To se podrazumijeva. I naš festival svojevremeno je uveo nepisano pravilo, koje se pokazalo izvrsnim. Naime, članovi selekcijskih komisija znaju doista biti frustrirani oko kompromisa koje su morali raditi i oko krajnje liste odabranih filmova. Pa je uvedeno pravilo da kad rad komisije završi, svaki član ima diskrecijsko pravo po svom izboru uvrstiti još po jedan film u program. Članovi komisija upravo tu instituciju koriste kako bi pomogli filmovima iz svojih zemalja da se domognu natjecateljskoga programa. Hrvatski član selekcijske komisije nije ove godine iskoristio ni to pravo! Vjerujte mi, nisam imao volje ni saznati putem interneta ni pitati umjetničkog direktora tko je ta osoba. Užasava me, naime, alternativa koja mi se nudi: je li tu riječ o neznanju ili o destrukciji?

Ako vas je ovaj tekst „ugnjavio“ zbog teme o animaciji, tu alternativu kao i naslov teksta možete slobodno primijeniti na sve prijepore pred kojima stoji naša zemlja.