Brodovi i ljudi

Mogli bismo reći da je priobalnom življu plovidba nagon te ne samo potrebna nego i nužna vještina. Brodogradnja i brodarstvo na uzmorskom prostoru postoje oduvijek, od prvoga čovjekova traga. Tako je i u Trogiru, koji u svoju nisku izvanredne svjetske kulturne i ambijentalne baštine može pridodati tradiciju trogirske brodogradnje. Ujedno i materijalnu i nematerijalnu baštinu, jer brodove i plovidbe čine ljudi.

Izložba Brodogradilište Trogir – od zanatske do industrijske proizvodnje postavljena je u Državnom arhivu u Rijeci u suorganizaciji Arhiva te riječkog i trogirskog ogranka Matice hrvatske. Autorica izložbenoga koncepta, kataloga i postava predsjednica je Ogranka MH u Trogiru te viša kustosica Muzeja grada Trogira Danka Radić. Izložba sadrži dokumente, nacrte brodova koji su se gradili na trogirskim navozima, brojne izvorne dokumente, dokumentarne fotografije, umjetničke slike trogirskih jedrenjaka, makete brodova, bogatu zbirku kalafatskih alata koji su mahom sačuvani i u obiteljskim zbirkama.

Fotografija s izložbe

Povoljan geostrateški položaj Trogira na poluotoku, niske obale i pličine, blizina šuma za dobavu drvene građe te zaštićena luka preduvjeti su razvoja brodarstva u Trogiru. Povijesni izvori s podacima o brodogradnji datiraju od početka 12. stoljeća. Poimence se majstori i kalafati u većem broju spominju od druge polovice 16. i tijekom 17. stoljeća. Razdoblje prije dokinuća Mletačke Republike, tijekom 18. stoljeća, bilo je nepovoljno za brodogradnju te su se brodovi mahom tek čistili i popravljali. Od kraja 19. stoljeća Austro-Ugarska je novi gospodar Jadrana, a razdoblje njezine uprave obilježilo je zalaz jedrenjačkog brodarstva, uvođenje parnoga stroja te osuvremenjivanje gradnje brodova industrijskim tehnologijama.

Tijekom 19. stoljeća u Trogiru je bilo aktivno nekoliko škverova. Brodogradnja se generacijama njegovala kao obiteljski posao. Sredinom 19. stoljeća aktivna su tri škvera brodograditeljskih obitelji Košćina, Petrić, Katalinić te je usavršena gradnja brodova. U Trogiru je 1855. osnovano dioničko Pomorsko društvo u Trogiru, za poticanje brodogradnje i brodarstva, proširenje i uređenje luke i drugo. Dalji tijek brodogradnje prati opće trendove međuratnog i poratnog razdoblja do danas, kada je škver (privatiziran) ponovno na početku.

Množina izložaka te mar pojedinaca i zajednice da se naraštajima čuvaju materijalni fragmenti zavičajne povijesti svjedoči zrelo autoričino promišljanje i nužnost nastanka izložbe i kataloga te predstavljanje prikupljenih artefakata široj javnosti. Izložba je iznjedrila impresivnu činjenicu da je tradicionalna brodogradnja još živa u kolektivnoj memoriji trogirskoga prostora, stoga je ključni prinos izložbe trajno bilježenje važnoga segmenta povijesti hrvatskoga Jadrana i grada Trogira.

Izložba je komponirana trodijelno i spretno se smjestila u trima izložbenim prostorijama riječkoga Državnog arhiva. Riječ je o starijem razdoblju zanatske proizvodnje (majstora i kalafata), zatim suvremenoj brodogradnji i brodarstvu te je prezentiran multimedijalni iskorak u budućnost u koju trogirski škver hita velikim koracima u odnedavno promijenjenim okolnostima novoga vlasništva. Zaista se nadamo da je tako, da će u ovom primjeru izostati čemerna sudbina i velikih i malih škverova duž obale, koje smo svakodnevni svjedoci.

Trogir ne bi bio ono što jest da nema svoga škvera, zato su trogirski navozi zalog bolje i bogatije budućnosti trogirskoga kraja. To poručuje i izložba u riječkom Državnom arhivu koja vrata zatvara 5. travnja.