Bajta, šatra i neboder

Kad Isus vidje veliko mnoštvo naroda oko  sebe, zapovjedi da se otplovi na drugu  stranu. Uto pristupi k njemu neki  književnik i reče mu: „Učitelju, ja ću te  slijediti kamo god pođeš.“ Isus mu reče:  „Lisice imaju jame i ptice nebeske  gnijezdo, a Sin Čovječji nema gdje da  nasloni glavu.“ (Matej 8, 18–20)

Sve živo po prirodnom instinktu nastoji zaštititi i svoj opstanak i svoju intimu od opasnosti s koje god strane ona vrebala: od atmosferilija i pripadnika drugih vrsta, pa i od vlastite, od svega što bi ga moglo ugroziti ili od čega strahuje. Neke će se životinje ukopati u jazbine, brloge, rupe od zemljom, zavući se između korijenja i kamenja; druge će se uvući u duplje drveća; treće će sagraditi gnijezda (na drveću, na napuštenim dimnjacima, pod strehom kuće), bilo gdje gdje im se učini da su našle miran zaklon u koji bi se mogle skloniti. Navedeni biblijski stih kadšto se tumači i ovako: Isus nije imao mjesta na koje bi sklonio, zaklonio glavu, gdje bi se zaštitio (jer hajka se na njega već bila digla). Danas smo u europskom civilizacijskom krugu ostali na kućama i stanovima kao na zaštiti od vanjskoga svijeta (no i to samo uvjetno; valja pročitati zanimljivu knjižicu Danci i stranci Kristine Wolsperger Danilovski da si potvrdimo kako ljudi i iz svojih stanova namjerno izlažu svoju intimu neznancima; shvatila sam to bez puritanskoga zgražanja, više kao emocionalnu ohlađenost). I kuće i stanovi zidani su objekti, solidni, izdržljivi i otporni, trajni barem koliko i prosječan ljudski vijek, a oni stariji gradili su se tako da potraju što dulje. Općenito su se svi negdašnji proizvodi (industrijski i manufakturni) izrađivali tako da traju što dulje, uz čestu propagandnu krilaticu da ćete se njima služiti „vi i vaša djeca“. Danas je i ta krilatica, naravno, besmislena, jer svaki je proizvod načinjen tako da izdrži barem garantni rok, a poslije njega šekspirski – kako (vam) bude. 

Kad se reklo stan, on je mogao značiti i kuću, i dom, i hižu, i zgradu, i palaču, i hram, i dvor, i samostan, i boravište, i sjedište, i prenoćište, i šator / sjenicu, i tabor, i stanje, i tkalački stan (razboj) (stsl. stanъ, castra, hospitium, statio; rus. stan, vojska, logor, tabor, stan; češ. stan, šator, boravište, vojni stan; slov. stan, kuća, stanište, tor, staja, stanje). U prakorijenu glagol stati, stanovati znači bivati, prebivati, živjeti (A di ti stojiš? pitat će vas u Dalmaciji, ne očekujući odgovor: na ljestvama, jer vas čovjek zapravo pita gdje stanuješ).

I kuća i dom, kao mjesto na kojem se prebiva, ima barem deset značenja. Dom dolazi od *dem-, graditi, dakle to je u prvom redu zgrada. I u kući i u domu nalazi se element čuvanja i/ili građenja. Prakorijen kuće i doma jest nastan, nastamba, stanište, skrovište. Germanski haus, hus, hiša, hiža potječe od ie. korijena *keudh-, što se sačuvalo u lat. cutis, koža, pa bi hut / hus bilo skrovište pokriveno kožama. I prasl. *hys’a, hyz’a (hiša, hiža, dom, kuća, zgrada, stan, soba) preuzeta je iz germanske podloge; hus, Haus, house razvile su se iz *hudsa-, što je srodno i s njem. Hütte, koliba, ali i s grč. keūthos, skrivalište, staja, boravište (stanovanje ljudi i životinja pod istim krovom nije bila rijetkost, a ni izričaj: stan mi je kao štala). Prvotne su kuće, šatori, bile pokrivene kožama, što potvrđuju i semitski jezici – hebr. bajit (bet) = kuća, ali i obiteljski krug; ar. se kuća kaže bäyt. Bajta je planinska koliba u Italiji, Francuskoj, Baskiji, a riječ poznajemo i u Hrvatskoj, no ona ne mora nužno biti u planinskom podneblju. Bajta je vrlo skromna koliba, gotovo potleušica. I semitski korijen baith znači kuća, koliba, šator, koji je izvorno najčešće bivao od životinjskih koža, pa tako i sama riječ kuća potječe od prasl. *kontja, šator, a ovo od ie. korijena *(s)que-, kont-, čuvati, sačuvati, skriti, zaštititi (stsl. konšta, bug. kъštъ, koliba, slov. koča, koliba, polj. kucza, sjenica).

Dom se značenjski isprepleće i s kućom i sa stanom, no i lat. domus i grč. oikía (odatle i lat. vicus, selo, dakle više kuća zajedno) vuku korijen iz ie. *dem-, graditi. Lat. domus znači dom, a domicilium boravište, stanovanje (domicil). U nekim se jezicima katedrala, dom Božji, prema njem. Dom, fr. dôme, zove upravo tako. Zanimljivo je da su se nekoć razlikovale gradnje i po materijalu, pa tako germ. *tem-ro- znači graditi od drva, što je dalo gotski timrjan, od čega više nije udaljen ni njem. Zimmermann. I u nekim hrvatskim krajevima još se čuje germanizam cimerman za tesara.

Za razliku od velebne katedrale, koliba je uvijek skromna, mala. Poznata je i u turskom, koliba / kaliba, i u novogrčkom, kalýbē, kuća, no u starogrčkom je kalýbē bila i kuća i šator. Svrha tih tvorevina (skrivanje, zaštita) vidi se i u samim imenima; ie. korijen *k’el- znači kriti, pokrivati, zavijati. Uz riječ šator, koju znamo i kao orijentalizam čador, najprije mi pada na pamet Mažuranić i njegovi bojni konji, bijeli čadorovi. Zašto nisam rekla da je čador turcizam (tur. çadır)? Jer mi sve što nam i dođe preko turskoga kao jezika posrednika odmah proglasimo turcizmom. A riječ je i u turski došla iz perzijskoga čāder, čatr, u istom značenju (šator, kišobran, suncobran), pa je, mislim, izraz orijentalizam primjereniji, premda ne i precizniji za oznaku podrijetla. Varijantu sa š umjesto č nalazimo i u rus. šatĕrь, i u polj. szater, mađ. sátor, bug. šator / šatar. Vidjeli smo da se i neke riječi koje mi poznajemo iz domene stanovanja u nekim jezicima vezuju uz vojsku (npr. rus. stan, vojska, logor, tabor). Tako je i sa šatorom. Vojske koje su prodirale na tuđe teritorije, a bile su daleko od svojih domovina, podizale su tabore mahom od šatora, jer je stalno seljenje nalagalo brzo podizanje i raspremanje provizornih nastambi, no danas i obična vojna vježba, a ne samo vojni pohod, zahtijeva podizanje velikih šatora nalik na barake. Za trajanja vježbe kao kakav-takav zaklon može vojniku poslužiti i šatorsko krilo, dio opreme koji, uz ostalo, svuda tegli sa sobom. Međutim šator, kao oblik kuće, ne znači svima provizorij. Ima i danas naroda (i na dalekom sjeveru i u pustinjama) koji žive u šatorima ili sličnim nastambama stalno. Jurta je npr. sklopiv šator od rešetkaste građe prekriven pustom (filc). Može biti i natkrovlje iznad kola i sanjki (kibitka, što može biti i mongolski nomadski šator), a i drvena koliba, brvnara pokrivena zemljom, travom, kožom i sl. (kod sibirskih naroda). B. Klaić navodi da je u staroruskom jeziku jurta bila i obitelj, rod; posjed jedne obitelji ili roda; selo, naselje i sl.

Manjak stambenoga prostora i porast broja stanovnika na Zemlji (ili, još više, seoba stanovnika u velike gradove) usmjerili su sve prijašnje kolibe, kućice, bajte i slične građevine uvis, pa su (mi) stambene zgrade od 15 do 16 katova još silom prilika prihvatljive, no od poslovnih, mahom u bogatim arapskim i azijskim zemljama, koje i velebnošću tih zastrašujućih grdosija pokazuju svoju ekonomsku moć, iskreno zazirem. Mi za takve zgrade rabimo kalk (doslovnu prevedenicu) neboder, Slovenci kažu nebotičnik, a oboje je potaknuo engl. skyscraper, složenica od sky, nebo + scrape, grepsti, trgati, dakle nečega što iz vizure neznatnoga čovjeka na zemlji dotiče ili drapa nebo.

I na kraju, je li veza šatrovačkih jezika i šatora samo zvučna? Zašto se žargonski, slengirani jezici pojedinih sredina i/ili struka zovu šatrovački? Ako znamo da ti jezici žele drugima biti što nerazumljiviji, sjetimo se samo tko se njima služi: šatrovci, dakle mangupi, barabe, kockari, krijumčari, danas bi se reklo dileri, no i svi drugi koji nešto kriju ili žele to pred drugima zabašuriti. Ambijent ne mora nužno biti kriminalan. Zatvorena komunikacija svojstvena je i đačkim grupama i/ili pripadnicima pojedinih struka koji žele nešto sakriti od drugih. Treba li isticati da je onaj koji ima šatru svoje grupe u malom prstu glavni kit, frajer, dasa, faca, zakon, legenda ...