I stoljeće nakon autorove smrti Matoševa poezija ima izazovnosti i poticajnosti, nudi nam niz iznimno sretno usklađenih slika i strofa, dobro ugođenih zvukova i znakova, a istodobno dovodi u pitanje ideju oblikovnog savršenstva potrebom, čak nuždom, prevršavanja ustaljenih kriterija i standardiziranih normi. Naš najizrazitiji lirski artist i nadahnuti artifeks istančanih stihova, cizeliranih po najstrožim mjerilima parnasovske škole, bodlerovske sinestezije, poovske konstrukcije, kranjčevićevske tradicije, ujedno je i prvi tvorac antiestetičkih, verbalno drastičnih, egzistencijalno-ekspresionistički intoniranih i u našim razmjerima protoavangardističkih poetskih nastojanja, pokušaja i ostvarenja.

Već preko pola stoljeća i sam se povremeno družim s Matoševim pjesmama, pa mogu svjedočiti razne faze recepcije i različite oblike fascinacije nekim aspektima pjesnikove maštovitosti i nekim svojstvima njegova stihotvorenja. Još kao dječak stajao sam zadivljen pred Maćuhicom i Utjehom kose i svoje naivno domoljublje krijepio Gnijezdom bez sokola i Epitafom bez trofeja. Nije, dakako, slučajno, što Matošev govor o nacionalnom statusu i habitusu bitno određuje riječca bez, znak uskraćenosti, odricanja, nemanja, nedostatka. U fazi traženja vlastitih poetičkih uporišta mogle su me privući pjesnikove formulacije poput: „Naš ukus samo rijedak dojam bira... A strofa treba magijom da dira“ (Mladoj Hrvatskoj) ili „On o svemu dvoji. Ali u slobodi, / U koju sumnja, crkva mu je sveta... On za tobom, Dušo, lijepa i slijepa, hodi“. (Pjesnik) Ne mogu reći da sam ostao vjeran tim i takvim programatskim iskazima, ali nisam zapravo nikad prekinuo s idejom uvećane autonomije poetskog prostora i slobode koja pobjeđuje skepsu. U nešto zrelijem formativnom razdoblju podjednako me privlačila koliko i plašila matoševska versifikacijska vještina i sklonost da neočekivanim, dotad neiskušanim, srokovima proširi raspone izražajnosti danoga nam instrumenta, hrvatskog jezika.

Matoševa prva fotografija u Beogradu

U kasnijim godinama čitanja više sam se navraćao na matoševsku kritiku i polemiku, divio se elastičnosti njegova razmatranja, širini njegove erudicije, sposobnosti vezivanja argumentacije i ironije, takoreći zabave i poduke. U međuvremenu se zbila opravdana definitivna konsakracija Matoševe uzorne sonetistike, s jedne strane, i antipodne, verlibrističke, nemirne i uznemirujuće poeme Mòra, s druge. Posebno je takozvana stilistička kritika, još od pedesetih godina, argumentirano uzdizala i školski kanonizirala lirska remek-djela poput Srodnosti i Jesenje večeri, Djevojčici umjesto igračke i Notturna. Kao dobrodošli mali korektiv pretjerane uznositosti bilo je postumno objavljivanje Ujevićeva korozivnog, polemičkog, paricidnog (i zapravo nepravednog) eseja o Matošu, nađenoga u Tinovoj ostavštini.

Ovaj – možda neumjesni – pomalo autobiografski auftakt trebao bi posvjedočiti odnos naraštaja kreativno stasaloga izvan i mimo djelatne iradijacije Matoševa primjera, u vremenima sasvim neusporedivih stilskih, morfoloških i idejnih premisa i problema. Jednostavno se, dakle, može zaključiti kako je samo nevino dječje, ili mladenačko, oko moglo neposredno uživati i možda čak nevješto imitirati matoševske slikovite prizore i predjele, predavati se sanjarijama i lamentacijama oko „naših ljudi i krajeva“. „Dragi naši suvremenici“ kroz proteklo stoljeće postali su sasvim drugi i drugačiji, a „hrvatska mlada lirika“ u drugoj polovici 20. stoljeća morala je krenuti s ništa manje europskih, no bitno izmijenjenih polazišta. Drugačije kazano, postavši neupitnim klasikom, pjesnik Antun Gustav Matoš udaljio se od nas današnjih i stao ravnopravno u red i razinu s Menčetićem i Bunićem ili Stoosom i Vrazom. Uostalom i motivikom i patetikom (ne, dakako, i stilskom „šifrom“) on je usporediv kako s našim renesansnim spjevaocima (po ljuvenom dijelu kanconijera) tako i s našim ilirskim lirskim glasovima (po patriotskoj inspiraciji).

Naizgled je paradoksalno i kontradiktorno što govorimo o Matoševoj izazovnosti i poticajnosti, a potom ga svrstavamo u niz još davnijih pjesničkih autora, takoreći okamenjujemo u ulozi klasika. Pokušavajući razriješiti tu dihotomiju moramo se obratiti pojedinačnim pjesmama i izdvojenim stihovima, jer u njima možemo naći ono što nadilazi tematske okvire i izričite poante većine njegovih pjesama. Naime, najveći broj Matoševih lirskih ostvarenja potaknut je čežnjom za ženom i ljubavlju prema domovini, znanim toposima još antičkih korijena, no specifična boja i živi – katkad bolno empatijski a katkad mangupski zaoštren – ton našega autora čini te pjesme izvanvremenskima i nadvremenskima. Da, upravo dvojnost patnje i samoporuge, raspetost između tananih osjećaja i sklonosti parodiji, polarizacija intimistički ispovjednih glasanja i eruditski zaigranih pozivanja, jukstaponiranje uzvišenih i frivolnih, ekskluzivnih i banalnih, ozbiljnih i šaljivih sastojaka – sve je to Matoševo pjevanje učinilo svojedobno iznimno modernim, a na nemalom vremenskom razmaku čini ga i dalje zanimljivim, posebnim, nemimoilaznim. I prije nego li se uputimo u konkretnije naznake njegova lirskog opusa ustvrdit ćemo odlučno da je njegovo djelo i milozvučno i gromoglasno i mnogoznačno i neprolazno.

A nemali je paradoks također i činjenica što je Matoš u javnost startao kao pjesnik u više no zrelim, čak već Kristovim godinama. Imao je 1906. punih tridesetitri ljeta kad se odlučio prvi put tiskati vlastite stihove: Utjehu kose i Serenadu u Savremeniku, Zvono u Hrvatskom pravu i Baladu u Velikom Ćirilo-Metodskom koledaru. Koju godinu prije toga prokrijumčario je stidljivo vlastite stihove u pripovjedne i putopisne cjeline: Hrastovački nokturno 1900. u Novo iverje, a Kod kuće 1905. u tekst Imaginarno putovanje, što je nastavio i 1909. s Gričkim dijalogom, uklopljenim kao koda u feljton Jesenske šetnje te 1910. sa sonetom Kometi, kojim kruni tekst Iz majske košare. Imao je pritom pravo s obzirom na neospornu lirsku narav i vlastitih proznih pasusa.

Dadu se razumjeti obziri što su Matoša navodili da oklijeva s legitimiranjem sebe kao liričara. Već afirmiran kao pripovjedač i glasovit kao kritik najviših zahtjeva, nije mogao sebi dopustiti da padne ispod velikih očekivanja. Očekivanja od drugih, koji bi mu se mogli narugati ako ne udovolji ni onome što je od prikazivanih tražio, ali i očekivanja od samoga sebe, jer bi i sebi trebao zamjeriti da je uzalud čitao i u mislima se odmjeravao s uzorima poput Baudelairea i Poa. Smatram da je izbor pjesme Utjeha kose kao prototipa vlastite poetike i modela kojim izlazi iz lirske anonimnosti više nego opravdan, jer je riječ o originalnoj viziji, morbidnoj graničnoj situaciji na rubu tanatofilije, odnosno o sublimaciji erosa i tanatosa kultom ljepote. Govor o agoniji svijeća, krasnoj smrti i strasti muke dovoljno je oneobičavajući, no struktura soneta i tehnika izvođenja iznimno su zaokruženi. Da je Matoš bio svjestan posebnosti tog makabričnog nadahnuća i sretnosti njegova oblikovanja svjedoči činjenica da je navedeni sonet bio stavio na sam kraj projektirane pjesničke zbirke, gdje bi amblematski zatvarao krug najsmjelijih osobnih dometa.

Ali njegov pjesnički start iste su 1906. godine pratile i pjesme Balada, Serenada i Zvono. Kazao bih da su puštene u opticaj kao svojevrsna protuteža preozbiljnoj i pretencioznoj Utjehi, kao pokazatelj i dokaz da autor ima na raspolaganju i drugi, drugačiji registar, da ako ne može biti prihvaćen kao autentični lirik i autohtoni pjesnik možda može proći barem kao svjesni igrač oblikovnim rješenjima i tipskim modelima. Ludička komponenta se naročito očituje u Baladi, u manje eksplicitnoj mjeri vidljiva je u čvršće stiliziranoj (no ispovjednošću otežanoj) Serenadi, dok je Zvono već okušavanje autorove komplementarne, a također konstitutivne, emotivne žice – gorčine, razočaranja, tjeskobe i tegobe življenja u tuđini – pa pjesma završava programatskim nemirenjem, čak zovom i zazivanjem oporosti, grubosti, žestine: „Budi vihor, bura, truba, buna / i orluj s gromovima...“

Već sljedeće godine nakon što je probio led i svladao stid pjesničkog početka, Matoš se 1907. osmjelio – uz niz vrsnih soneta – objelodaniti i Moru, dugačku pjesmu od tristotinjak stihova, mini-poemu ili epsko-lirsku tužbalicu o egzistencijalnoj ugroženosti, svojevrsni intimni „izvještaj o stanju nacije“. Iskidanim ritmom, reskim iskazom, rugobnim izrazima, čak turpizmima, ta je stihotvorevina primjer iznimne stvaralačke slobode nesputanosti i dosjetljivosti, na korak od potonjih futurističkih „paroliberističkih“ okušaja i sasvim u sinkroniji s avangardističkim lomovima i protuudarima iz prvoga desetljeća novog stoljeća. Indikativan je paralelizam s istodobno objavljenom Psovkom Janka Polića Kamova (što bi moglo objasniti i ambigvitet Matoševa odnosa prema Kamovu), a neosporan je i afinitet s nekim aspektima epohalnoga Krležina Planetarijuma (nastaloga trideset godina poslije).

Čitav Matošev poetski korpus mogao bi se, dakle, od samoga početka, podijeliti na pjesme vezanoga i one slobodnoga (slobodnijega) stiha, ali možda još više na parcelu ljubavno-erotskih pobuda i dionicu domoljubno-političkih reakcija. U tomu bi se slučaju Mori legitimno pridružili naslovi poput Zvona, 1909, 19. svibnja 1907., Per pedes ap., Stara pjesma, Grički dijalog, Iseljenik, Čuvar, Basna i Tuga vidika. Ali ni kanconijerska, neopetrarkistička parcela ne bi ostala homogenom, jedinstvenom, jer bi – uz sjetne, ćutilne i intimno doživljene tonove – iz nje groteskno i razbludno iskakale parodije poput Dva kentaura, Dona muerte, Ljubavnik sramežljiv, Labud, Nekad i sad, Capriccio, Aventuros, Erotica biblion, U bolnici, i Serenada (druga verzija).

Višestruku dvojnost Matoševa poetskog – ali, i općenito kreativnog – dara najbolje je okarakterizirao Ivo Frangeš: „...u Matoševim grudima borave, kako bi Goethe rekao dvije duše: jedna lirski nježna, druga tirtejski ogorčena; jedna koja pjeva čistu ljepotu, druga koja ljepoti korijen nalazi u ovoj ‘velikoj’, ‘nadzavičajnoj’ ili – točnije – ‘svezavičajnoj’ domovini...“ Riječima Stanislava Šimića mogli bismo Matoša raskrečiti između pjeva i gnjeva, kontrastirati njegovu komponentu tražitelja sklada s komponentom afektivnog, idiosinkratskog, bolno grčevitog reagiranja na nezadovoljavajuću zbilju, sramotnu domovinsku podložnost silama koje je guše. Sam pjesnik je, međutim, u pjesmi Prkos ponudio moguću sliku vlastite janusovske pozicije, to jest konflikta između Apolona (zastupnika solarne jasnoće, svijetle harmonije) i Marsije (zagovornika mračne ekspresivnosti, organičke, takoreći dionizijski potentne, razbarušenosti). Moglo bi se reći da Matoš u poanti staje na stranu Marsije, pobijeđenoga, svladanoga no stoga ništa manje uspješnoga umjetnika-pjevača, ograničenoga jedino svojom ljudskom smrtnošću.

Terorom asonance matoševsku sam kantilenu polarizirao na plodove slutnje i plodove ljutnje (ne zaboravljajući ni ulogu trubadurski neizbježne lutnje). Ljutnja se, vidjeli smo, manifestirala u snažnim polemičkim reakcijama, a slutnja je obilježila rukovet najosobnijih, najistančanijih i najstrože antologiziranih soneta, gdje je pjesnik sav u otajnosti i upitnosti, čeznutljivosti i nedohvatu, snovitosti i prekoračenju ovostranosti. Uz dušu i srce, lunu i zvijezde, ružu i suze, dakle uhodani simbolistički repertoar, slutnja je ključna riječ i nalazi se na udarnim mjestima najvažnijih soneta: „...višega života otkud slutnja ta“ (Srodnost), „...pa ne slutiš smisla žalosnih soneta“ (Djevojčici mjesto igračke), „...tek se slute ceste“ (Jesenje veče), „tek slutnjom glasa“ (Poznata neznanka, ali prvotni naslov bje Moja Poezija). Svi navodi, indikativno, pripadaju sonetima što ih je sam pjesnik bio uvrstio u pripremano ukoričenje od svega 39 tekstova.

Posebnu bi studiju i interpretaciju zahtijevalo i zaslužio Matoševo paradiranje antičkom mitologijom, kulturnim referencijama, mondenim rekvizitima, egzotičnom tematikom i onomastikom. Takvim je sastojcima naizgled otežavao recepciju, ali je zapravo olakšavao ambicije i tendencioznost, tvoreći među prvima u nas nešto nalik light verseu ili analogno snižavanju, stišavanju tona u rasponima od Verlainea do Laforguea. A sasvim je neizbježna tema o ulozi matoševskog iskričavog i uskipjelog rimarija, toliko utjecajnog i oslobađajućega u nacionalnim razmjerima. U tu svrhu ne možemo nego akcentirati pjesmu Čarobna frula, koja je neosporno programatska po apologiji glazbenosti (medija autoru najbližega) i afirmaciji kulta ljepote, što vitalno prenosi u višnje sfere i donosi zaborav ograničenjâ svakidašnjice. Ljestvama srokova: parija, Ikàrija i barbàrija uspinjemo se prema majestetičnom finalu: „Do prekogroblja klikće zlatna arija“.

Ne možemo previdjeti da i pjesma tako ekskluzivne posvete Jednoj i jedinoj dijelom ponavlja isti zvuk, isti motiv: „O, ti si uzdah, suza, arija, / Sutona pustih zdrava Marija“, odnosno: „Suzo i muzo, slatka arijo, / Trudova mojih Zdrava Marijo!“. A i sentimentalno najprisnija, bitno testamentarna pjesma Gospa Marija, u kojoj je naznačena simbioza majke i domovine, produžuje suzvučjima i preljevima dominantne daktilske završnice: „Ima jedna mala gospa Marija, / Što sve mi draža biva što je starija“. Koliko god se Matoš učestalo zafrkavao srokovanjem, makar se i sam pokatkad autoironično krstio lakrdijašem, karnevalskim kalamburistom u nizanju monorima, u ovom slučaju to nipošto nije bila puka igrarija.

Antun Gustav Matoš ušao je u hrvatsko pjesništvo kasno, polako, takoreći usputno i na mala vrata. Pa premda nije dočekao niti objavljivanje jedine knjižice stihova, i premda nije sveukupno sročio niti stotinjak pjesama, ostavio je vrlo dubok trag, potaknuo niz sljedbenika, „grabancijaša“ (ne samo „gričana“ i „sutlana“, nego i neizravnijih nasljedovatelja, barem do Slamniga i Šoljana), postao razmeđem i međašem, ravnim najvećima (recimo, od Kranjčevića do Tina Ujevića). Upravo je začudno kako je na relativno skromnim premisama aktualnoga mu hrvatskog Parnasa, no uz moćne europske i svjetske orijentire, stvorio zapravo impresivno bogat i raznolik poetski opus.

* * * * *

BORBEN VLADOVIĆ

                                         A. G. Matošu

Potegni gudalom umjereno nježno

po obroncima bliske planine

otvori prozor da čuješ zvukove

kako tvoj zavičaj uzvraća

Nije svako stablo pogodno

za gradnju žičanih instrumenata

ali jest za vješala po trgovima

Istrošio si glasnice vičući s tornja

kako glazba i uže s jednim krajem

ne idu zajedno ni uz moderato dolcissimo

Dovelo te je to na bolnički odjel

sa čijeg hodnika šapćući pjevaš:

umrijet ću prije Domovine

prije no što ću za nju prosvirati

                                               veljača, 2014.