Zaplet ispaljen iz revolvera

Hrvatski je redatelj i scenarist Robert Orhel poznat po promišljenome radu u televizijskim serijalima kao što su Mamutica i Dobre namjere, a njegov igranofilmski prvijenac naslovljen Hitac nedvojbeno pokazuje stvaralačke potencijale koji ipak nisu u potpunosti iskorišteni. Orhel se odvažio krenuti u žanrovskome smjeru kriminalističkoga filma, smještajući u središnjicu dvije protagonistice, studenticu Petru (Iva Babić) i policijsku istražiteljicu Anitu (Ecija Ojdanić). Naslov se odnosi na slučajan hitac iz pronađenoga revolvera koji studentica ispali kod svoje prijateljice Morane (Mia Biondić). Kako je taj hitac usmrtio slučajnoga prolaznika, policijska istraga usmjeri se prema počiniteljici, iako nema dostatno dokaza da bi se ona izravno osumnjičila.

Ecija Ojdanić i Iva Babić sjajno su utjelovile protagonistice filma

Kako su obje protagonistice trudne, a njihovo obiteljsko ili pak osobno zaleđe film usmjerava prema obiteljskoj drami, ta činjenica mijenja žanrovski predznak filma oko polovice trajanja, nakon što Petra revolver baci u rijeku. Naglasak na ženskom rodnom predznaku očituje se i u činjenici da su muški partneri protagonistica zapravo utezi njihovih egzistencija. Petra zatrudni u pijanstvu, a njezin se partner spominje tek ovlaš, dok Anita zatrudni tijekom veze s oženjenim muškarcem Matijom (Alan Liverić), koji naposljetku dijete i ne želi, niti ostavlja ženu i obitelj. Orhelovo je etičko uvjerenje jasno. Dok obje protagonistice dvoje oko trudnoće i razmišljaju o abortusu, Petra se naposljetku ipak odlučuje zadržati dijete usprkos zatvorskoj kazni koju će odslužiti. Iako se to ne izriče, čini se da će i Anita postupiti jednako zbog toga što na pregledu liječnica ustvrdi da bi u slučaju abortusa druga trudnoća bila rizična.

Petrina se obitelj raspala. Živi s majkom alkoholičarkom (Barbara Nola), a otac, poslovni čovjek (Milan Pleština), zasnovao je novu obitelj. Anitin otac (Milan Štrljić) želi se ponovno oženiti, ali ga u tome prekine nagla smrt pa je naposljetku jasna i Anitina egzistencijalna osamljenost, usprkos jasnoj naklonosti bliskoga kolege (Enes Vejzović).

Uočljivo je, dakle, da se Orhel u karakternoj mreži likova, njihovih odnosa i postupaka poslužio suvremenim arhetipovima, raspoznatljivim u društvu. Kako pritom Orhelovo variranje arhetipovima nije zalihosno, izmiče klišejima. Tek u slučaju opaske epizodista Damira (Filip Nola) o braku uočavamo stereotipno tumačenje.

Temeljni je problem igrnofilmskoga prvijenca Roberta Orhela njegova transparentnost, odnosno predvidljivost, koja naposljetku rezultira nedostatkom suspensa, što je u žanrovskome smislu nedopustivo. Šteta što Petrina odluka o priznavanju nehotičnoga zločina nije dosljednije razrađena. Od nijekanja počinjenoga do svijesti o narušavanju obiteljske zajednice umorenoga 32-godišnjaka Petrin je etički obrat mogao postati i snažniji u gledateljevoj emocionalnoj recepciji, no ostao je u naznakama. Nema dvojbe da su gledateljevoj percepciji prikazanoga naštetile i Orhelove nedoumice u mijenjanju žanrovskoga predznaka. Od kriminalističke drame sa snažnim obiteljskim zaleđem, Hitac postaje obiteljska drama u kojoj počinjeni krimen postaje poput jezičca na vagi odnosa protagonistica, a takav obrat mijenja temeljne postulate te samim time i građu filma.

Usprkos naznačenim nedostacima, Hitac nije loše ostvarenje. Naprotiv. Eliptičnost je narativne građe posve funkcionalno retorična i navodi na gledateljevo snažnije promišljanje izostavljenoga i neprikazanoga. Podjednako, promišljeno je i raščlanjivanje prostornoga konteksta pojedinih likova.

Anitin stan i njegovo okružje percipiramo u suglasju s njezinom izdvojenošću, a možemo ga sagledati i kao odslik slične prostorne funkcije u slučaju središnjega lika u Vrućini (Michael Mann, 1995). Razvidne su i opreke stanova Petrine majke i oca, kao i prostorno zaleđe očeva ureda. Tako su scenografska rješenja Bojana Drezgića nužna spona gledateljeva odnosa prema unutarfilmskom svijetu Orhelova uratka, a to su i snimateljski postupci Stanka Hercega u svrhovitoj primjeni kolorita koji dosljedno oslikava i psihologiju središnjih likova.

Zadani ritam Orhelova uratka obogatila je i montažerka Ivana Fumić, dok ugođaju primjereno pridonosi i glazba skladatelja Daniela Biffela. Nema dvojbe da je izniman žanrovski karakter osamljene policijske istražiteljice uspješno ostvarila Ecija Ojdanić. Iako poveznice s trudnim protagonisticama policajkama mogu dosegnuti do uratka braće Coen Fargo (1996), Ecija Ojdanić kao da lik Anite tumači restrukturiranjem i inverzijom niza muških likova kriminalističkoga žanra, čime ipak podcrtava ženstvenost označenu i kostimografskim rješenjima Ivane Zozoli Vargović. Ivi Babić mjestimice je ponestajalo opuštenosti u tumačenju Petre, iako je učinkovito oslikala ambivalentnost njezina lika, a u nizu sporednih likova izdvojio bih Barbaru Nola kao depresivnu Petrinu majku alkoholičarku. Barbara Nola taj lik portretira kratkim glumačkim potezima i određuje njegov položaj kao i splet obiteljskih odnosa.

Naposljetku, Robert Orhel naglašava i filmski kontekst Petrinim spominjanjem „dviju djevojaka s pištoljem“, a ta referencija naznačuje podjednako znameniti film Thelma i Louise (Ridley Scott, 1991) kao i marginalizirani Fleke (Aldo Tardozzi, 2011). Posve samosvjesno Orhel se osvrće na tradiciju središnjih ženskih likova u ostvarenjima raznih žanrovskih predznaka i kriminalističkoga konteksta, tradiciju u kojoj će tek vremenski odmak moći potpunije vrednovati film Hitac.