Važnost religije

njiga Religija za ateiste već je jedanaesta na hrvatski jezik prevedena knjiga Alaina de Bottona. Tolika brojnost prijevoda odraz je autorove dobre prihvaćenosti kod domaće publike, a to je rezultat De Bottonove spisateljske strategije – taj se 45-godišnji britanski filozof i psiholog švicarskoga podrijetla naime iz knjige u knjigu fokusira na drugu odabranu sferu ljudskog života i djelovanja i trudi se, a najčešće i uspijeva, ukazati na načine kojima se npr. književnost, umjetnost, filozofija, arhitektura, sklonost putovanjima itd. mogu iskoristiti u svrhu dosezanja većeg stupnja zadovoljstva u životu. Ono što de Bottonove knjige izdvaja od većine, mahom vrlo površnih knjiga te vrste, jest izrazita autorova erudicija i raspolaganje velikom količinom znanja koje uspijeva čitatelju prenijeti na jasan i razumljiv način.

De Botton, inače i sam ateist, nastoji ukazati da su religije riznice nebrojenih oštroumnih koncepata s pomoću kojih bi se mogle ublažiti neke od neumoljivih boljki svjetovnoga života. Iz palete koncepata iz kršćanstva, judaizma i budizma, izabire uvide koje smatra iskoristivima u svrhu obnavljanja ili povećanja zajedništva među ljudima, ali i olakšanja duševne i tjelesne patnje, tj. proučava vidove vjerskog života čiji bi se koncepti mogli korisno primijeniti na probleme svjetovnoga društva.

Kao jedan od većih problema što ih je suvremeni kapitalizam, s imperativom profita i potrošnje, donio čovječanstvu De Botton prepoznaje u rastućem egocentrizmu i posljedičnom smanjenju zajedništva među ljudima. Pritom on, primjerice u posve heterogenom sastavu pastve na katoličkim misama, uočava izostanak unificiranosti po spolu, zanimanju, materijalnom statusu, već isključivo ujedinjenost zbog zajedničke predanosti vrijednostima koje religija propagira. To je u suprotnosti s prevladavajućom matricom ponašanja kod društvenih okupljanja u suvremenom kapitalizmu, gdje su podaci s vaše posjetnice ulaznica u odabrano društvo, a nesklonost uobičajenim obrascima ponašanja temeljenim na poslovnoj ambicioznosti i sklonosti zgrtanja bogatstva preduvjet za društvenu marginalizaciju. Funkcioniranje suvremenog društva temelji se na slobodi pojedinca na vlastiti izbor postupaka u ponašanju, naravno, u okviru zakona, i uz izbjegavanje nanošenja štete drugima, pri čemu zajednica i predstavnici vlasti imaju ograničena prava zadiranja u ljudske slobode. Religije tako zapravo moralna načela promiču u propisane načine ponašanja, svjesne da je u čovjeku i u odrasloj dobi i dalje prisutna djetinja potreba da ga netko vodi i obuzdava u njegovim prohtjevima. Ukratko, De Botton smatra da je sveobuhvatni cilj vjerskih uvjerenja u pružanju dobro sročenih savjeta o vođenju života.

On je svjestan da su i ateistima mnoge neporecive mudrosti i istine dobro poznate, ali prednost religija vidi u tome što one na te istine i mudrosti svoju pastvu redovito podsjećaju, i to često na vrlo osebujne načine, poput npr. zanesenjačkih propovijedi afroameričkih pantekostalnih svećenika čiji se obredi pretvaraju u zborna, katarzična pjevanja, puna zanosa i ganuća. Usto, u pojedinim religijskim obrednim, ritualnim i simboličkim radnjama – poput židovskoga obrednog pranja ili pripreme i ispijanja čaja te meditacije kod zen-budista – autor prepoznaje hvalevrijedne postupke usmjerene uspostavi duhovne i mentalne ravnoteže te obuzdavanja čovjekova ega. Uzročnika većine tjeskobnih stanja i nezadovoljstva De Botton locira u odveć optimističnim očekivanjima suvremenih ljudi, koji teže blagostanju, sreći, neprestanom uživanju i zadovoljstvu, što je redovito nedohvatno. Jer, i kad zadovoljimo jednu potrebu i ispunimo si jednu želju, rađa se druga, nova, a s njom i novo nezadovoljstvo. Ispunjenje baš svake želje nije uvijek moguće, zbog čega se ponovno rađa nezadovoljstvo, a često čak i očaj. Svjesna nedokučivosti idealnoga životnog stanja i trajnog ovozemaljskog zadovoljstva i sreće, religija je takvo iskustvo smjestila u onostranost, onkraj zemaljskoga života. Tako, iako su, paradoksalno, religije zapravo pesimističnije od većine ljudi jer trajnu sreću ne očekuju za života, one ljudima ipak donose utjehu – ako niste sretni danas, doći će vrijeme trajnoga zadovoljstva, nakon smrti. No zbog mističnosti i natprirodnosti takva koncepta, od utjehe je pritom važnije religijsko osvještavanje čovjekove ništavnosti u odnosu na sveobuhvatnost svemira, jer djeluje poticajno u smislu smanjivanja apetita i htijenja, a time i posljedičnoga nezadovoljstva.

De Bottonova je osnovna teza da su religije svjesne ljudske sklonosti zaboravljanja osobito onoga što im ne ide u prilog i što ne donosi instant-zadovoljstvo, pa vjernike stoga – ritualima, propovijedima, obredima – neprestano podsjećaju na određena načela kojih bi se trebali nastojati držati u životu. Pritom je ta teza u analogiji s De Bottonovom autorskom strategijom – on je naime svojevrsni populistički filozof, filozof za široke mase koji prosječno obrazovana pojedinca neće mnogočemu novome naučiti, ali su njegove knjige korisne jer, ako i ne proširuju znanje, barem osvježavaju pamćenje i, lijepo upakiranim i uz mnoštvo ilustracija i fotografija popraćenim iznošenjem već nam poznatih činjenica na neko vrijeme spašavaju to znanje od zaborava, od eventualnog istiskivanja od strane novih informacija i spoznaja.