Ukrajinsku krizu može se sagledavati iz dvije perspektive: iz unutarnje, državne, i vanjske, globalne, odnosno kao sukob strateških interesa Rusije i SAD-a u Europi. Zašto je Ukrajina geopolitički toliko važna? Zbog toga što je smještena na posredničkom crnomorskom području Istoka i Zapada, ali i Sjevera i Juga, a jedan od ključnih razloga ruske intervencije na Krimu jest kontrola izlaza na Crno more, kao i na sredozemna „topla mora“, što još od carske Rusije i Katarine Velike čini konstantu ruske vanjske politike. Ne treba zaboraviti da su zbog specifičnoga zemljopisnog položaja Ukrajinu tijekom povijesti često zvali „zemljom moćnih rijeka“ jer su se njima oduvijek povezivala vikinška i ukrajinska plemena. Treba podsjetiti da je Moskva 90-ih godina priznala ukrajinski suverenitet na sveukupnom teritoriju Krima, uključujući i luku Sevastopolj, u zamjenu za smještaj 80 posto ruske flote u dvama krimskim zaljevima. Atlantski blok i SAD otad nastoje proširiti interesnu zonu u Ukrajini podupiranjem „obojenih revolucija“ i tatarskog nacionalizma, kao i pokušajem organiziranja zajedničkih vojnih vježba s NATO-om i priobalnim državama Crnoga mora. Geostrateško značenje Ukrajine proizlazi i iz njezina položaja na obalama Crnoga i Azovskog mora i pogranične konfiguracije koja spaja euroazijsku kontinentalnu masu sa zapadnom Europom. Njezine povijesne pokrajine Volinija i Galicija (koje su bile u sklopu poljsko-litavskog vojvodstva), Bukovine (koja je nekoć pripadala Moldaviji) i Meotida (koja bila u sastavu Krima) čine prirodno proširenje na susjedne zemlje i otvaraju se prema Rusiji na sjeveru i istoku, Bjelorusiji na sjeveru, Poljskoj, Slovačkoj i Mađarskoj na zapadu te Moldaviji i Rumunjskoj na jugozapadu. 

Izbornom pobjedom Janukoviča, bliskog Moskvi, u veljači 2010. Ukrajina se postavila kao nesvrstana prema NATO-u, što je bio proruski odgovor na „narančastu revoluciju“ iz 2004. Putin je time pokazao da mu je Ukrajina jedan od prioriteta u realizaciji ideje o euroazijskim integracijama, kao i održavanju ruskog utjecaja na područjima „bliskoga stranca“ (bivše sovjetske republike), što uključuje Bjelorusiju, Ukrajinu i Kazahstan. Ne treba zaboraviti da Partnerstvo za mir NATO-a priprema i integriranje zemalja na Kavkazu, prije svega Gruziju i Azerbajdžan. U središnjoj Aziji SAD je uspio pridobiti za Partnerstvo za mir Turkmenistan, Kazahstan i Uzbekistan te uspostaviti američke vojne baze u Kirgistanu i Uzbekistanu. U tom je smjeru Uzbekistan sudjelovao 2001. u operaciji Enduring Freedom, dok je Kazahstan pomogao Poljskoj u Iraku u operacijama razminiravanja.

Zbigniew Brzezinski u Velikoj šahovskoj ploči ističe da „bez Ukrajine Rusija više nije carstvo“. Naime, iako Rusija može ostati regionalni hegemon (na području Sibira i na Kavkazu), bez Ukrajine bi zasigurno izgubila velik dio svojega statusa svjetske velesile. S pedeset milijuna stanovnika Ukrajina predstavlja trećinu demografske mase Ruske Federacije, a ona u očima Rusa simbolizira kolijevku srednjovjekovne Rusije. Moderna povijest Ukrajine započinje u sklopu dominacije istočnih Slavena i stvaranja prve istočnoslavenske države, Kijevske Rusije u 9. stoljeću. Rusko-ukrajinski sukob djelomično proizlazi iz povijesnih prijepora oko pitanja autohtonosti ukrajinskog identiteta i podrijetla države Kijevske Rusije. Ukrajinski povjesničari tvrde da moskovska država iz 14. stoljeća nije bila legitimna nasljednica kijevske države, nego posve nova tvorevina. Ruski povjesničari odgovaraju na to tvrdeći da su moskovski knezovi dalji potomci kijevskih te ističu ulogu Moskve kao novoga središta pravoslavlja nakon što je Carigrad pao u ruke Turcima, a Kijev Litavcima. Nadalje, ukrajinski povjesničari tvrde da je kijevska država bila prva država koju su ustrojili isključivo preci današnjih Ukrajinaca, dok ruski povjesničari tvrde da su Rusi također zaslužni za razvoj te države, dok pet stoljeća poslije ruski povjesničari smatraju da je novoosnovana moskovska država kontinuirani slijed razvoja iste kijevske države, što i objašnjava da često Rusi Ukrajince nazivaju „malim Rusima“.

Kontrola Ukrajine Rusiji omogućava i nadziranje baltičkih tjesnaca koji povezuju Baltik s Crnim morem, što je Rusiji važnije negoli kontrola Srednje Azije i Kavkaza. Rusija se boji da bi izlazak Ukrajine iz njezine utjecajne sfere potaknuo lančanu fragmentaciju na području Kavkaza i Srednje Azije, a pogotovo se to odnosi na Bjelorusiju, koja bi se prema tom scenariju okrenula Poljskoj i baltičkim zemljama. Stoga je ruski strateški cilj uspostaviti geopolitičku uniju između Rusije, Bjelorusije, Kazahstana i Ukrajine. Za ostvarivanje toga plana Moskva ima moćne adute koji mogu poslužiti kao sredstvo ucjenjivanja Zapada: rusofoni istok s petnaest milijuna Ukrajinaca može tražiti odcjepljenje, pri čemu je osobito važno što dvije trećine trgovinske razmjene Ukrajina ostvaruje s Rusijom, a 60 posto ukrajinskih energetskih prihoda dolazi iz Rusije. Osamdeset posto energenata koje Rusija izvozi u Europu također ide preko Ukrajine, ali Rusija može zaobići Ukrajinu preko Poljske i Bjelorusije plinovodom North Stream, koji povezuje Rusiju s Njemačkom preko Baltika.

Treba napomenuti da proturuska atlantska strategija reaktivira manje poznatu geopolitičku doktrinu prometejizma (engl. Prometheism), koju je inicirao poljski maršal Pilsudsky u dvadesetim godinama prošloga stoljeća, a kojoj je cilj dezintegracija Sovjetskog Saveza u etnonacionalne državne entitete, posebice na Kavkazu, kako bi se oslabila moć Rusije u Euroaziji. Prema njoj, treba osnovati novu federaciju, zvanu Intermarum, koja bi obuhvaćala Poljsku i zapadne susjedne zemlje. Zanimljivo je da su ideje prometejizma snažno utjecale na ukrajinske nacionalističke vođe iz dvadesetih godina, poput ukrajinskoga predsjednika Simona Petljure, koji je pregovarao s Gruzijom i Kanatom Kolhanda u smjeru stvaranju proturuskog saveza. Geopolitika prometejizma također je trebala poticati širenje nacionalne svijesti Baškira, Tatara i Azera.

Poluotok Krim mogao bi postati jezičac na vagi geopolitičkog sukobljavanja Rusije i Zapadnog bloka. Prisjetimo se kako Katarina Velika 1783. izjavila da će Krimski poluotok od sada pa zauvijek biti ruski, dok je Nikita Hruščov 1954. objavio „da Rusiji oduzima Krim kako bi zauvijek ostao dio Ukrajine”. Taj geopolitički paradoks Krima dobro opisuje povjesničar Neil Ascherson, koji tvrdi da u tom povijesnom nadmetanju oko Krimskog poluotočića nažalost najviše stradaju manjinski narodi poput krimskih Tatara kao kolateralna žrtva globalnih previranja. U tom nadmetanju, treba podsjetiti, kako to navodi povjesničar Alan Fisher, da je 150.000 Tatara (dakle, polovica tatarskog stanovništva) 1917. ubijena, deportirana ili prisiljena na izgnanstvo izvan Sovjetskog Saveza do 1933. Uz to, staljinistička represija protiv kulaka omogućila je likvidaciju cjelokupne predrevolucionarne tatarske inteligencije. Ruska službena politika svjesna je opasnosti tatarskog nacionalizma na Krimu, koji bi mogao biti instrumentaliziran u svrhu proturuske atlantske strategije.

* * *

Krimski poluotok oduvijek je bio poligon i eksperimentalni laboratorij velikih sila jer je kao posrednička geopolitička os strateški važan zbog kontrole područje oko Crnoga mora. Ondje je 1945. održana i Konferencija na Jalti, koja je postala simbolom za podjelu Europe tijekom Hladnoga rata. Za očekivati je stoga bilo velik odaziv na referendum na Krimu (83 posto građana s pravom glasa). Pripojenje Krima Rusiji podržalo je 96,77 posto glasača na referendumu, a prijelazni ukrajinski predsjednik Oleksandar Turčinov potvrdio kako je spreman za pregovore s Rusijom o Krimu, ali da nikada neće prihvatiti aneksiju poluotoka. Unatoč blagim i simboličnim sankcijama izglasanim od EU i SAD-a razvidno je da zbog gospodarskih i energetskih interesa Zapadni blok ne želi potpunu izolaciju Rusije i povratak na hladnoratovsku politiku. Ono na što treba upozoriti pa i predvidjeti kao posljedicu sukoba jest presedan odcjepljenja Krima koji bi mogao probuditi srednjoazijske i kavkaske etničke separatizme u samim rusofonim područjima, kao neočekivane fragmentacijske učinke ruskog euroazijaskog aneksionizma.

Nova ukrajinska vlast svjesna je rizika vojne eskalacije u sukobu jer unatoč tome što su nedavna zbivanja homogenizirala ukrajinski narod, ukrajinske oružane snage nisu sposobne za rat protiv mnogobrojnije i dobro naoružane ruske vojske. Međutim, treba imati na umu da i Rusija zna da može puno toga izgubiti slanjem trupa u Ukrajinu. U usporedbi s čečenskim ratom eventualni vojni sukob s Ukrajinom bio bi daleko složeniji i razorniji jer ukrajinska nacija nije isto što i čečenska, i nema ih milijun, nego 40 milijuna.