Tosca ispraćena podsmijehom

Svojedobno je buru smijeha izazivala Tosca na trampolinu, a podsmijehom publike završila je i premijera u Hrvatskome narodnom kazalištu u Zagrebu, 7. ožujka. Smijeh je izazvala akrobatkinja u Toscinu kostimu: nakon što je sopranistica skočila s Anđeoske tvrđave, akrobatkinja je letjela pozornicom ravno na Cavaradossijevo tijelo.

Današnjim redateljima nije lako s Puccinijevim operama. U prvom su planu osebujni ženski likovi, oslikani emotivnom glazbom, sentimentalnošću i dramatikom. Čak ni povijesne i političke konotacije opere Tosca ne mogu prevladati nad ljubavnom dramom. Prebaciti radnju iz klasicističkog Rima u trideste godine prošlog stoljeća – pri čemu nismo sigurni jesu li na sceni neki talijanski profašistički militanti ili čikaško-mafijaški policajci – ili, pak, oblijepiti Scarpijinu sobu licima s tjeralica, ne pridonosi dramatičnosti (scenograf Maurizio Balò). A razodjenuti Scarpiju u bokserice već je i neukusno.

Luciano Batinić – Scarpia i Gabriela Georgijeva  –  Tosca - Snimio Mirko Cvjetko

Puccinijeve opere ne podnose miješanje realističnog i iracionalnog. Stalno koketiranje redatelja Lorenza Marianija s kazalištem u kazalištu, prikazivanje Tosce kao lica s pozornice koje navrati u stvarni, okrutni život, njezin kostim koji je kazališni zastor i smiješni finale kao vrhunac tih zamisli nisu uvjerljivi. Takvi postupci narušavaju pravi karakter djela.

Bez ljubavi, strasti, ljubomore i mržnje među likovima nema prave ni dobre Tosce. Nikakvi režijski efekti ni tlapnje ne mogu pomoći. Kada se redatelj više bavi time kako će maserka izmasirati Scarpiju negoli, primjerice, ključnim dramskim i psihološkim trenutkom kada Tosca ugleda nož na stolu i odluči ubiti Scarpiju, što prođe onako usput, to pokazuje kako se ne želi ili se ne zna baviti protagonistima jer je sebi najvažniji. A još relativno mladoj pjevačici, koja prvi put pjeva Toscu, treba pomoć redatelja. Bit te uloge nije samo u pjevanju dionice nego u svekolikom kreiranju uloge na sceni. Tosca dolazi kao vrhunac karijere i zrelosti svake sopranistice, kada može pojmiti, a onda i tumačiti, sve njezine nijanse.

Sopranistica Gabriela Georgieva morala je i pjevački dobro paziti kako raspoređuje snage da bi izdržala do kraja. Čini se da je ista briga mučila i slabašnoga tenora Zuraba Zurabishvilija u opsegom dvostruko manjoj ulozi Cavaradossija. Zato im je odgovarala interpretativna koncepcija dirigenta Srboljuba Dinića s mnogo dinamički tiha muziciranja. Doduše, tada nije bilo baš jasno radi li se o promišljenom sotto voce pjevanju, pjevanju u pianima ili markiranju. Preduvjet za to bio je utišani, mekan i podatan orkestar, što dokazuje da Puccinijev orkestar ne mora prekrivati pjevače. U svakom slučaju, dirigent koji vodi računa o pjevačima dobar je dirigent i zaslužuje poštovanje. Gabriela Georgieva ima glasovni potencijal za Toscu, snagu za brojna dramatična mjesta u drugom činu, liniju duga daha za ariju. No u Zagrebačku operu, s dugom tradicijom izvrsnih Tosci, prikazanom na izložbi u foajeu Puccini u Zagrebačkoj operi Marije Barbieri i Elizabete Kumer, došla je prerano. Nema li u ansamblu Zagrebačke opere pjevačicâ za Toscu barem podjednakih kvaliteta kao Georgieva? Vjerujem da ima, iako nisu u podjeli uloga.

Još jednom se, nažalost, na premijerama u Zagrebačkoj operi pokazalo da su domaći pjevači zapostavljeni u odnosu na gostujuće – tenora koji je podbacio i nezanimljivog soprana. Obraz je, barem u jednoj trećini, spasio bas Luciano Batinić u ulozi Scarpije. Uspješno je savladao iskušenja za njega visoke dionice, zvučao snažno i tamnom glasovnom bojom dao pravi karakter zlokobnom liku, unatoč masaži, boksericama i najezdi zboristica-multipliciranih Tosci u finalu prvoga čina. U manjim ulogama istaknuli su se Siniša Štork kao Angelotti i Marko Cvetko kao Spoletta. Do izražaja su došli i Ozren Bilušić kao Crkvenjak te Ante Batinić kao Tamničar.

Prema programskoj knjižici, kostimografkinja je Silvia Aymonino, a prijenos kostimografije prema izvorniku načinila je Elena Cicorella. Ne znam što to znači, tko je zapravo kostimografkinja i o kakvu je izvorniku riječ: onome s rimske praizvedbe 1900. ili nekom drugom? Pouzdano je samo da se ne odnosi na američku premijeru u Metropolitanu s Milkom Trninom, 1901, jer njezine kostime poznajemo s izložbe koja je upravo završila u Muzeju grada Zagreba.

Nije dobro kada Tosca završi (pod)smijehom publike. Redatelji bi to trebali znati.