Stvarati vrijednosti, bez obzira na stil

Sugovornike za ove razgovore obično biramo nekim povodom. Povoda za razgovor s Dubravkom Detonijem je više, u skladu s njegovom biografijom. Prije mjesec dana, 22. veljače, navršio je 77 godina, rođen je u Križevcima, 1937, začet godinu prije u Dubrovniku pa po Gradu dobio ime i tamo danas živi, diplomirao je glasovir (kod Svetislava Stančića) i kompoziciju (Stjepan Šulek) na Muzičkoj akademiji u Zagrebu, a usavršavao se u Sieni, Varšavi, Darmstadtu i Parizu. Još uvijek stvara i piše nova glazbena djela, lani mu je tiskano jedno, ove godine očekuje tiskanu objavu triju skladbi...

Snimio Mario Krištofić

Većina vas, gospodine Detoni, zna kao skladatelja. No niste samo autor glazbe, skladatelj. Koji vam još stvaralački atributi pripadaju?

Od ranog sam djetinjstva s najvećim užitkom improvizirao na klaviru i skladao glazbu, organizirao koncerte i na njima svirao te za vlastite predstave pisao raznorazne tekstove, recitirao, glumio, imitirao i zabavljao dječju pa i odraslu publiku. Kao šestogodišnjak rekao sam kočijašu svojega rođaka, župnika u Nevincu pokraj Bjelovara, da ću jednoga dana biti moderni kompozitor i pjesnik. On se gotovo uvrijedio na mene. S nepunih sam osam godina napisao igrokaz u stihovima, praćen vlastitom glazbom, pod naslovom Ivica i Marica. Bio je pod mojim vodstvom praizveden u Križevcima, ali danas ne znam gdje se zagubio rukopis. U zagrebačkoj gimnazijskoj dramskoj sekciji godinama sam bio istaknuti recitator, a među ostalim sam likovima glumio ni manje ni više nego Hamleta. S poslije poznatim pijanistom vodio sam gimnazijsku muzičku sekciju. Kod oca, uglednog novinara, učio sam i taj zanat, pomagao mu pri pisanju, prepisivao njegove (poslije izgubljene) novele i drame, a kad se on razbolio, neko sam vrijeme za novine Slobodni dom potpuno sâm pisao sve vrste tekstova, od uvodnika do političkih, gospodarskih, kulturnih i sportskih članaka. Sa šesnaest sam godina dobio nagradu za poeziju legendarnoga beogradskog časopisa Delo. Kao gimnazijalac i student financijski sam potpomagao obitelj pišući humorističke tekstove za beogradski Jež, a napisao sam i nekoliko (dosad neobjavljenih) pjesničkih zbirki te niz putopisa i novela. Osvojio sam i otkupnu nagradu na natječaju Jadran filma za lirsko-poetski filmski scenarij Čudotvorna lopta, koji nije nikad ostvaren. S dvadeset sam godina dobio nagradu zagrebačkog studentskog Zbora Ivan Goran Kovačić za najbolju zbornu skladbu. S njom sam nešto kasnije (uz neka novija djela) položio prijamni ispit iz kompozicije na zagrebačkoj Muzičkoj akademiji te bio primljen odmah na treću godinu.

Manje je poznato da ste glazbeničku karijeru počeli kao pijanist. Što je prevagnulo da ste se ipak svrstali među skladatelje?

U Zagreb sam iz rodnih Križevaca, kojih sam danas počasni građanin, došao u svojoj jedanaestoj godini te se upisao u gimnaziju i Gradsku muzičku školu, danas Muzičku školu Pavla Markovca. Primljen sam odmah u četvrtu godinu klavira, a jedva sam poznavao note. Već sam iduće godine pobijedio na svehrvatskom izvoditeljskom natjecanju. Klavir mi je išao jako dobro, ali sam već pri prvom susretu sa slavnim profesorom Stančićem izjavio da ću biti skladatelj, no da kod njega želim naučiti profesionalno svirati, što se i dogodilo. U doba studija bio sam vrlo tražen orkestralni pijanist te korepetitor u mnogim zagrebačkim kazalištima, a godinama sam vodio poslove i nastupao kao pijanist u popularnoj kazališno-glazbenoj trupi Balade Petrice Kerempuha. Kao umjetnički vođa, skladatelj i pijanist Ansambla ACEZANTEZ, u više od 40 godina njegove djelatnosti (od 1970) obišao sam pola svijeta, a kao pijanist nastupao i na mnogobrojnim solističkim i orkestralnim koncertima izvodeći svoju i tuđu suvremenu glazbu. O snimanjima u zemlji i inozemstvu da i ne govorim.

Koje ste najnovije djelo završili?

Upravo sam završio skladbu za glasovir i komorni orkestar pod naslovom Noć između srijede i petka. Nastala je na osnovi narudžbe Samoborske glazbene jeseni, koja će je i objaviti, a trebala bi biti praizvedena na tom Festivalu u jesen ove godine, u izvedbi izvrsnoga pijanista Aljoše Jurinića i ansambla Cantus.

Objavljivanje notnih izdanja kojih djela još očekujete?

Ove bi godine trebale biti objavljene Preobrazbe za orkestar u izdanju MIC-a KDZ-a, 70 odgovora za orkestar kod zagrebačkog Cantusa te Egzaltacije za dva saksofona kod zagrebačkog Diapasona.

Vaše glazbeno stvaralaštvo nije samo suvremeno, po sadašnjem vremenu nastajanja. Kako biste ga najjednostavnije riječima odredili?

U stvaralaštvu prošao sam niz raznovrsnih faza, no nikad se, osim u doba studija, nisam osobito zanimao za aktualnu modu. Svaki sam stil shvaćao i obrađivao na svoj, osobit način. Nakon magistarskih studija u Varšavi, premda nisam nikada dospio podići hrvatsku potvrdu da sam magistar kompozicije, prvi sam u Hrvatsku donio odjeke novoga poljskog stila i tadašnje elektronike. Nikad nisam bio ekstreman, destruktivan avangardist, a u meni je oduvijek tinjala želja da stvorim nešto vrijedno, bez obzira na stil. Tako sam već 1972, na čuđenje mnogih avangardista, stvorio poslije često izvođen, a pjevni ciklus Katavasija, rađen na osnovi glazbe iz 9. stoljeća, a 1981. gotovo u šali napisao svoje najizvođenije djelo Zaboravljene muzike za gudače, koje su prividnim zaokretom u tradiciju zaprepastile moje ranije modernističke oponašatelje. To su moje djelo izvodili i sastavi povijesnih i tamburaških instrumenata. Pisao sam, a i dalje pišem, i glazbu i poeziju, onako kako su me tjerali nemilosrdni unutarnji poticaji. Pritom nisam nikad mislio na eventualni uspjeh ili zaradu, a još sam manje strahovao od kritike ili stvarnog neuspjeha. Jedino sam uvijek tražio da se moji napori, ukoliko se pokažu uspješnima, dostojno nagrade, ali u tome baš nisam često uspijevao. Dragocjena je iznimka Ministarstvo kulture, koje iskazuje puno razumijevanje za moje skladbe i knjige. Moje životno trosveščano literarno djelo Atlas života prošle je godine ušlo u samu završnicu Nagrade Društva hrvatskih književnika Miroslav Krleža. Već nekoliko godina radim na dvanaestoj, opsežnoj, možda posljednjoj knjizi teško objašnjive forme s radnim naslovom Nakon čitanja Andersena.

Poznati ste i kao vrstan poznavatelj glazbe raznih i različitih razdoblja. Napisali ste stotine programskih knjižica koncertnih priredbi. Namjeravate li objaviti knjigu tih radova?

Oduvijek sam imao i još imam neiskorjenjivu potrebu da crtežima, o čemu sam često raspravljao sa svojim slavnim stricem Marijanom, ili tekstovima unaprijed skiciram ili poslije objasnim svoje skladbe. Sasvim se slučajno dogodilo da sam kao mladi urednik na Radiju Zagreb – tamo sam poslije godinama djelovao kao urednik-producent, pa glavni producent, pa glavni glazbeni urednik – po naredbi tadašnjeg šefa počeo pisano komentirati i tuđa glazbena djela. Nakon toga sam gotovo pola stoljeća (od 1964) pisao komentare za popratne knjižice koncerata u organizaciji Glazbene proizvodnje Radio-televizije Zagreb (poslije Hrvatske radiotelevizije), gotovo dvadeset godina za Koncertnu direkciju Zagreb i Zagrebačku filharmoniju te dvanaest godina za Dubrovačke ljetne igre. Tekstovima sam popratio i nebrojene vlastite i tuđe partiture kao i nosače zvuka svih vrsta. Prijatelji i kolege smatrali su da sam nadasve dobrodušan analitičar i komentator domaćih djela. Najuspjeliji su ulomci iz tih napisa objavljeni u mojim knjigama Panopticum musicum i Prekrasno čudovište vremena, a iz neobjavljenih bi se moglo napraviti još nekoliko knjiga, no to nikako da dospijem.

Stoljetno glazbeno stvaralaštvo iznjedrilo je obilje glazbenih djela i raznih stilova. Postoji li neko stvaralačko razdoblje koje preferirate i zašto?

Svaki narod i svako razdoblje ima svoje kreativne vrhunce. Svakomu se od njih podjednako divim. No mnogo se toga može naučiti i iz manje uspješnih, dapače, slabih ostvaraja, kao i iz loših kritika. Ja sam u govoru prigodom neke visoke obljetnice svojeg ansambla jednaku zahvalnost iskazao i dobrim i lošim kritikama koje smo dobivali. Od toga najviše loših u domovini, gotovo nijednu slabu u inozemstvu!

Ima mišljenja da je u glazbi sve već stvoreno i da se nema što novoga dati. Što držite o takvim mislima?

To se oduvijek mislilo, kao što je i u svemu oduvijek vladala „kriza“. No nadareni i poduzetni kreativci s bilo kojega područja ljudske djelatnosti nisu i neće o tome tako razmišljati. Zato, unatoč svim raznoraznim greškama i nevoljama te povremenim zastojima, opći razvoj i napredak ne može ništa spriječiti.

Iako su skladatelji s ovih naših hrvatskih strana poznati od davnina, koje je mjesto našim skladateljima danas u globalizacijskom svijetu koji je sve otvoreniji za sredine koje nisu tradicionalno godištima stvaralački dominantne?

Mali narodi, uz rijetke iznimke, u svemu uvijek kasne za velikima. To je normalno. Hrvatska je glazba u prošlom stoljeću uspjela gotovo dostići velike vanjske uzore i visoku inozemnu razinu. No svijetom vlada sve veća poplava vrhunskih umjetnika svake fele, tako da samo najbolji među nama, a među mladima ih srećom ima sve više, mogu stati njima uz bok.

Jedan ste od malobrojnih naših skladatelja kojemu je prošle godine u našoj mršavoj izdavačkoj djelatnosti objavljeno notno izdanje klavirskog koncerta. Je li to novo djelo ili je djelo ranije nastalo, a tek sada objavljeno?

Moj Koncert za glasovir i orkestar nastao je na poticaj Ive Pogorelića, a mukotrpno sam ga, u vječnoj borbi s kroničnim vremenskim tjesnacima, pisao od 1986. do 1989. Godine 1990. praizveo ga je sjajni pijanist Aleksandar Madžar, a bile su zapažene i mnogobrojne izvedbe, kod nas i u svijetu, istaknutoga mađarskog pijanista Csabe Királya. Moj ga sin Danijel, česti a vrhunski izvođač mojeg opusa, još nažalost nije dospio staviti na repertoar, ali gajim utemeljenu nadu. Partituru, klavirski izvadak i dionice tog djela ove je godine objavio MIC KDZ, za hrvatske skladatelje dragocjena ustanova pod vodstvom nedostižnog Davora Merkaša. A također je mlada kuća Diapason nedavno objavila moje djelo 22 per 2 in 2 za saksofon i glasovir, koje će biti obvezna skladba na predstojećem Svjetskom natjecanju saksofonista što se u svibnju ove godine održava u Zagrebu.

Kada ste sa svojim ansamblom ACEZANTEZ svirali netiskana djela hrvatskih autora imali ste određenih problema.
O čemu je točno riječ?

Kad sam s ACEZANTEZ-om počeo nastupati u inozemstvu, od 1971, stvarno smo se iznenadili kad su nas već uoči tih koncerata počeli redovito posjećivati predstavnici vanjskih autorskih agencija i s golemim formularima u rukama počeli strogo ispitivati tko su izdavači hrvatskih kompozicija i tiskanih materijala koje izvodimo. Nisu mogli vjerovati da ih nema, da ništa od toga nije objavljeno, da mi sve sviramo iz samo nama posvećenih rukopisa. Tada smo se nalazili na rubu da se naši koncerti zabrane pa smo bili prisiljeni – a u sastavu sam srećom desetljećima imao samo vrhunske glazbenike – da sve skladbe izvodimo napamet. Pomanjkanje izdavačkih kuća kod nas dugo je vremena doista bio bolan, nerješiv problem. Posljednjih se godina to popravlja pa se svojom aktivnošću ističu tri spomenute hrvatske izdavačke ustanove (MIC KDZ, Cantus i Diapason). Osobno sam, među ostalima, imao sjajno iskustvo s njemačkom izdavačkom kućom Schott koja je od početka sedamdesetih godina prošlog stoljeća objavila šest izdanja moje Grafike IV te je fenomenalno propagirala i prodavala po svijetu.

Nedavno ste se preselili u Dubrovnik iz Zagreba. Jeste li zadovoljni i nedostaje li vam živost zagrebačkoga kulturnog života u jesensko-zimskom razdoblju?

Ja sam davne 1936. bio stvoren u Dubrovniku, o čemu govori i moje ime, pa valjda i otuda moja velika ljubav za taj iznimni grad. Od svoje šesnaeste godine svakog sam ljeta barem mjesec dana, no često i više od toga, bio redoviti gost njega i njegove okolice (čudesni otok Mljet!). Od 1981. u Gradu imam i vlastiti dom u kojemu sam s obitelji – ovisno o slobodnom vremenu – provodio sve više vremena, a to je posljednjih godina preraslo u gotovo stalni boravak. Kao veliki ljubitelj prirode, tamo sam joj bliži nego ikada. Uostalom, sada konačno točno, u sekundu, znam kad izlazi ili zalazi Sunce ili Mjesec (moj najdraži prijatelj, kojemu sam posvetio čitavu knjižicu pjesničke proze), kao i vrijeme i visinu visokog i niskog mora. Osim toga, gotovo čitavu godinu, unatoč relativno visokim godinama, tamo svakodnevno dva sata plivam. No Zagreb, koji me stvorio, kao i Križevce, u kojima sam se rodio i u njima proveo najljepših deset godina života, nisam zaboravio. Zahvaljujući medijima, u Zagrebu sam u mislima neprekidno nazočan. A kao predsjednik ocjenjivačkog suda za glazbu ugledne Nagrade Hrvatske radiotelevizije Orlando i ovdje se, na Dubrovačkim ljetnim igrama, također naslušam vrijednih koncerata.