Što sam i kako sam to postao?

Na samu početku nove knjige Toranj kiselih jabuka Ludwig Bauer ovako izlaže osnovni motiv koji ga je ovaj put pokrenuo na pisanje i otkriva nedoumice s kojima se pritom suočavao: „Listajući vlastitu biografiju – čovjek valjda pokušava razumjeti kako je postao ono što jest, a onda se, možda neizbježno, suočava i s pitanjem što zapravo jest. (…) Ako su nam [piscima] talent i kreativnost rođenjem dani, (…) postavlja se pitanje: koliko se sav taj genetski materijal može detektirati u osobama, životima i djelima onih koji su nam prethodili; odnosno, koliko je to možda sasvim individualna mutacija? (…) što je od toga doista relevantno za biografiju ili autobiografiju pisca, a što ne? (…) I koliko je uopće taj izabrani identitet, ili više – određivanje sebe nekim, ponajprije sebi važnim zajedničkim nazivnikom, bitna, ili općevažeća, ili barem šire prihvatljiva, oznaka onoga što čovjek jest?“

Riječ je, kao što se vidi, o opsežnu (gotovo petsto stranica) autobiografskom tekstu, čiji naslov sugerira piščevo sazrijevanje. Ali čitatelj koji uzima u ruke ovu knjigu ne bi smio preskočiti ili zanemariti autorovu napomenu koja prethodi: „Tekst koji slijedi autobiografski je roman. To znači da pripovijedanje ima kao podlogu događaje iz autorova života, ali su likovi – likovi romana.“ Premda kratka, piščeva je izjava višeznačna. Upozoravajući na žanrovsku pripadnost teksta, upućuje nas na konvencije unutar kojih ga treba čitati i tumačiti; implicitno, izjava podsjeća čitatelja da se autobiografija zbog složenosti svoje prirode otima jednoznačnom određenju.

Bauer dakle upozorava da njegov tekst treba shvatiti kao autobiografski roman (danas se uobičajio termin autofikcija), a to je, prema jednoj definiciji, „fikcionalan tekst oblikovan s pomoću pripovjednog modela autobiografije“ (Andrea Zlatar). Prema drugoj, široj definiciji, riječ je o prozi u kojoj autor priču o svom životu, ili nekom kraćem dijelu života, obrađuje slobodnije nego što je to slučaj u drugim oblicima autobiografske književnosti pripovijedajući obično u prvom licu. Tekst je utemeljen u piščevu životu i njegovu osobnom iskustvu, i unatoč većoj slobodi u oblikovanju, teži što vjernijoj reprodukciji tog iskustva. S druge strane autobiografija je, u koncepciji francuskoga teoretičara Philippea Lejeunea, „retrospektivni prozni tekst u kojem neka stvarna osoba pripovijeda vlastito življenje, naglašavajući svoj osobni život, a osobito povijest razvoja vlastite ličnosti“. Lejeune je tvorac ideje o „autobiografskom ugovoru“ između autora i čitatelja koji se uspostavlja odnosom identiteta između pripovjedača, lika i autora koji je potpisan na koricama knjige; time se autor obvezuje da će točno i istinito ispričati svoj život.

No tu je i najproblematičnije mjesto svih autobiografskih priča: načelo istine i točnosti upitno je jer su ti tekstovi pisani iz subjektivne perspektive, ovisne o pamćenju i sjećanju, a ponekad i o iskrivljavanju ili prešućivanju. „Potpunu istinu“ i vjerodostojnost, unatoč autorovoj najboljoj volji, nemoguće je ostvariti. Postupno, spontano ili namjerno, samoprikazivanje ili priča o vlastitoj „životnoj istini“ prelazi, u većoj ili manjoj mjeri, u proces fikcionalizacije. U Bauerovu se romanu na više mjesta može uočiti indikativan, osobit postupak prelijevanja zbilje u fikciju i fikcije u zbilju. U Tornju kiselih jabuka pisac se naime koristi odgovarajućim citatima iz svojih fikcionalnih tekstova, najviše iz romana Zavičaj, zaborav, da bi dopunio ili zaokružio neku zgodu o kojoj pripovijeda kao o dijelu osobnog iskustva. Uzima dakle dijelove proze koji su bili usidreni u drukčijem, fikcionalnom kontekstu i prebacuje ih u novi, nefikcionalni; i u novo okruženje ti se dijelovi posve prirodno uklapaju. U tome se ogledaju dva suprotstavljena načela na kojima su utemeljeni autobiografski tekstovi: načelo istinitosti (zbiljskog) i načelo fikcionalizacije. Bauerov izbor da svoju prozu odjene u ruho autobiografskog romana, koji piscu ipak daje više manevarskih mogućnosti nego rigidna pravila autobiografije, pokazuje se logičnim potezom iskusna književnika. Iako, jasno, ostaje načelno pitanje kako razlikovati roman od autobiografije jer to na razini tekstualne analize nije moguće.

Knjiga se sastoji od četiri dijela. U prvom se opisuju zbivanja od najranijih sjećanja do otprilike desete godine i premještanja u prostoru – selidba iz Vukovara u Sisak, a odatle u Makarsku. Drugi dio, nakon povratka u Sisak, posvećen je pubertetskim godinama, gimnazijskom školovanju, različitim aktivnostima i dugotrajnom liječenju na Bukovcu. U trećem se dijelu govori o studiju na Filozofskom fakultetu u Zagrebu i studijskim i drugim boravcima u Moskvi, Lenjingradu, Krakovu, Bratislavi i Parizu. Četvrti dio govori o vojnoj službi u Rumi, o ženidbi i boravku u Pragu, gdje mu je supruga bila kulturni ataše u jugoslavenskoj ambasadi, o raznim redaktorskim, uredničkim i prevoditeljskim poslovima i o konačnom odustajanju od znanstvene karijere. Okosnica je knjige, dakako, ideja da se prikaže povijest razvoja, odnosno pripremanje, osposobljavanje i oblikovanje budućeg pisca jer „oduvijek [sam] znao ili osjećao da mi je pisanje pripovjedne proze ono što me neizbježno čeka u životu“. Svoje književno obrazovanje, „godine učenja“, živo je prikazao izborom knjiga koje je čitao, suradnjom i razgovorima s profesorima i urednicima, ostvarenim i neostvarenim znanstvenim projektima, prijevodima, druženjem s brojnim istaknutim piscima raznih nacija, generacija i poetičkih opredjeljenja. Dragocjeni su njegovi uvidi i razmišljanja o političkim, socijalnim i kulturnim zbivanjima u Jugoslaviji i Europi druge polovine 20. stoljeća. Na taj način spoznavao je i svoje različite identitete, a istodobno istraživao kako se njegova osobna povijest uklapala u širu, kolektivnu. Sliku Ludwiga/Luje Bauera kakvu doživljavamo u romanu stvorio je čovjek koji za sebe danas kaže da je „afirmiran i kvalificiran pisac, profesionalac“.

Ima mjesto u knjizi koje dosta sugestivno govori o tome kako je Bauer zarana osjetio prirodu odnosa između pripovjedača i publike. Družeći se s vršnjacima osnovcima u Makarskoj, pričao im je o sisačkom kraju iz kojeg je došao. Pritom je navodio zgode i situacije koje se nisu dogodile, nego ih je izmišljao, a slušatelji su to sa zanimanjem pratili i tražili da priča nove dogodovštine. Možda je spomenuti osjećaj tada u Bauera bila intuicija, možda jedan od prvih znakova bogom dana talenta; poslije je to, kao znalac književnoteorijske literature, i osvijestio: „Priča treba biti istinita unutar sebe, publika zna da je priča izmišljena, ali ne smije iz toga zaključiti da autor iznosi laži. Mi prihvaćamo takav zamišljeni sporazum, kako je zapisao Umberto Eco, i pretvaramo se da se ono što nama (pripovjedač) pripovijeda zaista dogodilo. Upravo tako su se ponašali i moji slušatelji (…) bio sam zahvalan na toj dozi povjerenja/nepovjerenja.“ Mislim da bi to mogao biti i najprikladniji ključ za čitanje djela. Kritičar nije u mogućnosti da sudi o istini i vjerodostojnosti iznesenih činjenica i opisanih situacija, o razmjeru eventualnog (svjesnog ili nesvjesnog) prešućivanja i iskrivljavanja podataka, o stupnju autorova zaborava, ali je svakako u mogućnosti da ocijeni unutarnju istinitost priče, njezinu književnu logiku. A ona je u Bauera pouzdana, uvjerljiva i snažna.