Raskoš slike

Dok prekapamo po vlastitim stvarima zaostalima tko zna od kada, često nas iznenadi neki zametnuti biser ili dijamant. Takva iznenađenja nisu rijetka u stvaralaca, pa je i Zlatan Vrkljan za recentnu izložbu u Radničkoj galeriji odlučio predstaviti slike iz 1996, odstajale godinama. Njihova je svježina nedvojbena, što i nije čudno jer izvrsna umjetnička djela ionako egzistiraju izvan vremena, o čemu svjedoče mramori od Akropole do Venecije. Ako je nekomu ovo odveć raskinovski osvrt na to apstrahirajuće slikarstvo, možda će ga začuditi činjenica da je upravo John Ruskin bio veliki ljubitelj Turnerova razlaganja pejzaža na poteze usijanih boja, kao i činjenica da je izvorište većine izloženih Vrkljanovih slika u krajoliku, stiliziranu do čiste akcije poteza i materije. Turner je brisao iluzionizirani prostor, stvarajući romantični nemir u naslućivanju, dok Vrkljan prostor slike ispunjava bojom, događajem u materiji i na površini naglašava pretakanje prvobitnog dojma u čisti (bez)oblik. On ne teži često dekorativnom slikarstvu obojenoga polja, nego prije baštini već pola stoljeća staru tradiciju (tu padaju na pamet usporedbe: od Tartagliinih buketa, Postružnikova drveća, pa do enformelnih ploha Sedera ili Jevšovara) uklanjanja referenta, ne radi slike, nego radi slikarstva – čina rada na slici i shvaćanja nje same kao otiska, kao svjedočanstva činjenja i njegove proživljenosti.

Slikar, 1996.

Zasićenje materijom, do čega je Vrkljanovo slikarstvo došlo devedesetih, vidljivo je i ovdje. Kasnije rasprsnuće boje i njezina suptilna taktilnost na velikim platnima pokazani su na izložbi Zbrajanjem do beskraja u Umjetničkom paviljonu 2012. Eksperimenti koje je izvodio proučavajući slikarstvo a macchia starih majstora (Tiziana ili Rembrandta), s obzirom na intenzitete boje i gradnju površine, početkom ovoga stoljeća razvili su se u jedinstvene pokrove u kojima je vidljiv genski kod slike kao lebdeće, razliveno, bezoblično i ameboidno, posve neusmjereno bivanje kromatske osnove, odnosno praznine koja je, paradoksalno, čvrst temelj slike, i jamči njezinu organsku cjelovitost. To nije bezobličnost slikara iz pedesetih i šezdesetih, koja svomu pikturalnom postojanju naposljetku niječe smisao, nego ona koja smisao upravo nalazi u samoj sebi ili u samoj takvoj vrsti postojanja.

Slike s ove izložbe nastale su nešto prije i također su u potrazi za funkcijama ili za oblicima samopotvrđivanja koji su intrinzični slikarstvu, a s obzirom na apstrahiranje tu nije tek redukcija motiva nego i njegova interpretacija u slikarskom sredstvu, u „elementu“ (kako kaže ime izložbe kojoj je kum Tonko Maroević), koja ponekad podrazumijeva ono redukciji suprotno – gomilanje, raskoš, prekomjernost. Tehnika enkaustike podrazumijeva vosak kao vezivno sredstvo boje i pridonosi dojmu gustoće.

Izložene slike nose nazive prirodnih fenomena (vatra, kiša, grom) ili toponima (Kuti), a slikarska događanja na njima djeluju prvo asocijativno (izlomljen oblik groma kao urez praznine u sivoj podlozi), ali funkcioniraju i bez referenta. Kompozicije se možda i temelje intuiciji, ali kao da joj se otimaju. Početni slikarev instinkt koji smješta svaki element na platnu nastavlja se kao rad na motivu, kao izvlačenje najprikladnije senzacije iz prizora koji nam želi predočiti. O tome svjedoči i činjenica da Vrkljan ponekad u minijaturi napravi skicu slike koju će izvesti u većem formatu. Ovdje izlaže jednu takvu skicu uz veliko platno, onu za rad Slikar, gdje u nekoliko mrlja, u tamnom okruženju ispunjenu zelenim potezima, ističe značenjsko žarište slike: poput užarene, crvenožute mrlje u neukrotivoj masi pigmenta naziru se obrisi slikara pred štafelajem, gledana s leđa, dok je iza njega trapezoidna siva površina, poput sjene koju baca njegovo platno, ističući svoju prisutnost u nedefiniranom prostoru, ili bolje, baš definiranje toga prostora i njegovih relacija. Umjetnik je tu demijurg stvarnosti, onaj koji je kroti određujući njezinu količinu i kakvoću. Sve to čini u svojim slikama njihovu mikrokozmosu, odnosno uređenom sustavu, koji se možda na prvi pogled čini kaotičnim, ali djeluje kao skladna cjelina. Motiv slikara u praznini stvarnosti, uz štafelaj, i često psa, čest je u Vrkljana.

Slikar je i neka vrsta njegova creda. Dominacija platna u prostoru i bogatstvo zbivanja oko njega (u svijetu slike) odnosno na njemu (gledano iz metapozicije promatrača djela) istovjetni su motivima i značenjskim polugama Velázquezovih Dvorskih dama. Posve je nebitno što je u slučaju staroga viteza Svetog Jakova taj šaroliki svijet, koji čine djeca, patuljci, jedan pas i pripadnici raznih staleža, definiran strogo geometrijski i realistično, a u Vrkljanovu nedokučivo i u naglašenoj ekspresiji; njih pokreću iste sile, na njih djeluju isti elementi, a njihovi su Stvoritelji istoga faha – onog slikarskoga.