Prvak arhitektonske publicistike

Ostavivši u struci duboki trag svoga kreativnog djelovanja, nakon teške je bolesti 25. veljače u 64. godini preminuo Aleksander Laslo, prvak hrvatske arhitektonske publicistike, dugogodišnji urednik časopisa ČIP i Arhitektura te autor brojnih nezaobilaznih tekstova o graditeljskoj baštini Zagreba 19. i 20. stoljeća. Prije nekoliko mjeseci arhitektu Laslu, tada već narušena zdravlja, uputio sam poziv za sudjelovanje u knjižnoj ediciji intervjua Arhitektonski dijalozi 21 i ne sluteći da će to biti posljednji razgovor koji ću s njim voditi. Decentan i uvijek povučen u svoj svijet knjiga i istraživanja, nije volio javne istupe, no taj put pozivu se rado odazvao. U kratkom, inspirativnom intervju Laslo je tada po posljednji put govorio o bitnim pitanjima struke, arhitektonskoj edukaciji, o ključnim djelima i važnim knjigama hrvatske arhitekture, a i u tako malenu formatu (s gotovo haiku-odgovorima) njegova je misao zračila mudrošću, finom duhovitošću i svestranim znanjem.

Aleksander Laslo autor je brojnih tekstova o  graditeljskoj baštini / Snimio Marko Mihaljević

Aleksander Laslo rođen je 18. listopada 1950. u Celju, a 1976. diplomirao je na Arhitektonskom fakultetu u Zagrebu pod mentorstvom prof. Aleksandra Dragomanovića. Kao projektant djelovao je u zagrebačkim tvrtkama Industroprojekt (1976–83), INA – Projekt (1983–90) i Plan (1990–95), a od njegovih realizacija valja istaknuti naftovodni terminal u Omišlju na Krku (1977) i nekoliko projekata u Zagrebu: trafostanicu Centar I (1985), stambeno-poslovnu zgradu Martinovka (1992) i rekonstrukciju pothodnika s autobusnim terminalom na Glavnom kolodvoru (1994–95).

Uz projektantsko iskustvo, istaknuto mjesto u kasnijem stručnom kurikulumu arhitekta Lasla zauzimaju konzervatorski zahvati i studije (ponajviše na zaštiti arhitekture moderne), koje je vodio kao savjetnik i pomoćnik pročelnika u Gradskom zavodu za zaštitu spomenika kulture i prirode u Zagrebu (1995–2001). Na međunarodnoj je sceni bio koordinator radne grupe za Hrvatsku u Docomomo International, asocijaciji za dokumentiranje i zaštitu moderne arhitekture. Od 2005. savjetnik je pročelnika u Gradskom uredu za strategijsko planiranje i razvoj grada, u okviru kojega se bavio ključnim temama urbaniteta Zagreba.

Ipak, najveći prinos Aleksandera Lasla struka prepoznaje na području teorije arhitekture i publicistike, gdje se posvetio revalorizaciji zagrebačke moderne i istraživanju njezina supstrata u slojevima secesije i historicizma. Bio je urednik kultnih (nedavno ugašenih) arhitektonskih časopisa Čovjek i prostor (1991–95) i Arhitektura (u uredništvu je 1983–87), a od 1995. i član uredništva Novog Omanuta. U najtežim trenucima ratnih 90-ih održao je našu stručnu periodiku na životu kada se činilo da je to nemoguće, priredivši s nevelikim uredništvom nekoliko danas povijesno važnih brojeva ČIP-a posvećenih stradalim gradovima – Dubrovniku, Vukovaru i Osijeku.

Kao autor objavio je brojne nezaobilazne članke, a ostat će zapamćen po seriji kratkih arhitektonskih vodiča publiciranih u ČIP-u i Arhitekturi, ali i sažetih „opusnih“ vodiča s djelima Aladara Baranyaia (1983–84), Rudolfa Lubynskog (1984–85), Viktora Kovačića (1991), Ivana Zemljaka (1993) i Vjekoslava Bastla (1995). Dugogodišnje nastojanje na sistematizaciji faktografije o novijoj arhitekturi svoga grada okrunio je 2012. knjigom Arhitektonski vodič. Zagreb 1898–2010. Napisao je ključne arhitektonske tekstove za kataloge velikih izložbi u MUO: Secesija u Hrvatskoj (2003–04) i Art decó, umjetnosti u Hrvatskoj između dva rata (2011). Uz to samostalni je autor izložbi: Zlatko Neumann i sedam svjetiljki Novog građenja (1990) i Frane Cota – arhitektonsko djelo (1995) te koautor izložbi Zagrebačka sinagoga, reliquiae reliquiarum (1995), Sinagoga i Zagreb (obje sa S. Knežević, 2001) i Međunarodni natječaj za Židovsku bolnicu u Zagrebu 1930/31 (2005). Sa Snješkom Knežević pripremio je kulturno-povijesni vodič Židovski Zagreb (2011).

Za širu afirmaciju naše arhitekture važno je i Laslovo sudjelovanje na međunarodnim izložbama, gdje je obradio hrvatske dionice: Die Loos-Schule in Kroatien (Beč, 1989), La chiesa moderna Croata (Venecija, 1992), Zagreb, Hauptstadt Kroatiens (1994), a njegovi prilozi u knjizi Shaping the Great City (urednice prof. Eve Blau s Harvard GSD, 1999) smatraju se najvrednijim prinosom u internacionalnom pozicioniranju zagrebačke moderne. Za ukupan publicistički, kritički, znanstveno-istraživački i teorijski rad na području arhitekture nagrađen je nagradom Neven Šegvić (UHA, 2000).

Ostavio je trag i u edukaciji kao honorarni asistent na projektantskim kolegijima Arhitektonskog fakulteta (1980–88), a poslije na istom fakultetu i kao gost predavač na postdiplomskom studiju Graditeljsko nasljeđe te na doktorskom studiju Povijesti umjetnosti Filozofskog fakulteta.

S odlaskom Aleksandera Lasla teorijska domena u hrvatskoj arhitekturi ostala je bez jednog od ključnih korifeja pisane riječi, a Zagreb bez ponajboljega znalca njegove moderne.