Promašena komedija

Zbog oscilacija u kakvoći ostvarenja za hrvatske prilike iznimno produktivna filmaša Dalibora Matanića, koji je tijekom petnaest godina režirao isto toliko što dugometražnih, a što kratkih kino- i televizijskih filmova, potpisani je kritičar razmjerno često prisiljen revidirati svoje stavove. Nakon što se u vrijeme premijere na istoimenoj zbirci kratkih priča Damira Karakaša temeljene markezovske egzistencijalne drame Kino Lika nametnuo zaključak da se redatelj u ruralnim sredinama snalazi osjetno slabije nego u realizacijama priča smještenih u urbani milje, nakon naglašeno urbane psihološke egzistencijalne drame Majka asfalta uslijedio je superiorni Ćaća, psihološka triler-drama s elementima horora, s mjestom radnje starom Matanićevom obiteljskom kućom u Lici. Na temelju najuspjelijega naslova u dosadašnjoj redateljevoj karijeri moglo se sa zadovoljstvom zaključiti da je Matanić kao autor sazrio i da mu jako dobro leže intimističke i ugođajem tjeskobne psihološke drame situirane u disfunkcionalne obitelji kojih su članovi efektno karakterno profilirani i dominantno obilježeni osobnim dramama, neurozama i otklizavanjem u psihopatološka stanja koja dovode do tragedije.

Film Majstori pun je jednostavnih gegova i klišeja

Nakon Ćaće Matanić je režirao kratki film Mezanin, tjeskobnu priču o seksualnom poniženju mlade Riječanke u susretu s nemilosrdnim i mizoginim pravilima u korporacijskom svijetu, treći iz planiranoga šestodijelnog ciklusa koji se bavi životima žena iz različitih dijelova Hrvatske, a koje bi sve trebala tumačiti Leona Paraminski. U posljednjih godina uspostavljenu svojevrsnom ritmu u kojem se urbane storije pravilno izmjenjuju s ruralnima, novi je Matanićev projekt Majstori u dalmatinsko „naše malo misto“ smještena storija o ljubavnom trokutu koji prerasta u ljubavni četverokut, pri čemu se uvodni dio odvija u zagrebačkom predgrađu.

Tu živi Keka u interpretaciji Arete Ćurković, glumice koja, kao i njezini kolege, iz slabo napisana lika uspijeva izvući maksimum, žena srednjih godina koja se sve više osjeća zarobljenom u braku s radnikom na željeznici Bajom. Njega vrlo dobro tumači Nikša Butijer, koji smirenim i podigranim nastupom kreira jedini uistinu zanimljiv i povremeno duhovit lik. Keka vjeruje da je situacijom na poslu i otkazima koje dobivaju njegovi kolege zabrinut Baja više ne voli, jer je jedva i zapaža pa se njihov zajednički život svodi na njegovo gunđanje i njezine pokušaje da ga hranom i promjenom frizure odobrovolji i privuče mu pozornost.

Keka se s nostalgijom sjeća njihova bračnog putovanja koje su proveli u nekom dalmatinskom mjestu, jer se tad osjećala istinski voljenom i sretnom. Istodobno, ona se svakodnevno pomalo nevoljko opire agresivnom udvaranju nespretnog i uglavnom nesposobna majstora Ilije, kojega s iritantno pretjeranim osloncem na tjelesne gegove nijemofilmskih burleski interpretira Goran Bogdan, a koji pri svakom posjetu demolira njihovu kuću baš kao što uništava i sve s čime dođe u kontakt. Nakon što jednom prigodom Baja zatekne Iliju kako nasrće na Keku, u njihovu sukobu opet nastrada dio pokućstva, a razočarana Keka odluči sljedećega jutra otputovati u „mitsko“ dalmatinsko mjesto. Dakako, Baja će već drugoga dana krenuti za njom, ne znajući da u prtljažniku kao slijepoga putnika vozi Iliju. A kad stigne na odredište, Keka će smjesta privući pozornost osamljenoga ribara Luje, kojega tumači Bojan Navojec, a koji će primjenjujući sirove galebarske metode krenuti u osvajanje žene uz koju bi mu život zimi mogao biti ispunjeniji, topliji i ljepši.

U statično režiranu cjelinu monotone naracije, zbog koje se i trajanje od svega 77 minuta čini predugim, Matanić je uspio ne osobito suvislo ugurati uistinu koješta. Pored spomenutoga slapsticka kod kojeg su razvidni i utjecaji Jacquesa Tatija, tu su natruhe mencelovske češke komedije, poglavito u prikazu Kekina i Bajina obiteljskog života, kao i talijanske komedije 60-ih s asocijacijama na filmove Vittorija de Sice i Ettorea Scole. Zamišljeni kao inicijalna kombinacija komedije situacije i karaktera, pri čemu su situacije posve klišeizirane i neduhovite, a likovi površni, stereotipni i posve papirnati, Majstori na nedomišljen način barataju i burleskom, groteskom pa i komedijom apsurda po uzoru na filmove Franka Tashlina. U liku poslovnoga čovjeka kojega u prvom dijelu u dva navrata u pokušajima samoubojstva na tračnicama zaustavlja Baja, a kojeg interpretira Krešimir Mikić, dana je posveta i legendarnom stripu Alan Ford, i prava je šteta što taj lik nije i u drugom dijelu dodatno iskorišten upravo u smjeru kreiranja bizarnih i nadrealnih situacija. O takvim tendencijama govori i lik Luje, koji se pomalja kao frankenštajnovski konstrukt klišeja osamljenoga ribara, nezgrapnoga zavodnika i malomišćanskog čudaka koji svaku ulovljenu ribu fotografira, daje joj ime i s njima na fotografijama razgovara kao sa ženama. U samoj završnici u kojoj unatoč autorovim tendencijama posve izostaje dramski i emotivni vrhunac, kroz sugeriranje potencijalne istospolne veze Ilije i Luje dana je i posveta antologijskom Wilderovu remek-djelu Neki to vole vruće, no i taj je detalj nažalost potrošen uzalud, bez imalo humora i šarma.

Matanić se romantičnom komedijom Majstori formalno vratio korijenima i svom igranom prvijencu Blagajnica hoće ići na more, ali samo formalno, jer za razliku od tog kulturnim rasizmom opterećena, ali ipak uspjeloga filma, ovom nedostaju intrigantan socijalni kontekst te zanimljivi likovi i njihovi međuodnosi. Kad se tomu dodaju manjak humora i višak iritantnih Ilijinih gegova, lako je zaključiti da su Majstori promašena komedija.