Pozdravljam te, A. G. M. !

 

 

Bilo je to jednoga zimskoga dana, već poodavno,

tisuću devetsto pedeset i četvrte

kad sam te sreo prvi put

u sutonu

na vrlo krhkom prijelazu preko Seine

zvanom Passerelle des Arts,

to jest Brvno umjetnosti.

 

Dolazio si pješice

izdaleka

bos

i ušao si odmah u legendu:

nisi bio samo

veliki putnik ili nomad,

ne,

prije svega bio si dezerter.

 

Hladno je bilo toga prosinačkoga dana 1954.

 

Kao godine 1899, činilo mi se,

sve naokolo

bio je još isti mrak

ona ista gluha daljina

isti nepremostivi ponor

između Pariza koji si strastveno upoznavao

i Zagreba koji si i dalje volio.

Tako pažljivo volio

da si mu već prvih godina ovoga vijeka

otkrio Charlesa Baudelairea, Arthura Rimbauda,

Stéphanea Mallarméa, Mauricea Maeterlincka,

i druge, mnoge druge.

 

Govorio si:

“Što bi bio čovjek bez tih velikih sanjara?

Dan bez noći, život bez sna.

Sanjajmo dakle!”

 

Govorio si također:

“Postati čovjek je ljepše no postati kralj,

a postati pjesnik je ljepše no postati čovjek!”

 

Bilo je hladno toga prosinačkoga dana 1954.

“Dosta o tome! Promijenimo razgovor!” –

činilo mi se da kažeš,

jer si znao i predobro

što je biti gladan

i što je smrzavati se.

Sjeti se, sjeti se, što ti je tada sinulo:

“I dok u muci jaukah, leden glas mi kaza,

Brate, pitaj nešto drugo.”

 

Tebe su rodili

smijeh u suzama

i vrata otvorena svim vjetrovima.

A ta vrata, poslije,

nisi nikada zatvorio olujama.

 

U potrazi za najmanjim novim znakom,

za najmanjim novim drhtajem,

neumorno si motrio

neumorno si prisluškivao

svuda

u knjižnicama i na ulicama

u kavanama i u slikarskim radionicama

na putovima

raspitujući se za Bonnotovu bandu

srećući anarhiste

svoje prijatelje anarhiste

kod kojih si na početku vijeka

našao utočište

u Ženevi i drugdje.

 

Dobro si poznavao boju slobode.

 

 

 

 

 

Umro si mlad

tisuću devetsto četrnaeste

u svojoj četrdesetoj godini.

U posljednji si čas

stigao još vidjeti

futurističku eksploziju

te o njoj, strastveno i vidovito,

izvijestiti svoje čitaoce.

 

Ovdje

tražim da izađem iz korita vremena:

da nisi umro 1914,

pitam se kakav bi bio tvoj stav

tri, četiri godine poslije

prema dadaizmu?

Vidim te u času objavljivanja

nadrealističkog manifesta Andrea Bretona,

tebi je tek pedeset godina.

Što ćeš reći tim mladićima

koji, za razliku od futurista,

vole iste pjesnike kao i ti?

 

Vrijeme je već ušlo u svoje korito.

Pouzdano znam samo to

da se tokom godina koje su slijedile tvoju smrt

Zagreb neprekidno udaljavao od Pariza pjesnika,

i to da se od njega

u dubini udaljuje

sve do danas.

Nevjerojatno je

da je bio dovoljan prvi svjetski rat

pa da bude zaboravljeno ono

što si pisao 1911:

“Bijasmo i ostajemo proti tendencijskoj literaturi

koju” taj gospodin “najgrlatije zagovara,

tražeći od umjetnosti prije svega,

da kao žurnalizam

širi u prvom redu neke ideje,

naročito društvene.”

 

Danas, jučer,

mutno je kako teče vrijeme.

Kao da te vidim, jedan si od rijetkih

koji čuješ nepokoreni glas Andréa Bretona:

“Ostavite sve”

“Krenite na putove”

“Lovite maglu”

 

Govorio si:

“Zato su meni sto puta miliji pisci

kao Marlowe i Villon, koji živeći kao neljudi,

pišu kao ljudi, od gospode kao Zola,

koji žive kao mirni moralni purgeri,

rigajući u knjige

retoričke ciničke instinkte.”

 

Max Stirner, Tristan Corbière, Jean-Jacques Rousseau,

Thomas de Quincey, Jonathan Swift, Joris-Karl Huysmans,

Villiers de l’Isle-Adam, Francis Viélé-Griffin,

Donatien-Aldonze-François de Sade, Gerard de Nerval...

 

U sumraku vijeka koji odlazi

ostaju ta imena koja si počeo ispisivati

na jednoj prozirnoj kugli.

Ali da se umakne hajci takva prozirnost

nije pogodna.

 

Još je uvijek hladno,

tvoj je Zagreb još uvijek daleko.

Pozdravljam te,

A. G. M.!

 

               (studeni 1984)

 

                                                               Gordogan, 1986.