Pjesnik re-kreativac

On je svestrani intelektualac, strastveni čitatelj, rafinirani komentator koji raspolaže ogromnim zalihama znanja, asocijacija, razumijevanja, lijepih riječi i pohvala. Dosad je objavio deset knjiga pjesama, tri pjesničko-grafičke mape, dvije antologije, deset kritičko-esejističkih knjiga te dvadeset i pet likovnih monografija. Riječ je dakako o Tonku Maroeviću. Iako je njegov trag raspoznatljiv i znatan u različitim područjima, ovdje nas najprije zanima kao pjesnik. Neposredan povod njegova je deseta zbirka Redak mulja, redak pjene. U poeziji Tonko Maroević prevalio je put od pjesme u prozi preko slobodnog do vezanog stiha, meandrirao između hermetične i „razumljive“ pjesme, iskušavao različite metre i oblike, stihom obnavljao tradiciju i slavio prigodu.

Kritika je uglavnom suglasna o karakteru njegova spisateljskog projekta. Zdravko Zima je ustvrdio da za Maroevića „pjesma nije slučajni emotivni izlet ni improvizacija, nego osebujni koncept rođen iz magme podsvijesti i suptilnih književnih referencija“. Tomislav Brlek je primijetio da je čitav „Maroevićev opus, kako pjesnički, tako i kritički, u znaku privilegiranja trenutka prelaska granice, stalnog zaustavljanja na mjestu koje je između, rubnog kretanja koje nema ni zavičajnog ishodišta, ni konačnog odredišta“. Nikola Petković s neskrivenom radošću zapisuje da „tiha sveprisutnost Tonka Maroevića dokazuje ne samo da čuda ima, nego da ih je moguće i umom proizvesti“. Netom prije pojave zbirke Redak mulja, redak pjene sam se je autor u jednom novinskom razgovoru ovako portretirao:

[...] ja sam sav u suprotnostima, najradije bih pisao kao Rimbaud, a da stvorim nešto danteovsko. Cijeli sam život zainteresiran jednako za Hektorovića i Eliota, Držića i Šalamuna. U svakom pogledu meni je premalo čitati samo svoju sredinu, i kad odem u Ljubljanu, Podgoricu ili Beograd, meni su knjižare beskrajno potrebne, ja sam tu gladan! Upravo sam završio ciklus pjesama Redak mulja, redak pjene, odnosno početak većeg projekta. Stihovi će se u nekom smislu slagati, u nekom suprotstavljati; s treće strane moraju biti malko neprozirni. Jer ni mulj ni pjena nisu eksplicitne stvari. Čini mi se da pokušavam sintetizirati svoja iskustva, nisam nadrealist, a nisam ni realist... Ima tu i auto­ironije, u smislu mutnog, samog sebe proglašavam mutnijim nego što jesam... poezija lovi u mutnom [...]

Navedena izjava svjedoči da Maroević itekako dobro zna što čini, da to čini svjesno te da nastoji istodobno biti ironičan i zahvalan prethodnicima, ozbiljan i zabavan. Kada je ciklus koji spominje „narastao“, nastala je zbirka Redak mulja, redak pjene koja donosi 68 nenaslovljenih pjesama razdijeljenih u pet ciklusa: Motiv Gradive, Mimo motiva, Redak mulja, redak pjene, Postaje postojanosti i Privaga prigode. Knjiga je raskošno (za zbirku pjesama neuobičajeno bogato) opremljena informativnim dodacima, redom: raspisanim, ambicioznim, upravo odličnim Pogovorom Tomislava Brleka, Bilješkom o autoru koju potpisuje Zvonimir Mrkonjić, Popisom nagrada, priznanja i odličja, Abecednim kazalom pjesama i ciklusa te Kazalom.

Zbrika počinje stihovima „Mali je korak to za čovječanstvo, / al u pokretu stinutom u kamen / već stoljeća su“, a završava pjesmom Za vreline do vrela koja se referira na latinske epigrame uklesane na stijenu kod Živogošća. I ludička parafraza riječi Neila Armstronga, čovjeka koji je prvi stupio na Mjesec, i šeretsko prizivanje vrela koje je stoljećima udaljeno od lirskoga subjekta rade na istom poslu – oblikuju okvir koji upućuje na to da je Maroević pjesnik odjeka, aluzija, citata, pjesnik nedoslovnog ponavljanja, pjesnik re-kreativac. Jedna od pjesama s početka zbirke otvara se retoričkim pitanjem koje precizno predočuje narav njegova govora:

Obraćam li se izvorniku ili

govorim to s otiskom otiska,

podvrgavam se obredu ponavljanja

ponizno slijedeć utrte tragove.

Kao i u prethodnim knjigama Maroevićev subjekt oblikuje različite lirske prispodobe koje potiču refleksiju o pisanju, uopće o prirodi stvaranja danas. U jednoj od njih veli da on i njemu slični plutaju na valovima rijeke skupa „s krpama, plastikom i mrtvim mačkama / i brojnim papirnatim stranicama“ te da tako ispunjavaju rubriku trajanja „odavno odijeljeni od divljine / izvora ili dubine vira“. Izvor i vir tu su dakako metafore istinske spoznaje, prvog uvida, temeljnog iskustva. U pjesmi koja je nadahnula naslov zbirke mulj i pjena izravno se dovode u vezu s pisanjem, subjekt ih raspoređuje u stihovne retke, stavlja jedno pored drugog, umjesto nedostupne mu točnosti nudi ritmičnost i protočnost, kritički deskribira vlastiti stih spominjući nerimovani jedanaesterac i pjenušavu verbalistiku.

U prvom stihu u mulj se uranja,

u drugome se lebdi zovom pjene.

Koliko se izgubilo na točnosti

nadoknadit se kuša protočnošću.

(...) Plodna mješavina

uzmutila je pjev jedanaesterca

nerimovanog, pa za dobar ishod

oslonit se na nutarnje kristale

treba i od verbalnog gustog tkiva

iznudit pjenušavu perspektivu

mjesto poante.

Očito je da Maroević opet piše o pisanju. Mulj i pjena poetske su slike izgleda i snage njegova diskurza. Oni sadrže zemlju i vodu, obećavaju dubinu i let, tamu i svjetlost, težinu i lakoću. Kao i pjesnikova misao, mulj i pjena mješavina su različitih sastojaka – ne mogu se vratiti na početak, mogu neko vrijeme trajati i nestati. Tako predočena, današnja poezija doista nalikuje lovu u mutnom, s tim da taj izraz u ovom kontekstu ima posve pozitivne konotacije. U citiranim stihovima susreću se pjesnik i komentator, praksa pisanja pojašnjava se pisanjem samim, neizvornost govora postaje tema svih tema. O toj je neizvornosti Tonko Maroević posebno dojmljivo, slojevito i maniristično progovorio u prvom i pjesnički najsnažnijem ciklusu Motiv Gradive.

Podsjetit ću najprije na sam motiv, njegovo podrijetlo i rasprostranjenost. Njemački pisac Wilhelm Jensen (1837–1911) objavio je 1903. roman Gradiva nadahnut istoimenim rimskim reljefom. Protagonist priče, arheolog Norbert Hanold nailazi na taj reljef u Pompejima, opčinjavaju ga ljepota i lak, graciozan hod mlade žene koju naziva Gradiva (prema lat. Ona koja hoda). Po povratku kući Hanold daje izraditi gipsani odljev reljefa. Sljedeće noći u snu putuje kroz vrijeme, vraća se u Pompeje, i to baš u 79. g. prije Krista kada je eruptirao Vezuv. Tamo doživljuje neočekivani susret s djevojkom s reljefa. Četiri godine nakon tiskanja djela Sigmund Freud objavljuje studiju Bunilo i snovi u Gradivi Wilhelma Jensena koja se smatra prvom psihoanalitičkom studijom o književnosti. Čitajući Jensenov roman otac psihoanalize pokazao je da i literatura pokreće pitanja poput tumačenja snova, potiskivanja, odnosa vanjskih podražaja i dubinskoga psihizma i sl. Nije zgorega uzgred spomenuti da je odljev Gradive visio u Freudovoj radnoj sobi blizu famoznoga kauča.

Motiv Gradive osobito su priglili nadrealisti. Salvador Dalí rabio je to ime u nazivima više svojih slika i skulptura, dapače Gradiva je bio i nadimak njegove žene Gale. Sliku joj je posvetio i André Masson, a André Breton tim je imenom nazvao umjetničku galeriju. Nema dvojbe da je književni kritičar Maurice Nadeau bio posve u pravu kada je ustvrdio da je Gradiva – „žena koja prolazi kroz zid“ – zapravo muza nadrealizma. Odjeci drevnoga reljefa i Jensenova romana javljaju se i kasnije izvan nadrealističkoga okvira. Michel Leiris pokrenuo je 1986. u Parizu antropološki časopis Gradhiva (razigravajući ime reljefa umetanjem nepostojećeg h). Filmske posvete motivu ponudili su talijanski redatelj Giorgio Albertazzi (1970) i svestrani francuski stvaralac Alain Robbe-Grillet (2007). Naposljetku teoretičar Roland Barthes Gradivi posvećuje poglavlje u knjizi Fragmenti ljubavnog diskurza. Ustvrdio je među inim da Gradiva označava „sliku voljenog bića koje pristaje malo se prikloniti bunilu zaljubljenog subjekta i tako mu pomoći da ga se oslobodi“. Za protagonista Jensenova romana kaže da je „pretjerano zaljubljen čovjek: njemu se priviđa ono što bi drugi samo prizivali. Antička Gradiva, lik one koju voli i ne znajući to, doživljena je kao stvarna osoba: u tome je njegovo bunilo“. K tome Gradiva je prema Barthesu „figura spasa, sretnog ishoda, Eumenida, Dobrohotna“.

U Maroevićevu ciklusu Motiv Gradive gotovo se sve pjesme referiraju na antički reljef i Jensenov roman, osobito kada se mistificira slutnja koraka, kada se opjevavaju žena zastala navijek „u ljupkosti kretnje“ ili „kipost kipa“. Npr.:

Ni stopu nismo odmaknuti mogli

od početka ako nam nije stalo

za njezin hod na mjestu. [...]

[...] Držmo se motiva!

Gradivu ostavismo kako kuša

zakoraknuti, a mi joj u tomu

pomoć ne znamo [...]

[...] Međutim, majstor klesar u reljefu

umio je, uspio i ulio

ne ono što se kaže: kipu život

već – kipu kipost, uskraćenu milost

oponašanja pukog.

Riječ je nesumnjivo o ciklusu u kojemu pojedinačni tekstovi iz različitih očišta osvjetljuju osnovni motiv, razrađuju ga, očuđuju i slave, a lirski subjekt ispituje frojdovski „međuprostor / neživoga i živog [...] dostupnog u snu i pripadnog javi“, pleše na granici između logike naslijeđene priče i zavodljivosti njezina ponovnog tumačenja. Taj subjekt namiguje Jensenovu junaku, ali se i odmiče od njega; ispisuje pohvalu njegovoj oniričnosti, ali se ne prepušta snu. On shvaća da postoje dvije Gradive – jedna prebiva u snu, a druga na kipu; prva je nagonska, a druga razumska. Ili njegovim glasom:

Da bi se moglo mirno otići,

napustit gradilište, polje, pletivo,

ostavljenome treba duh otplatit

dijelom vremena. [...]

Stog se čvrsto uhvati

logike rasta, gramatike igre,

zakona volje, a njoj se obrati

prisnim a dječjim zapovjednim načinom:

Ne smijem te sanjat!

U lirskoj tematizaciji Gradive pjesniku priskaču u pomoć čitatelj i književni znalac, ali i povjesničar umjetnosti. U tekstovima tog ciklusa Tonko Maroević spaja svoja različita lica i znanja, versificira ih i pretvara u kompleksno štivo. Nastojeći se približiti izvorniku, komunicira s „otiscima otisaka“ i predaje se „obredima ponavljanja“, upozorava na promjenu scene govora, statusa motiva pa i govora samog. Njegov je rukopis naglašeno aluzivan i autoreferencijalan, iza njega proviruju umješan stilist i radoznali intelektualac.

U ostalim cjelinama knjige Maroević povlači konzekvence iz prispodobe o mulju i pjeni te o motivu Gradive. U ciklusu Mimo motiva pojavljuje se niz mikrotematičnih tekstova (pod geslom „Ni o čem pjevat, sve podrazumijevat“) koji zapodijevaju govor                o malim stvarima, poznatim prizorima i običnim trenucima – o rečenici koja traži smisao, snijegu i bjelini, moru, Suncu i Mjesecu, smijehu, Tinu, zdravlju u bolesti, popodnevnoj svjetlosti. Lirski govornik koristi gotovo svečani ton, maniristično uvećava prizor ili misao, govori ritmično, stihove gdjekad poveže neočekivanom rimom. Ciklus Postaje postojanosti donosi pregršt nerimovanih soneta (i to s repom), prigodnica koje slave postojanost materijalnih i duhovnih postaja. Prve predstavljaju zaboravljeni artefakti, teško pristupačna „neposjećena mjesta“ i iznimni monumenti. Maroevićeva subjekta zatječemo od Požege do Dubrovnika, u Zadru i na Hvaru, u viškoj uvali Strniva i na brežuljku iznad Janjine.  Predstavnik drugih je poezija, i to poezija Vesne Parun koja i iz groba šalje obilje „krijesova i bjesova“. Izdvojenim se motivima subjekt divi, nagrađuje ih uzvišenom retorikom odustajući na trenutak od tako karakterističnoga komentatorskog tona u kojemu se susreću misao i njezina sjena, metafora i njezino ironično prokazivanje. Knjigu zatvara ciklus Privaga prigode u kojemu su okupljeni tekstovi posvećeni Splitu, sicilijanskoj i hrvatskoj Ragusi, Hypogeumu i Živogošću, u kojima se pjesnik nostalgično prisjeća prijatelja i njihovih sudbina. Iza njih stoji volja da se zapamti događaj ili susret, da se piše i zapiše trenutak, slučajna misao, da se prepiše prizor.

Svijest o neizvornosti lirskoga govora očituje se i u Maroevićevu izrazu. On rado poseže za kanoniziranim metričkim i tekstnim obrascima, s tim da ih nerijetko puni mješavinom klasičnih poetizama (mrežast svod, čipkasta krošnja, sure hridi, sokovi korijenja) i kolokvijalnih frazema (knjiški moljac, crkveni miš, glavom o zid, grlom u jagode). U srazu udaljenih označiteljskih strategija poetizmi se depatetiziraju a frazemi očuđuju i iznova figuriraju. Naš se pjesnik ne libi s vremena na vrijeme poslužiti zvukovnom sugestivnošću koje od figura dikcije (čvorak mjesto cvrčka uz čvor smrče / sad stoji čvrsto – sila koja teža je od teže), elegancijom antimetabole (Od sjene tijela / do tijela sjene) ili netipičnim misaonim patosom aforizma (riječ zadnja pripada šutnji). Ukratko neizvornost koju ustrajno prakticira i zagovara Tonko Maroević ugodna je i duhu i uhu.