Nevolje mladog redatelja

Bez obzira na ne osobite domete njegova drugog igranog filma, metafilmske psihološke egzistencijalne drame Vis-à-Vis premijerno prikazane na prošlogodišnjoj Puli, mladom scenaristu i redatelju Neviju Marasoviću mora se priznati nekoliko stvari. Autor koji je tri godine ranije konceptualno svježim, idejno domišljatim, inventivnim te socio-satirički usmjerenim diplomskim filmom The Show Must Go On pored niza nagrada osvojio naklonost publike kao i pozitivne reakcije kritike, a u međuvremenu je potpisao i hvaljenu humorističko-reality seriju Instruktor, inteligentan je filmaš koji djela oblikuje kao naglašeno osobne i (auto)ironične metaprojekte u kojima tematizira isprepletanje i odnos medija i realnosti, odnosno umjetničkog djela i zbilje. Nakon što se u The Show Must Go On u formi filma katastrofe s izrazitim pesimističko-satiričkim odmakom pozabavio tada sveprisutnim televizijskim formatom realityja, u drugom filmu, također realiziranu s vrlo malo novca i s dosta improvizacija, Marasović je kreirao intimističku, auto/biografskim motivima natopljenu, priču o ambicioznom mladom redatelju koji pokušava organizirati snimanje svog debitantskog filma.

U prikazu odnosa redatelja i glumca Marasović se zadržava na površini propuštajući oslikati intrigantna psihička stanja

Njega tumači Rakan Rushaidat, u domaćem filmu sve zaposleniji glumac, koji odlično funkcionira kao dio ansambla, primjerice u Kaubojima Tomislava Mršića, i kao bitan sporedan lik, primjerice u Schmidtovu Ljudožderu vegetarijancu i u Obrani i zaštiti Bobe Jelčića, no koji ipak još ne posjeduje snagu i uvjerljivost glumačkog izraza da bi mogao suptilnije predočiti duševna stanja filmaša suočena s teško premostivim objektivnim problemima i subjektivnim ograničenjima. Već na početku redatelja zatječemo kako nakon određenog „antišambriranja“ dočekuje razgovor s producenticom svog projekta koju interpretira Daria Lorenci Flatu, a koja ga odmah obeshrabruje riječima da je unatoč uspjehu diplomskog filma on za one koji odlučuju ipak debitant. Producentica mu spominje i druge otegotne okolnosti, od preporuke da zbog nedostatka sredstava ne snima na Visu jer treba platiti putne troškove, do zamjerke što za tumača glavne uloge namjerava angažirati glumca kojeg su proslavile sapunice, a kojeg utjelovljuje Janko Popović Volarić. Auto/biografski se motivi ovdje nižu na svakom koraku, jer ne samo što je Marasović nakon The Show Must Go On razmišljao o snimanju ambijentalne komedije o dalmatinskim klapama, od čega je bio prisiljen odustati, nego je i Popović Volarić još donedavno bio percipiran isključivo kao zvijezda sapunica.

Isprepletanju fikcije i stvarnosti tu nije kraj, jer redatelj koji funkcionira kao Marasovićev alter ego glumca zatječe emotivno i psihički uzdrmana raspadom braka kroz koji upravo prolazi, zbog čega intenzivno „visi“ na mobitelu. Da nevolje budu veće, redatelj bi za ulogu protagonistova oca rado angažirao već etablirana glumca kojeg s ozbiljno-smiješnim odmakom tumači Krešimir Mikić, kojeg isključivo zatječemo dok u restoranu jede i koji je prepun iskusnih i gotovo „očinskih“ savjeta za mladog redatelja. Pa mu tako neprekidno postavlja sve teže zahtjeve i sve veće ograde glede prihvaćanja uloge, redatelja patronizirajući da ipak snima nešto drugo, a ne studentsku vježbu. Po skepticizmu na redateljevu licu, koji raste sa svakim novim susretom s glumcima, a koji Rushaidat dočarava izrazima razočaranosti i fatalizma te izgubljenim pogledima, razvidno je da i njemu postaje sve jasnije da svoj projekt nikad neće realizirati. Ipak, on je uporan te s glavnim glumcem odluči otputovati na Vis i ondje u staroj očevoj kući (također Marasovićev autobiografski detalj) poraditi na scenariju, dakako zajedničkim snagama. No pokazat će se da je to lakše reći nego učiniti, jer je glumac sve depresivniji i zapada u sve teža i autodestruktivnija stanja. Njihov boravak na Visu tako će umjesto radu na filmu radnog naslova Comic Sans (vrsta fonta) postati posvećen raščišćavanju vlastitih emotivnih i profesionalnih dvojbi, da bi se dvojac kroz duge šetnje i razgovore o snimanju reklama i sapunica postupno počeo zbližavati.

Nažalost, u prikazu odnosa redatelja i glumca Marasović se zadržava na površini, propuštajući ili ne znajući kako suptilnije oslikati njihova potencijalno intrigantna i zanimljiva stanja i emotivne mijene. Ni prirodna i zadana scenografija Visa kao simbola izoliranosti i udaljenosti od centra nije iskorištena na zadovoljavajući način, premda je neosporan trud snimatelja Damira Kudina i Dinka Rupčića. Dijalozima nedostaje dubine i strasti, a u glumačkom odmjeravanju snaga vaga za nijansu preteže na stranu Janka Popovića Volarića, koji je moguće u lik uistinu unio stvarne brakorazvodne traume kroz koje je prolazio. Naposljetku, a slično se moglo reći i za Marasovićev prvijenac, i kod ovog filma vrijedi pohvaliti njegove ambicije i htijenje, težnju za stvaranjem što osobnijih, neposrednijih i intimističkijih (meta)filmskih projekata, dok sama realizacija u određenoj mjeri šepa. Unatoč tome, buduće projekte Nevija Marasovića svakako vrijedi iščekivati.