Nevidljive silnice društva

Od 5. do 27. ožujka u HDLU-u se može pogledati izložba BorrowOrRob, koja publici prezentira niz vrlo važnih autora što se bave problemom odnosa umjetnosti, grada, ekonomije i prostora. Uz to, izložba uspostavlja relacije između današnjega pogleda na taj problem i onoga nekadašnjeg, istodobno prikazujući radove Ante Babaje, Charlieja Chaplina i Bustera Keatona s najnovijim djelima. Izložba BorrowOrRob podijeljena je u tri dijela, a kustoski je potpisuje umjetnik Peter Macapija.

Naslov BorrowOrRob jednostavno se prevodi sintagmom posudi ili ukradi, a nju možemo shvatiti kao ironičan opis stvarnosti preuzimanja javnoga prostora. Pojam javnog naime u posljednjim desetljećima i u sustavu liberalnoga kapitalizma promijenjen je u odnosu na neko ranije razdoblje, čime raste želja zajednice da javno zaista i ostane takvo. Pitanje javnog prostora posljednjih je deset ili više godina vrlo aktualno u Zagrebu, a definirano je djelovanjem niza socijalnih ili umjetničkih organizacija kojih su različite prakse na različite načine artikulirale njegove moguće primjene. Primjerice – zaštita zajedničkih dobara dominanta je djelovanja Prava na Grad, a teorijski i umjetnički fundus takvim razmišljanjima čini kustoska praksa WHW-a. Na mnogo načina suvremene umjetničke prakse udvostručuju i deformiraju gradski prostor, a u povijesti umjetnosti tim su se problemom bavili mnogi autori. U osmom desetljeću 19. stoljeća nastala je slika Bar u Folies-Bergere Édouarda Maneta, koja na površinu nove vidljivosti transformacijom slikarstva kao društvenog, komercijalnog i formalnog djelovanja uzdiže probleme klase, roda i spektakla. U teorijski okvir izložbe uključena su pitanja i o drugim silama, uključujući i one koje oblikuju HDLU ili mnoge druge institucije.

Iz postava izložbe / Snimila Ida Blažičko, HDLU

Sva ta pitanja oblikuju sferni mentalni prostor, u kojemu se identična pitanja uvijek ponovno postavljaju, i na njih se daju novi odgovori. Pitanja koja definiraju izložbu BorrowOrRob mogla bi biti: Koji su neki od važnijih suvremenih radova u kojima je prostor udvostručen i ponovljen u urbanom kontekstu, putem umjetničkog ili političkog djelovanja i koji su njihovi efekti? Koje su povijesne, ekonomske, društvene i političke sile i čiji su one produkt? Kakve povijesti one žele uspostaviti? Do koje mjere se one razlikuju ili doprinose globalnim utjecajima preoblikovanja urbanog okoliša? Kako takve prakse tvore forme prostorne preraspodjele i nove forme vidljivosti? Autori prezentirani na izložbi bili su potaknuti da odgovore na ova pitanja daju iz perspektive svoje vlastite prakse ili prakse drugih, kao i iz kritičkih, povijesnih, suvremenih, geopolitičkih, društveno-ekonomskih perspektiva. Gotovo svaki rad na izložbi definiran je u odnosu na određenu silu, a time je čitava izložba prostorno definirana. Pitanje posuđuje prostor od prostora koji propituje i istodobno ta pitanja oduzimaju prostoru koji propituju. Podnaslov izložbe In Search of Symmetry možemo shvatiti u doslovnom, renesansnom smislu utopijske potrage za harmonijom i ravnotežom.

U Galeriji Bačva postavljena je instalacija Petera Macapije nastala u suradnji sa studenticama zagrebačke Akademije likovne umjetnosti Jelenom Mavrić, Georgette Ponte i Ivonom Stražičić. U istom prostoru postavljena je i projekcija filma Ante Babaje Nesporazum iz 1958. Galerija PM transformirana je u riznicu i kovnicu u kojoj su izložene nove valute s temom geopolitike i globalne ekonomije. U tom segmentu izložbe među ostalima izloženi su radovi Petera Macapije, Paola Cirija, Mladena Stilinovića, Petera Rostovskog ili Mary Jeys. Primjerice, Macapija izlaže novčanice novca naslovljene Palestinian / Israeli Currency igrajući na intrigantnu kartu realiteta vječnog neprijateljstva dviju država i ekonomija. U Galeriji Prsten postavljen je niz eksperimentalnih videoradova nastalih u kontekstima Sjeverne Afrike, Južne Amerike, SAD-a, Bliskog istoka ili Europe. Ovdje izlažu Fayçala Baghrich, Ana Hušman, Einat Amir, Ivana Argote, Luciana Lamothe i Tonči Antunović. Rad simboličnog naslova Grad unutar mene Vita Acconcija, nastao u suradnji s Peterom Macapijom posebno za ovu izložbu, izložen je također unutar ovog ansambla radova. Acconci, koji je i glavna umjetnička zvijezda izložbe, početkom 1972, od 15. do 29. siječnja, održao je performans Seedbed, u kojemu je skriven ispod nakošenoga poda galerije masturbirao i kroz razglas izgovarao seksualne maštarije. Performans održan u prostoru Sonnabend Gallery u New Yorku je obično opisivan kao konačni cilj brisanja granice između performera, autora i publike, no nikako ne treba previdjeti ni njegovu prostorno-arhitektonsku dimenziju. Naime, blago nakošen pod galerije transformirao je njezin prostor white boxa u kazališnu pozornicu koja otkriva prostor performansa, ali i skriva performera. Vito Acconci na početku karijere bavio se poezijom, a od sredine osamdesetih otvara arhitektonski studio i počinje raditi na arhitektonskim projektima. Eksperimentalne i utopijske arhitektonske radove realizira u suradnji s drugim autorima: umjetnicima i arhitektima koji zastupaju slične umjetničke prakse.

Iz perspektive izložbe, umjetnost djeluje globalno u obliku valute; i njezina financijalizacija na globalnoj razini događa se u skladu s ostalim tržišnim vrijednostima. U nekim drugim slučajevima ekonomija i financijalizacija prostorno je preraspodijeljena, no u slučaju umjetnosti ona dijeli isti prostor definiran interesima i ulaganjima. Kako umjetnost postaje sve više globalni oblik ulaganja i kako se broj svjetskih umjetničkih sajmova svakih nekoliko godina udvostručuje, u stalnoj potrazi za lokalnim umjetničkim djelovanjima i regionalnim trendovima, suvremene kritičke umjetničke prakse neprestano ispituju umjetnost kao robu, imovinu i objekt.