More je voda

Ustrajni čitatelj ovih zapisa imat će zacijelo i poneku primjedbu na ono što se u njima tvrdi i dokazuje. A ja već slutim koja će biti njegova glavna zamjerka. Predbacit će mi on kako moja razmatranja prikazuju odnos našega sjevera i juga odveć pozitivno i idilično, dok zanemaruju njegove ružne i neugodne strane.

Neće takav čitatelj propustiti da navede i poneki primjer. Pa će me upitati zašto ne spominjem one situacije kad južnjaci nazivaju sjevernjake purgerima, a sjevernjaci južnjake tovarima? Zašto ne pišem o tome kako u Zagrebu ulični nasilnici premlaćuju studente zbog njihova dalmatinskog govora? Zašto ne priznam da se u Splitu buše gume na automobilima zbog njihove zagrebačke registracije? Zašto ne raščlanim tolike druge primjere koji pokazuju da između ljudi s mora i ljudi s kontinenta znade doći do napetosti i nesporazuma?

Ukratko, upitat će dobrohotni čitatelj zašto se u ovim zapisima nikako ne opisuje sukob sjevera i juga. Moj odgovor glasi: ne opisuje se zato što takav sukob ne postoji.

Taj je sukob, naime, čista predrasuda. Tih predrasuda o drugima i o sebi samima mi, hvala na pitanju, imamo mnogo, pa one prevladavaju i u načinu na koji sjever vidi jug, a jug opet sjever: to sam ovdje u više navrata pokušao pokazati. Ali, najveća je od svih naših predrasuda upravo ona da između sjevera i juga postoji – da naprosto mora postojati – bilo otvoreni bilo prikriveni sukob. Tu su zabludu stvorili oni sjevernjaci koji nedovoljno poznaju jug i oni južnjaci koji slabo poznaju sjever, a pri tome su i jedni i drugi odviše lijeni da se potrude nešto naučiti, pa zato kude druge da bi sami sebi izgledali bolji. A tu zabludu održavaju na životu oni koji se vesele svakoj podjeli u Hrvatskoj i žele da tih podjela bude što više, te zato napuhuju beznačajne događaje uz pomoć novinskih konstrukcija i pseudosocioloških analiza. Ali kad čovjek pogleda mirno i trezveno, onda jasno vidi da sukoba između sjevera i juga naprosto nema. Evo dokaza.

Nikad nitko nije u Zagrebu čuo da bi huligani napali Dubrovčane, Riječane ili Puljane, premda se u njihovu govoru i te kako osjeća ne samo da nisu iz Zagreba nego i da jesu s juga. Neodgojeni balavci napadaju isključivo Splićane, a onda još i Šibenčane i Zadrane, ali i to samo zato što su u svojoj zatucanosti uvjereni da su i oni Splićani.

Isto tako, nitko nikada nije čuo da bi u Splitu izbušili gume nekome tko je došao iz Vinkovaca, Čakovca ili iz Duge Rese. Buše ih isključivo Zagrepčanima, pa tako postradaju i mnogi Splićani koji u Zagrebu žive i rade, te imaju na autu i zagrebačku registraciju.

A iz toga se jasno vidi o čemu se zapravo radi. Nije to nikakav sukob sjevera i juga, nego je to rivalstvo dva najveća naša grada, Zagreba i Splita. Takvo rivalstvo postoji svuda u svijetu, pa postoji i kod nas. Ono bi se javilo čak i u slučaju da se kojim slučajem Split, kao i Zagreb, nalazi na sjeveru, ili da se Zagreb, kao i Split, nalazi na jugu. Takva je napetost neizbježna i nije uvjetovana zemljopisnim položajem gradova. Uostalom, ona je čak, zbog svoje natjecateljske naravi, u ponečemu poticajna i korisna.

Ali, razlikujmo dobro, sukob Zagreba i Splita nije sukob sjevera i juga, koliko god se razni kolumnisti trudili da ga takvim prikažu. Sukoba između našeg sjevera i juga naprosto ne može biti, jer oni jedan bez drugoga nisu cjeloviti i jedan bez drugoga niti znaju niti mogu živjeti. A toga smo danas svi svjesni.

Tomu nas je naučila povijest, pa i razmjerno nedavna. Konstituiranje moderne hrvatske nacije završeno je istom onda kad su se sjever i jug spojili, a to znači negdje devedesetih godina 19. stoljeća. Ni tada se sjever i jug nisu spojili politički, ali su se spojili kulturno, a to je mnogo važnije, jer tada smo sebe počeli razumijevati onako kako se razumijevamo danas. Najbolje se to vidi u književnosti.

Jer, do tada, do potkraj 19. stoljeća, hrvatska je književnost bila provincijalna i stalno je patila zbog svojega kašnjenja za Europom: u njoj su se odrađivali romantičarski poslovi još i onda kad je u Europi već bio počeo modernizam, dok su se klasicističke drame pisale i onda kad je modernizam svuda prevladao. Bila je hrvatska književnost provincijalna i u sjevernoj i u južnoj svojoj komponenti, pa je zato na sjeveru silno dugo trebalo dok se nisu počeli pisati romani, dok je jug – usprkos višestoljetnoj tradiciji umjetnoga pjesništva – bio utonuo u letargiju kačićevskoga narodnjaštva. Ali onda su autori s juga – poput Vojnovića, Nazora, Begovića, Tresića-Pavičića – počeli svoja djela tiskati u Zagrebu, i toga je časa hrvatska književnost uhvatila korak s Europom, za kojom više neće zaostajati. A mi smo postali europski narod.

A to znači da je sjever bez juga krnj, kao i jug bez sjevera. Znači da sjever i jug istom zajedno daju onaj identitet koji danas smatramo svojim, pa zato oslanjajući se na taj identitet možemo bolje razumjeti i vlastitu povijest i svoje sadašnje mjesto u svijetu. O tome svjedoče male stvari koliko i velike. Eto, recimo, zanimljivo je da u Murteru redovito priređuju koncerte tamburaške glazbe, a da dalmatinske klape odlično prolaze u Slavoniji.

Nema, ukratko, sukoba između sjevera i juga. Postoje samo razlike među njima, a te su razlike dobre i korisne jer nam pomažu da razumijemo tko smo i što smo. To možda još nismo razabrali do kraja, ali jedno smo nedvojbeno razumjeli: ne može se živjeti – mi ne možemo živjeti – ni bez svojega sjevera ni bez svojega juga.

Ili, ako hoćete ovako, u skladu s naslovnom metaforom: za nas u Hrvatskoj voda je more, a more je voda.