Mirakul od čakavštine

„Svitu moj, ča je meni ovo tribalo?“ pita se pjesnikinja, duhovito aludirajući na novu čakavsku zbirku Rič te zove, koju je mogla i „ne napisati“. Taj dvostruki život između stvarnosti i imaginacije ono je što pokreće poetsku snagu da se otvore svi prostori čovječjega bića u težnji za sjedinjenjem bez granica i prisile, a opet suprotstavljeni svijetu koji ne donosi spokoj, koji „komada“ i raspolovljuje čak i onda ako želimo egzistirati kao zavičajni kamen (stina), kao vjetar (reful), kao oluja na moru (neverin) i kao, zašto ne: jubav. U raznolikim oblicima poetskog postojanja ostvarujemo i svoje neiživljene živote: „Mogla sam bit bila divica / Gola a sva bilin pokrivena / Da me zovu prinčipesa oli krajica / I da me nikor rukon ni taka / Da mi samo oblak o bumbaka / Tilo mota (Mogla san bit). Pjesnikinja je svim osjetilima u pjesmi, ona je pjesmom opčinjena, „inkantana“. Budne svijesti zapaža i prati sve performanse življenja, izabire detalje dajući im poetsku konotaciju. Cjelinu pjesme pjesnikinja „začinja“ mjerom vrijednosti, nenametljivo uživajući u radosti pisanja: „Otvorila san vrata o tarace / Jugo je ulizlo unutra / Mrvu kruva ćapilo, zavrtilo / I ka stinu u arju itnilo“/(Mrva kruva); „nikoga ne vidu / zaklopjeni jočij se jubidu / rukaman žestoko se grlidu / ka da su o gozda / ote ruke njijove / ota tila njijova / volidu se / triba mi po o svega tega / da se s kantuna maknen ća“ (Na kantun).

Podijelivši zbirku pjesama Rič te zove na šest simboličkih ciklusa: Postojidu ruke, U noć misečine, Na tirake o sna, Na dlan o madreperle, Kad poželiš udanit dubje, U bilo riči obučijen, pjesnikinja manifestira mnogostruke tonalitete svoga poetskog bića ostvarujući to u integralnom suzvučju svoga čakavskog ja. Nazvala bih to psihotropizmima. Uvjerljiva paradigma „kad poželiš udanit dubje“ asocira na neprestano, kontinuirano kretanje koje ne vodi u bezbrižnost opuštanja, niti nameće izazovni delirij ili pak netransparentnu destrukciju: „Mlado Sunce u me gleda / tonen u drago mi ča / da se ne zaudobin“ (Mlado Sunce). Dunjina „balota o mirakula“ ne zavlači se „pod tepih“ zaborava, krhotine stakla svjetlucaju osviještene prepoznatljivom željom (žeđi!) da se vratimo neporemećenoj ravnoteži iako nam je sadašnjost razasuta, razdrobljena u sitne djeliće nečega što smo nazivali našim življenjem. I pjesnikinja će reći: „Kad u nebo pogledan / sve zvizde krnjave / oblaci ka štrace visidu / Ništo se drugo pritvorilo u ovo / ča ja mislin da je sad / tribalo bit / A kojiput je i misal ništo drugo“ (Ništo drugo). Disperzija u nama, izriče pjesnikinja, sukladna je disproporciji, neskladu svijeta koji nas okružuje. Taj nesklad neprekinut, odvajkada i vječan, metafizički i poetski koncipiran, „teži je od svemira“. Svojim čakavskim izričajem i vokabularom pjesnikinja Dunja Kalilić dotiče pravu razinu duhovnosti koju prepoznajemo kao svoju: „Mogla san i nebu bit divota / I grdelinka njegova bit / da sam samo znala cimblavat“ (Mogla san bit). A o „cimblavanju“ i jest riječ. To podjednako „muči“ i pjesnike na standardu.

P.S.: U pomno složenu rječniku na kraju knjige uz riječ cimblavat stoji „ pjevati kao češljugar“.