Mir i vonj

Za početak ispričat ću vam nešto što se čini kao anegdota, a zapravo je „živa istina“. Prije petnaestak godina Hrvatska je televizija svaki dan imala na rasporedu u rano popodne emisiju Dobar dan. Mozaičnošću tema bila je namijenjena uglavnom domaćicama i umirovljenicima, jer tko si je mogao priuštiti luksuz da radnim danom u 15 sati gleda TV? Danas se situacija stubokom promijenila. Sve je više ljudi koji ne rade, pa bi i gledanost jamačno bila drukčija. U te emisije uživo tadašnji je urednik i voditelj, Goran Milić, svaki dan pozivao u studio i kojega jezikoslovca da kaže koju riječ i o pravilnosti ili nepravilnosti javnoga govora s gledišta standardnoga jezika. Tako sam se u krugu pozvanih jezikoslovaca našla i ja. Sjedila bih u studiju za trajanja emisije, zapisivala najčešće pogreške i na kraju upozoravala na njih dajući i stručna objašnjenja. Znala sam da ljude i jezična problematika zanima (već i po učestalosti nazivanja u emisiju), pa je i ta gesta voditelja i urednika podizala gledanost same emisije. Emisija je tekla ležerno, pa bi me voditelj kadšto uvukao u kraći razgovor s ostalim gostima u studiju, bez obzira na temu. Tako je jednoga popodneva stajao u studiju stolić sa skupim parfemima, a jedna je gošća znalački govorila o njima, pa koji je parfem za koju prigodu, koji je najdraži njoj, koji njezinu mužu itd. U jednom času pitali su i mene koji mi je parfem najdraži. Rekoh: Süskindov. Stručnjakinja za parfeme na to će: tako? Za njega još nisam čula. Odvratih: niste ni mogli, jer je to knjiga Patricka Süskinda Parfem, koju je izvrsno prevela gospođa Nedeljka Paravić. I tako sada uronih u mirise razne.

Kad bez konteksta kažemo mir, najprije pomišljamo na mir u značenju tišine, umirenosti. No ipak je mir nekoć bio i u sferi nosa, jer njušiti, njuškati, onjuškivati izvire iz ie. baze *neus-, iz koje se razvio i sam organ njuha, nos (anglosak. nēosian / nīosian, njušiti, preispitivati, engl. nose), kojim istražujemo, upijamo, razlikujemo mirise (kao ugodne pojave) i smradove (kao neugodne). Čim smo na tlu pojedinačnoga sviđanja ili nesviđanja, jasno je da će se miris i vonj na toj ljestvici često preklapati i/ili razilaziti, jer će nekomu i pokoji teški mirisi biti više zadah i smrad nego ugoda što struji od nosa do mozga. Oko smrada lakše ćemo se složiti da izaziva nelagodu, pa i odvratnost, nego oko mirisa. Vonj će uvijek odrediti smjer – da se treba usredotočiti na osjetilo njuha – no još nam neće ništa reći da li s ugodom ili s neugodom.

Mirisi nadražuju osjetila, ali i nadahnjuju misao. Povezuju dojmove, stapaju ih u jedan prevladavajući, koji će svojom snagom stopiti, pretopiti, potopiti sve ostale i doplaviti ih u jedinstvenu i uvijek prepoznatljivu cjelinu. No kako drugomu približiti, opisati neki miris? Kako mu približiti, opisati boju nečijega glasa iz vremena dok još nije bilo „nosača zvuka“? Kako gestu ako osoba više ne živi? Uglavnom nikako. U toj nemogućnosti približavanja barem su sva tri osjetila ravnopravna – i oko, i uho, i nos.

Mir u značenju mirisa dolazi od grč. míron, sveto ulje, ali zbog homonimije s riječi mir, u značenju pax, i murus, u značenju zid, od 15. stoljeća ustalio se za olfaktorne senzacije oblik miris. Do danas se nije održao ni glagol miriti, također zbog homonimije s miriti u značenju pacere, ni pridjev miran, koji iz istih razloga ne povezujemo više s mirisom, pa ga je zamijenio pridjev mirisan. Riječi miris i mirisati riječi su grčkoga podrijetla (došle preko turskoga indeklinabilnoga pridjeva mirli, mirisli cvijeće), a u narječjima koja su ostala izvan baze za standardni jezik za nešto što miriše kaže se da diši (*dyhĕti, dahnuti, disati). Od duše do mirisa, barem kao metafore, nije dalek put. Složenice kao mirodikanje, mirotočac, mirotočan, mirotočiv više ne rabimo, ali neka ostane barem zapisano da se te riječi vezuju uz mir, miris, a ne uz pax (poput mirotvorca), dok su nam pojačivači – miomiris, miomirisan – došli kao kalkovi njem. Wohlgeruch. Apstraktna imenica mirodija postala je općepoznata i za zapadu u gradskom jeziku, premda joj je vrelo istočnjačko, za sve mirisne biljke, mahom začinske, ali i za dućansku kolonijalnu robu. Zanimljivo je da je za širenje riječi mir u značenju mirisa zaslužna Crkva, gdje je mira u starih crkvenih pisaca bila mirisava mast. Mironosnica ili muronosnica (mir = mur) bila je žena koja je nosila muru (smirnu). To su kao dar nosili djetetu Isusu i kralji / magi s istoka (mir, zlato, tamjan).

A vonj? On već izaziva oprečne osjećaje. Negdje je miris, negdje je zadah, smrad, prasl. *onia, vonjati, znači i mirisati, i pušiti, i smrdjeti (češ. vůnĕ, vonj, parfem; rus. vónь, smrad). Prasl. *von’ь potječe iz ie. baze *anH-, što znači disati. I evo nas u samoj srži, u duši. Naime, grč. anemos, vjetar, sapa, dah; lat. animus, duh, duša, lijepo dočaravaju bit samoga mirisa: nešto što se izvija iz nečega neuhvatljivoga. U slovenskom vohati prvotno znači intenzivno disati, udisati, njuškati, pa onda i mirisati. Je li onda čudno što su stranu riječ špijun zamijenili domaćom vohun? Jer što on drugo radi nego njuška za podacima o određenim ljudima i ustanovama te ih prosljeđuje svojim naručiteljima?

No dok je vonj više-manje neuhvatljiv, sa smradom barem znaš na čemu si. Da nešto proglasiš smradom, ne moraš se prepustiti samo vlastitu dojmu. Smrad se vezuje uza strvinu, a kako je i sam oblik smrad nastao metatezom (premetanjem) likvida prema ie. korijenu *smerd-, nije ga teško prepoznati ni u lat. merda, izmet, govno, što je i danas vrlo učestala riječ u romanskim jezicima. Tko želi barem zatomiti, ako već ne može potpuno ukloniti, neugodne mirise (eufemizam za smradove), pribjeći će dezodoransu, sredstvu za uklanjanje neugodna mirisa (lat. des, od + odorari, vonjati), nastojeći njime „odmirisati“, „razmirisati“ prostoriju ili vlastito smradno tijelo (tvorba poput razminirati, razvojačiti i sl.).

Možemo li sada, nakon svih tih smradova, opet sve naparfimirati, pustiti preko svega ugodan dim (lat. per, kroz, skroz, u cijelosti + fumare, pušiti, pariti, dimiti, kaditi; fumus, dim, kâd), prepustiti se opet zamamnim ugodama mirisa – prepoznatljivih starih i/ili čaru novih? Mirise su mnogi kušali i riječima prispodobiti nečem drugom, eda bismo barem nos znali namjestiti na nešto približno, kad već ne možemo na sukus pravoga. No što smo obično dobivali? Kadšto krasne sinestetičke stihove, svježe slike i usporedbe, poniranje u neočekivano otkriven smisao, no jesmo li saznali išta o mirisu? Kako se uzme. Krasan je Matošev drobni đurđic, možda nam i jest najdraži među cvjetovima jer boju i svježi miris snijega i mlijeka ima, krasan je taj miris tvoga bića, moja ljubavi, krasan je i taj miris ruža tihe mladosti u mirisnom tihom vrtu, krasan je i moćan miris kojim se pjesnik obraća jednoj i jedinoj (O, ti si miris drugih cvjetova / I sjena, jeka drugih svjetova!), krasni su i ti mirisi, već pomiješani, iz duše naše koja čaroban je kraj, gdje jablan čuva gnijezda plemića, gdje vjetar nosi lipe miris žut i blage pjesme predvečernji sjaj. Krasna je i jedna mlačna noć, u kojoj će pjesniku pred smrt biti podarena udruženost svih osjetila da čuje i lavež seoskih pasa, i glasanje ćuka u blago uzbibanu uzduhu od proleta kasnoga netopira dok ljubav cvijeća, miris jak i strasan, slavi tajni pir. Što će (mi) se javiti uz zvuke starih zvonova na spomen ruža, kao svibanj punih tonova? Ovisi o recentnom trenutku. No znam što će biti poveznica – nešto tako neuhvatljivo kao što je miris. Ili čak odsutnost mirisa, no i nju svrstavamo među mirise (Maćuhica cvate, ali ne miriše). Mirisu, tom eteričnom otvaraču i onih ladica u pameti koje smo već odavno zaključali misleći da se više nikad neće ni otvoriti, dano je da i ako brava zahrđa, a ključ nepovratno izgubimo, otvori i one zabrtvljene predjele sjećanja za koje smo mislili da ih više nema. Ili da ih se više ne želimo ni sjetiti. No miris je brat duha, pa onda i duše. I kao riječ.