Matoš – Rabbi i u 21. stoljeću

Nekadašnji prostor gostionice Matejna, u koju je Matoš volio zalaziti, danas je vila Arko Hrvatskoga društva pisaca, koja je tako otvorila vrata jednoj od najlucidnijih ličnosti hrvatske književnosti. Skup održan 14. ožujka u povodu 100. obljetnice smrti pripovjedača, pjesnika, esejista, feljtonista, putopisca i kritičara A. G. Matoša jedan je u nizu događaja posvećenih tomu umjetniku pa je dvadesetak znanstvenika i znanstvenica zaljubljenih u njegovo djelo iznijelo svojevrstan hommage kompleksnosti misli i ingenioznim idejama čitave Matoševe književno-publicističke produkcije.˝

Matoš nije samo književnik nego i mislilac (crtež Gustavea Buisseta)

Uz pozdravni govor predsjednika HDP-a Nikole Petkovića i naglasak kako skup neće biti prigodničarski, već pogled na nove perspektive o Matošu, pridružila se ministrica kulture Andrea Zlatar Violić istaknuvši kako je Matoš brisao granice vremena i prostora tako što je francusku kulturu približio našoj, ali i obratno, te podsjetila na nedavno postavljenu Kožarićevu skulpturu u Parizu, ali i na obnovu Matoševe rodne kuće u Tovarniku, koja treba postati rezidencijalni centar i omogućiti dalje istraživanje o književnom velikanu. Da Matoš nije uvijek samo književna tema, posvjedočila je Dubravka Oraić Tolić progovorivši o Matoševoj ideji nacije u doba globalizacije kao troslojnomu sklopu: političkom, kulturnom i onomu vezanom uz krajolik, tj. uz geografski, ali ne i geopolitički prostor. Kulturni je krajolik tako, nadodaje Dubravka Oraić Tolić, Matoševa ljubav prema duhu mjesta, a ne puki mit o ljepoti zemlje. O Matošu se ne može govoriti bez citiranja pa je u matoševskom humoristično-ironičnom tonu Krešimir Bagić nabrajao Matoševe intelektualne dosjetke, poput Ujević – Huljević i dr., istaknuvši nezaobilazan ludizam kojim obiluje posebice feljtonistika i prva polemička knjiga Dragi naši savremenici pa ne čudi, nastavlja Bagić, što je tomu ponavljaču razreda zbog hrvatskoga jezika rođenoga na petak 13. završetak jedne polemike: „i tako dalje“. „Matoševi suvremenici bili su žešći prema njemu nego on prema njima. Matoš je u polemikama uvijek duhovit“, istaknuo je Igor Mandić, a Zdravko Zima napomenuo je u izlaganju o beogradskim vezama kako je Matoš postao feljtonist upravo u Beogradu i da nije bio ljubitelj mora te nikada, primjerice, nije posjetio Dubrovnik, Split ili Istru.

O Krležinim ambivalentnim odnosima prema Matošu govorio je Velimir Visković istaknuvši kako je Matoš nedvojbeno utjecao na Krležu, da mu je bio i preteča i srodnik u vertikalnom kontinuitetu književne tradicije pa ne čudi Krležina Tužaljka nad mrtvim tijelom A. G. Matoša i mnoge reminiscencije iz Davnih dana. Zvonimir Mrkonjić podsjetio je na istančanost Matoševih soneta, koji su savršeni i kad se ne drže pravila, a da Matoš nije bio u početku poznat kao pjesnik, četiri petine djela čini mu proza, istaknuo je Tomislav Šakić analizirajući Matoša između fakcije i fikcije, postavljajući tekst kao fakciju kojemu se treba vratiti i iščitati te odvojiti taj dio od javnoga medijskoga diskursa kao fikcije. Igor Hofman predstavio je projekt izrade leksikona o Matošu kojim bi se osvijetlila zanemarena područja, poput psihoanalitičkih dimenzija u nekim djelima, odnosu prema anarhiji, boemi i školstvu i sl. Leksikon je zamišljen ne klasično-biografski, nego konceptualno, kao kulturološki i interpretacijski leksikon koji će člancima opisati Matoševe teme, djela, motive, ali i kulturne, političke i umjetničke pojmove koji obilježuju njegovo doba.

Matoš je ovim skupom vraćen u našu suvremenost, ali ostaje na čitateljima hoće li ga u njegovim djelima, idejama i zalaganjima prepoznati kao Rabbija, tj. učitelja, i u 21. stoljeću.