Matoš i Pariz

Bilo je i prije Matoša u hrvatskoj književnosti i kulturi velikih frankofila i parizofila. Šenoa se svim silama trudio da sa zagrebačke pozornice istisne njemačke komade („neslanu njemčariju“) favorizirajući na repertoaru djela francuskih autora u rasponu od klasicista (Racine, Molière) do moderne salonske drame (Scribe, Sardou), dok je Kumičićev studij u Parizu (1875–77) rezultirao prvim pokušajem importiranja francuske naturalističke robe u hrvatski roman. No u urbanu topografiju hrvatske književnosti Pariz ulazi na velika vrata zahvaljujući Antunu Gustavu Matošu. On je u nas stvorio mit Pariza.

„Pariz je /…/ nešto živo, organsko – ličnost, najveća ličnost današnjeg svijeta“ – te riječi mogu poslužiti kao uvod u Matošev idealizirani Pariz. U grad na Seini naš pisac dolazi kao smjerni i pobožni hodočasnik koji se nikada, bez obzira na sve nedaće koje su ga tamo snašle, nije prestao diviti svojoj umjetničkoj meki. Susret Matoša s Parizom bio je zapravo susret artista sa svojim idealnim estetskim objektom, u ovom slučaju harmoničnim gradom koji on personificira i uspoređuje s „jedinom koketom na svijetu koja kanda nikad ostarjeti neće“. Tako se Matoš pridružuje plejadi pisaca i ljubitelja ljepote koji su u Parizu tražili, a neki doista i pronašli, svoj dosanjani san, umjetničku inspiraciju, egzistencijalno utočište i spokoj. Heine, Rilke, ­Wilde, Ady, Pound, Majakovski, Marinetti, Henry Miller i brojni drugi nisu odoljeli nepotrošivom umjetničkom izazovu „grada svjetlosti“. I Nietzsche je u zapisima Ecce homo pisao o Parizu kao gradu najveće estetske profinjenosti u kojem se umjetnička duša osjeća kao kod kuće. Jednako impresivan niz „parizofila“ tvore i naši umjetnički flâneuri i sanjari koji su nastavili njegovati kult „hrvatskoga Pariza“: Ujević, Kosor, Milković, Ivanišević, Batušić, Štambak i dr. Antologiju zapisa naših pisaca o Parizu svojedobno je sastavio Saša Vereš (Hrvatski Pariz, 1989).

André Rouveyre, Matoš i ja u Parizu za vrijeme Svjetske izložbe 1900. (1925)

Gol, bos i gladan, Matoš stiže iz Ženeve u Pariz, na Gare de Lyon, 6. kolovoza 1899. Na stanici su ga dočekali brat Leon (čijom se putovnicom pisac koristio na putu) i prijatelj Alfred Makanec. Smješta se u Hôtel du Nord (rue Sedaine 66), ali poslije, tijekom petogodišnjega boravka u Parizu, više puta mijenja adrese skromnih prenoćišta.

Makanec bilježi u dnevniku (Novosti, 1941) da je Matoš već u svome prvom pariškom danu našao vremena i za dugo sjedenje u biblioteci. Ali odmah je započeo i entuzijastičko „osvajanje“ velegrada upijanjem događaja, potragom za senzacijama i prilagodbom ubrzanom urbanom ritmu. Jurnjava, gomila, buka, bogatstvo kulturne ponude i razonode – sve to u prvi mah očarava mladiće koji su došli iz skromne malograđanske sredine: Zagreb u tom trenutku ima šezdesetak tisuća stanovnika, a Pariz više od dva milijuna. Ljubo Wiesner s pravom piše da su naši romantični mladići u francuskoj metropoli „više gutali, a manje razmišljali, više ludovali, manje umovali“ i da su bili spremni „dati i glavu za svaki ljudski ideal“. Potvrđuje to i Matošev primjer.

Ubrzo po dolasku u Pariz piše svome prijatelju Vladimiru Tkalčiću (23. kolovoza 1899) da život u gradu struji kao u vulkanu i da je kao pijan od toga šuma, bure, orkana, koji zapljuskuje zidove njegove skromne studentske sobe. U gradu na Seini osjeća životnu silu koja prelazi na njega: iz Ženeve je došao umoran, blaziran, duševno i tjelesno slab, a „sjajni, drski, veseli, herojski, laki i vratolomni Pariz, mozak, srce i električna iskra ovoga svijeta“ puni ga višim smislom života. Isto tako konstatira da Pariz potroši više života za jedan dan nego Hrvatska za jedan vijek.

Matoš započinje intenzivnim „trošenjem“ Pariza već od prvoga dana: biblioteke, galerije, muzeji, antikvarijati, kazališta, kavane, opskurni lokali, revije, parkovi, ali nadasve ulice sa svojim enervantnim životnim intenzitetom, šarenilom boja i bogatstvom događanja. U pariškim pismima detaljno opisuje svoj (često) ubitačan dnevni ritam. Jednom će se prilikom, nakon obilaska Svjetske izložbe, u svom stilu požaliti: „Padoh s nogu! Da je Homer, kao Panzacchi, opjevao ovu izložbu, ne bi nazvao njenu zoru ružoprstom nego kurjookom.“

Predajući se anarhističkoj boemi, neurednom životu i vrevi pariških bulevara i pasaža, Matoš je po uzoru na Baudelairea uveo u hrvatsku književnost figuru dokoličara-promatrača, radoznaloga šetača ili flâneura, tipično impresionistički proizvod urbane kulture i estetike ulice. Na flâneura vreva ulice i mnoštvo ljudi djeluju stimulativno jer sadrže potencijal za kognitivne senzacije, za osjetilni nemir i za nova iskustva, često i u većoj mjeri nego što ih je on kadar asimilirati. Pravu apologiju dokonom šetaču po pariškim ulicama napisao je pisac i publicist Louis Huart u svojoj Psihologiji flâneura (1841), gdje Pariz proglašava idealnim mjestom za flaniranje, a flâneura najsretnijim čovjekom na svijetu. Na Huartovu je tragu i naš Matoš. U već spomenutu pismu Vladimiru Tkalčiću piše on da je Pariz jedini grad gdje se čovjek može često bolje zabavljati besplatno nego za novac. Posebno u tom kontekstu apostrofira pariški boulevard kao svijet za sebe i najbolji teatar, bolji i od Comédie Française.

Izbjegavajući vlažne sobice, prljave izbe (često i zbog neplaćene stanarine) i turobnu samoću u tuđini, Matoš je autentični dom pronašao na pariškoj ulici, na asfaltu, u zamršenim koordinatama grada. Kao pravi boem, on je ulicu i pasaž pretvorio u interijer, u svoj dom. Gradski prostori za njega su umjetnički krajolici, žamor ulice ugodna zvučna kulisa, a urbani život forma spektakla koju promatra budnim okom. Desetak godina poslije pariške ulice, parkove i kavane ovjekovječit će na svojim akvarelima i naš slikar Josip Račić, koji je u Parizu i skončao svoj život.

Literarni korelativ flaniranja i radosti promatranja života na ulici – koja se odvija u znaku letimičnosti, disperzirane percepcije, kaotične ljepote, skokovitih asocijacija i brzih mijena raspoloženja – jest feljton (podlistak). I upravo je Matoš dao novi impuls tome žanru koji efektno spaja književnost i novinstvo. Matoš je u feljtonu pronašao idealan medij za osebujno čitanje ulice i estetiziranje svojih flanerističkih strasti.

Matoševo lutanje gradskim ulicama, promenadama i arkadama bilo je motivirano primarno estetički, ali ne manje i egzistencijalno. Jedino razdoblje relativno lagodna života i materijalne sigurnosti u Parizu za njega je bilo ono za vrijeme održavanja Svjetske gospodarske izložbe, od proljeća do jeseni 1900. Tada je, zaslugom dvorskoga savjetnika Koste Hörmanna, dobio novinarsku iskaznicu kao službenik bosanskoga paviljona i izvješćivao o događajima na izložbi i oko nje za zagrebačko Hrvatsko pravo. Dopisi – ukupno njih 26 – izlazili su pod naslovom Dojmovi sa pariške izložbe (od 13. travnja do 20. srpnja) i Pisma iz Pariza (od 10. kolovoza do 12. studenog).

Matoševe „slike s izložbe“ često su ogledni primjer onoga što W. Benjamin naziva „panoramskom književnošću“. U njima dominira pogled „odozgor“, iz povišene perspektive. To je povlaštena pozicija božanskoga promatrača (dieu voyeur). Matoš, doduše, ističe da mu je Pariz lijep i kad sjedi na „boulevarskoj klupi, u sunčanom parku“, ali ipak mu se najviše sviđa kad tu „kokotu svijeta“ gleda „poizdalje ili poizviše“. U dopisu datiranu 1. srpnja 1900. ističe stereoramu blizu Trocadéra i prekrasne vidike, a 15. lipnja, nakon „vašarske gungule“ na Svjetskoj izložbi, uspinjačom se penje na Eiffelov toranj, „u oblake“, i opisuje panoramsku perspektivu grada koji se sada nudi kao objekt. Zanimljivo je da fantaziju panoramskog pogleda s Eiffelova tornja spominje i Roland Barthes u poznatoj studiji o najpoznatijem pariškom označitelju (u Mitologijama), napominjući da nam se, zahvaljujući „ptičjoj perspektivi“, koju svaki posjetitelj tornja na tren može preuzeti kao svoju, svijet nudi na čitanje, a ne samo na opažanje.

Matoševe pariške slike i flanerijske impresije nisu lišene ambivalentnih osjećaja, disonantnih tonova, tamnih boja pa i kontradikcija. Ne piše on samo o lijepom, galantnom, bogatom i skladnom Parizu, svjetskom središtu umjetnosti i visoke mode. Zanima ga i njegovo naličje, ona mračna dimenzija velegrada koju je umjetnički artikulirao Zola u svojim naturalističkim romanima, ili ona koja je natjerala Baudelairea da u Spleenu Pariza uzvikne: „Užasni živote! Grozoviti grade“. Taj „tamni“ i neprijateljski Pariz često se javlja (i) kao odraz Matoševe tjeskobe i teškoga egzistencijalnog stanja, u prvom redu gladi i neimaštine.

Tako u feljtonu Pariska kronika (Novosti, 24. studenoga 1912) Matoš piše o svojoj prvoj pariškoj zimi kada je, milošću pekarice iz ulice u kojoj je stanovao, jeo „jedared dnevno, predveče, obročić kruha“. Da ga ne ostavi snaga, cijeli je dan ležao u krevetu u svojoj „neplaćenoj ćeliji“. Cijeli je zapis obilježen snažnim ekspresivnim slikama i signaturama estetike ružnoga: vjetar je urlao „kao gladni januarski vuk“, trbušna koža mu se zalijepila za hrptenicu, časovi su tekli „kao blatne rijeke vječnosti“, vrijeme se pretvaralo u Mrtvo more „s rijetkim i sve rjeđim mrtvim svojim pticama“, dok je glad prikazana u liku vampira koji puže iz kuta. Iz bezizlazne situacije – kad je četvrti dan od očaja počeo žvakati staru kožu od slanine pronađenu ispod kreveta – spasila ga je kurtizana Žaneta, „anđeo iz Bretanje“, donijevši mu „lonac čorbe s kruhom, obične zimske hrane pariskog proletarijata“. Kad mu je konačno doznačen novac iz domovine, odužio joj se kupnjom šešira i finih cipela.

Bez obzira na sve nedaće, Pariz je za Matoša „najkulturniji“, „najduhovitiji“ i „najnonšalantniji“ grad. Da ga kojim slučajem zadesi potres, proguta rat ili vulkan, svijet bi – piše on – „izgubio najljepšu svoju krunu, najagilniji faktor kulture i harmonije, a čovječanstvo bi nekoliko stoljeća svog napretka izgubilo. To bi možda bio početak novog plemenskog lutanja, novog srednjeg vijeka, barbarstva i kaosa“. Koliko je Matoš otišao daleko u svome divljenju Parizu, govori i sljedeći primjer. Njemački kancelar Bismarck nazvao je jednom prilikom Pariz ludnicom u kojoj stanuju majmuni. Matoš mu, s vremenske distance, ležernom duhovitošću replicira: „Eh, ali ja bih volio biti majmun, pariski balochard, nego njemački profesor ili prajski oficir. Otkud ta simpatija za Pariz? Jer imamo dvije domovine: našu – domovinu naše puti, i Francusku, domovinu našeg duha.“

Nakon Matoša praksa flanerije polako izumire. Što se pak tiče nostalgičnog imaginarija i modernističkoga mita Pariza, koji je Gustl tako pomno i ljubomorno gradio, njega će – kao i mnoge druge hrvatske mitove i iluzije – srušiti Miroslav Krleža. U noveli Hodorlahomor Veliki ili kako je Pero Orlić prebolio Pariz (1919) glavni junak u francuskoj metropoli doživljava potpuni slom, a idealizirani grad svjetlosti pretvara se u veliko razočaranje, i to ponajprije baš na kulturnom i umjetničkom planu. U poznatom završetku novele Pero Orlić uzima revolver i ispaljuje svih šest hitaca na Pariz. Hici su, dakako, simbolički, ali označavaju raskid s Matoševim rafiniranim esteticističkim fantazijama i mitom Pariza kojim je dugo hranio hrvatsku književnost.