Kovačev književni testament

Poznato je kako od 2003. nakladnička kuća Fraktura iz Zaprešića zavidnim tempom izdaje Djela Mirka Kovača. Uređuje ih Seid Serdarević, a svaki novi naslov toga niza zabilježen je kao kulturni događaj vrijedan pozornosti. Nedavno je kao šesnaesta knjiga toga izdavačkog projekta izdano Vrijeme koje se udaljava, knjiga koja će zasigurno zaokupiti kulturnu javnost, i to ne samo zbog smrti njezina autora u ljeto prošle godine. Naime, u njezinu podnaslovu stoji polusloženica roman-memoari, a autor joj u uvodu pridaje i sintagmu „roman intime“ – obje autorove odrednice snažno definiraju poetički kurs knjige, toliko sličan uobičajenom Kovačevu izričaju, a opet izveden na posve nov i svjež način. Navedene autorske odrednice prije sama čitanja Vremena najavljuju premreženost i neodvojivost književne slike i neposredne stvarnosti. Ili da možda zamijenimo mjesta, pa da kažemo: neposredne stvarnosti i književne slike? Jer nije zapravo jasno što je ovdje zavrijedilo povlašteno prvo mjesto. Ne samo u podnaslovima i odrednicama, nego i u sâmu tekstu Vremena.

Ističemo primjerice podatak da je Kovač to djelo nazvao, uz roman-memoare i roman intime, vlastitim književnim testamentom, kako na više mjesta u pogovoru Vremena ističe Filip David. Kovačev je rad na rukopisu tekao usporedno s borbom s teškom bolešću, no usto je postojala i dobra namjera da rukopis dovrši, o čemu svjedoči i moto proznoga hibrida: „Vrijeme koje se udaljava, jest ono što dolazi; to je rečenica kojom označavam početak i kraj rukopisa.“ Nažalost, zbog Kovačeve smrti njegov je književni testament ostao formalno nedovršeno djelo, čime je tragičnom ironijom stvarnoga života efektno zaokružena navedena proverbija o prolaznosti.

Kroz druge Kovač zapravo pripovijeda o sebi

Vrijeme koje se udaljava vidno je opsežnije od ostalih Kovačevih djela, a tematski i žanrovski vrlo je gusto. Roman-memoari sastoji se od četrdeset i tri labavo povezana poglavlja koja se mogu čitati i kao samostalne cjeline. Ono što ih povezuje krovna je ideja portretiranja pojedinaca koji su obilježili autorovo odrastanje i literarno sazrijevanje, također oslikavanje apatijske atmosfere predratnoga Beograda. Razbijen je u anegdotalne minijature, lucidne književne portrete te pojedinačne i naizgled izolirane epizode u kojima se uvjerljivo predočava živa interakcija pojedinaca koji su obilježili Kovačev život. One zajedno ipak čine dojmljivu cjelinu koja progovara o politički subverzivnoj kulturi specifičnoga vremena, mnogo snažnije i probitačnije nego što bi to činile svaka zasebno. Tim „lovom na vlastite sjene“ (kako sâm Kovač ističe) i već spomenutim oporučnim karakterom romana-memoara, autor nenametljivom pripovjednom jasnoćom vješto izbjegava banalni dokumentarizam i puku katalogizaciju likova. Prepuštajući priču drugima, Kovačev pripovjedač do neke mjere u pitanje dovodi i žanrovsku odrednicu memoara jer se njegov pokušaj sastoji u tome da književnom intervencijom u tuđe sudbine literarizira sama sebe, što mu u potpunosti i uspijeva. Kroz druge Kovač zapravo pripovijeda o sebi. Pitanje je i u kolikoj je mjeri to roman, jer tekst također do neke mjere pretendira na dokumentarnu vjerodostojnost.

Spajanje žanrova, miješanje književnosti i realnosti te gusta tematska raslojenost, kao opći karakter Vremena, ilustrativno su najavljeni već u njegovim inicijalnim poglavljima. U njima pripovjedač u prvom licu počinje naraciju sa svojim adolescentskim sjećanjima i školskim danima u Beogradu. Kao sloj anegdotalnosti prepoznatljiva je „inventura sumnjivih knjiga“, nemila sudbina koja čeka hrpu zbirke pjesama Auto na korzu Tina Ujevića i njihovo krijumčarenje iz lokalne knjižnice kao odraz mladenačke subverzivnosti. Uz tu suptilnu, ali sasvim jasnu političku satiru, gotovo kafkijansku farsičnost situacije paralelno je, vrlo detaljno, izravno i drsko portretirana privlačna knjižničarka. Lepršava i razoružavajuća anegdotalnost te jasna kritika svake vrste političkih ekstrema stalno su mjesto Vremena koje se udaljava.

Ipak, tematski centar početnih scena postaje upravo Ujević: u romaneskno tkivo ugrađene su brojne esejske opaske o njegovu pjesništvu. Također su nostalgično opisane okolnosti čitanja pojedinih njegovih stihova, koji ponekad citatno presijecaju prozni ritam teksta. Vjerno je predočeno i pripovjedačevo nastojanje da pribavi i druge Tinove knjige. Također, gravitiranje Ujeviću u početnim poglavljima knjige kulminira fikcionalnim susretom s tim kanonskim pjesnikom u Zagrebu, susretom koji se u stvarnom Kovačevu životu nije dogodio. Tom postmodernističkom gestom Kovač vješto dekonstruira dokumentarnu vjerodostojnost vlastitoga teksta na samu njegovu početku, otvarajući problematiku odnosa književnosti i stvarnosti. U takvu duhu tematske, motivske i žanrovske premreženosti napisan je i ostatak djela, a Kovačevu pripovjedaču često je dovoljna i najmanja asocijacija, najsitniji impuls za gradnju priče. Gusti slojevi teksta ipak ne otežavaju čitanje jer je Kovačev stil i u ovoj knjizi primjerno neposredan, jasan i nenametljiv.

S obzirom na postojanje memoarističkoga stila Vremena prepoznatljivo je stalno preklapanje prošlosti i sadašnjosti. Izbor takva stila ne treba čuditi: navedenim je motivom Kovač bio zaokupljen i u ranijim djelima, a memoaristika u svojoj proznoj strukturi pretpostavlja pripovjedača koji iz vlastite sadašnjosti gradi književno viđenje vlastite prošlosti. U Vremenu koje se udaljava prepoznatljivi su i drugi književni toposi tipični za Kovačevo stvaralaštvo. Primjerice, uočljivo je kako između ostaloga tekst Vremena vjerno prati i okolnosti nastanka ostalih Kovačevih književnih djela, posebice romana Kristalne rešetke. No Kovač ni u ovom slučaju ne skreće u obični dokumentarizam: poznavatelji Kovačeva opusa lako će izdvojiti paralele Kristalnih rešetaka i Vremena koje se udaljava. Naime, kroz živu mrežu različitih ljudskih karaktera i njihovih sudbina Kovač u svome testamentu gradi literarno viđenje urbane atmosfere predratnoga Beograda. Kao i u Kristalnim rešetkama oslikan je kulturološki spleen te poluboemsko raspoloženje glavnih aktera putem egzistencijalnih lutanja kavanama, ulicama i parkovima, njihova intelektualna izgradnja putem čitanja suvremenih autora i gledanja aktualnih filmova. No u Vremenu je to pesimističko raspoloženje bitno omekšano i rasterećeno brojnim anegdotama, a slutnja nadolazeće jugoslavenske političke apokalipse naznačena je kao blaga impresija. Pridodamo li kako su u romanu-memoarima literarizirane i okolnosti nastanka Kovačeva prvog romana Gubilišta te postmodernistički intonirana romana Vrata od utrobe, postaje jasno kako je Vremenom Kovač tematski, stilski, žanrovski i biografski sumirao i efektno zaokružio vlastiti opus.

Prateći Serdarevićevu uredničku bilješku saznajemo kako je planirano i završno poglavlje udarnoga naslova Inferno, koje je trebalo stilski i tematski odudarati od prethodnih poglavlja. Tematski je zamišljeno kao finaliziranje portretiranja izdvojenih pojedinaca opisom njihovih sudbina u ratnim prilikama devedesetih, kada su silom prilika morali napustiti Beograd. No čak i bez poglavlja o prisilnoj emigraciji prijatelja i znanaca, Kovač je izgradio dojmljiv i uvjerljiv diskurs u kojem je duh politički dekadentna vremena prikazan subverzivnom gradskom energijom, živošću boemske inteligencije i poluosamljenošću književne profesije. U tom nam je kontekstu jasna rečenica iz prikaza Filipa Davida u kojem ističe da je već s rukopisom Vremena koje se udaljava osjetio onu istu vrstu uzbuđenja koju je osjetio čitajući Kovačevu prvu knjigu Gubilište i svaku sljedeću knjigu. Nedvojbeno je da će je osjetiti i budući Kovačevi čitatelji.