Kazališni globus - svijet

London – Finneganovo bdjenje Jamesa Joycea jedan je od najsloženijih romana u povijesti književnosti i, vrlo vjerojatno – najmanje čitan. Posljednje djelo velikog pisca jezični je i umjetnički eksperiment za koji su čak i književni kritičari toga doba priznali da ga ne razumiju. Tok svijesti, književne aluzije, slobodni niz snovitih asocijacija, sve to roman čini nečitkim i teško razumljivim široj, ali i stručnoj publici. Stoga, usuditi se napraviti kazališnu adaptaciju, i to monodramsku, djeluje kao vrlo hrabar, ako ne i samoubilački potez. No projekt Olwen Fouéré, poznate i nagrađivane irske avangardne umjetnice, spisateljice i glumice naslovljen Riverrun, temeljen na dijelovima tog romana, a izveden na maloj sceni londonskog National Theatrea, jednoglasno je ocijenjen kao iznimno kazališno djelo. Premda su na sceni samo glumica i mikrofon, Joyceova proza postaje dojmljivo i fascinantno djelo koje zaokuplja gledatelja. „Ovo nije adaptacija romana, ovo je sat vremena proveden u pecanju po Joyceovu Finneganovom bdjenju“, zapisala je kritika, dodavši kako je izvedba Olwen Fouéré „neodoljiva navala misli i ideja, puna misterije i čuda“.

New York – „Pakao, to su drugi“ poznata je Sartreova rečenica po kojoj mnogi pamte njegovu dramu Iza zatvorenih vrata, iz 1944. Drama je ovih dana u njujorškom Pearl Theater Company u režiji Linde Ames Key doživjela još jednu američku premijeru. Egzistencijalistička drama o troje ljudi koji su nakon smrti zatvoreni u istu prostoriju, osuđeni da tamo borave zauvijek, mnogima je zaista idealna vizija strahota zagrobnoga pakla. Komad koji je Sartre napisao kao izravnu reakciju na užas intelektualne paralize koja je zavladala Parizom za vrijeme nacističke okupacije očigledno i danas jako dobro komunicira s novim vremenom. Sartreova namjera da natjera gledatelje da odustanu od inercije, aktiviraju se i prihvate iskrenost i nadu umjesto očaja kao nešto što može pomoći u teškim vremenima i danas je intrigantan i aktualan. Istina, novo je vrijeme možda promijenilo „okupatore“, ali inercija, strah i bezvoljnost i dalje vladaju u paklu koji čine – drugi.

Moskva – Mihail Ugarov redatelj je i dramatičar posvećen novom dramskom pismu. Pokretao je festivale, promovirao čitanja novih drama, a sudeći po svom novom kazališnom projektu ima namjeru i dramske klasike reinterpretirati, ne samo redateljski. Ovaj put posegnuo je za Ljermontovljevom Maskeradom, klasikom kojem se ruska scena često vraća. Uzevši osnovne motive romatičarske stihovane drame, Ugarov je stvorio suvremenu priču koja se mnogo više nego na ljubomori i zapletu koji izlazi iz nezgodnog otkrića temelji na – seksualnosti. Premijera u Mejerholj­dovu centru zove se Maskerada, maskerada i ne bavi se se društvenim intrigama, o čemu je govorio Ljermontov, niti završava trovanjem sladoleda i ubojstvom. Bez žene, bez ljubavi, bez ikakvih vrijednosti kojima bi se priklonio, protagonistu Alekseju u Ugarovoj interpretaciji preostaje samo jedno: užitak u tjelesnoj i nimalo emotivnoj komunikaciji sa ženama. Očito su se muško-ženski odnosi od romantičarskih dana Ljermontova bitno promijenili, a Ugarov je na scenu donio suvremeni mentalitet u produkciji koja je, tvrdi kritika, sjajno napisana, režirana i odglumljena.

Nova Gorica – Na križanju ceste upravo je postavljen križ s razapetim Isusom. No dok majstori koji su postavljali križ nakratko odu po boju kako bi obojili kip, Isus zamijeni svoje mjesto s vršnjakom koji je upravo zadavio svoju majku. To je siže pjesničko-filozofske igre Matjaža Briškog (1973) Križ, za koju je 2005. dobio Grumovu nagradu kao najbolji novi slovenski tekst. Drama je prošloga tjedna doživjela praizvedbu na velikoj sceni Slovenskog narodnog gledališča u Novoj Gorici u režiji Sama M. Streleca i s Radošom Bolčinom i Iztokom Mlakarom u glavnim ulogama. Križ je napisan na tragu Beckettova Godota, ali i Strnišinih filozofskih drama koje su obilježile slovensku dramatiku prošloga stoljeća i svojevrsna je replika na „klasiku“. Drama se bavi temeljnim pitanjima čovjekove egzistencije, ali i sadašnjim trenutkom. Mileniji koji su prošli od razapinjanja Isusa do danas nisu ništa promijenili: njegov „zamjenik“ na križu doživljava istu sudbinu kao on nekada. „Predstava govori o tome kako je dolina šentflorijanska nakon vraga obračunala i s Kristom“, komentirao je redatelj premijeru, aludirajući na Cankarevu klasičnu dramu.