Iz dosade u razgovor sa sobom

Da se prošlost često ponavlja kao sadašnjost dokaz je Čehov, klasik dramske književnosti. Osobito njegovo zadnje djelo Višnjik, u kojem taj dramski vizionar problematizira odnos „sretne prošlosti“ i globaliziranoga novog doba, koje malo mari za prošlost. To potvrđuje i predstava Višnjik u vrsnom prijevodu Vladimira Gerića, koji je u režiji slovenskoga redatelja Borisa Kobala premijerno izvedena 14. ožujka u HNK-u Varaždin.

Premda je Čehov, u pismima ženi i glumci Olgi Kniper, strahovao da Višnjik neće imati uspjeha na Zapadu jer „ondje nema ni biljara, ni Lopahinih, ni studenata à la Trofimov“, to se ipak nije dogodilo, a pogotovo se teško može dogoditi danas, kada se cijeli svijet pretvorio u igraonice biljara i trgovce Lopahine, kojima je profit esencija egzistencije. Zato je Čehov danas i važan i moderan dramatičar. Tomu pridonosi i sadržaj Višnjika, u koji su se smjestili likovi itekako bliski današnjoj tankoćutnoj publici.

U prvom činu vlasnica višnjika, vlastelinka Ranjevska, vraća se iz Pariza na imanje i saznaje da će zbog dugova ubrzo biti prodano; u drugom činu prikazan je život dokolice nasuprot Lopahinovu pokušaju da se višnjik spasi; u trećem činu Ranjevska sumira svoj život i čeka vijest o dražbi višnjika dok se bezbrižno „novo doba“ zabavlja; u četvrtom se vlastela oprašta s višnjikom i iz dosade „sretne prošlosti“ odlazi u beketovsko „carstvo tišine“, u neizvjesnost „novog doba“.

Slovenski redatelj Boris Kobal Višnjik režira kao grotesku s beketovskom porukom / Snimio Darko Gorenak

Sve je dakle više nego suvremeno. A sudbine likova iz Čehovljevih drama gotovo da se i ne razlikuju od sudbina ljudi gurnutih na marginu „novog doba“, koji su zbog strke za zamišljenom srećom osuđeni na osamu života i razgovor sa samim sobom, na monolog u čijim riječima ima više čuđenja i šutnje nego pitanja i odgovora. I koji sve više pate za prošlošću koja je proskribirana kao krivac za čovjekovu nesreću.

Zbog toga nesretna Ranjevska i djetinjasti Gajev utočište strahu od budućnosti traže u „sretnoj prošlosti“; u djetinjstvu kada im se život sastojao od presvlačenja lutaka, igranja biljara, ushićenja bijelim cvijetom višnjika, ispijanja votke, dosade i duhovne lijenosti. Sjećajući se tog doba Ranjevska kaže: „O djetinjstvo moje, čistoćo moja!“

Ali „sretna prošlost“ i bezbrižnost koju su živjeli do saznanja da višnjik mora biti prodan pretočila se u „vrijeme koje ne čeka“, kako kaže „novom dobu“ prilagođeni Lopahin. Klatno tog vremena (u predstavi je to veliki zvonoliki luster à la Ikea) zaustavlja i pokreće Lopahin. On je reprezent ljudi „novoga doba“. Samo ti ljudi neće „svim svojim silama pomagati onima koji traže istinu“, kako ih je zamišljao vječni student Trofimov, nego će to biti trgovci istinom. Koji žive od profita, a ne od istine o prošlosti.

Svjestan manipulativne moći suvremenoga korporativno-kapitalističkoga trenutka redatelj Kobal sučeljava mu Čehova, koji je prije sto i deset godina točno dijagnosticirao uzroke i predvidio posljedice civilizacije kojoj sve ima svoju cijenu, pa i čovjekovi osjećaji, ljubav i moral. Stoga kao i Čehov apostrofira lik Trofimova.

Kao da je današnji glasnogovornik ugroženih Trofimov govori: „Golema većina inteligencije ništa ne radi i uopće nije sposobna za rad. Nazivaju se intelektualcima a ništa ozbiljno ne čitaju... o znanosti samo govore, umjetnost im je uglavnom strana. A svi su ozbiljni, svi imaju mrka lica, svi govore samo o onom što se drži značajnim, filozofiraju...“ Ne živimo li danas s istim problemima?

Kobal misli da živimo i zato Višnjik ne režira ni kao komediju ni kao dramu, nego kao grotesku s beketovskom porukom. Komičnost – zbog koje je Čehov napisao Višnjik – redatelj pretače u nijemi film, klauneriju, ples i kabare (početak predstave i zabava u trećem činu u koreografiji Staše Zurovca) – na kraju predstave u apsurd, godoovsko čekanje, strah micanja iz mjesta. Time ne samo da raskrinkava moć globalizacije, koja je preko Pariza stigla u zabačenu provinciju, nego naglašava tjeskobu trenutka i strah od budućnosti, koji se očituje u nevoljkosti rastanka s višnjikom. Otvorenih osam kofera u zadnjem prizoru simboliziraju ne samo prtljagu s kojom će otići nego i uspomene s kojima se nemoguće oprostiti. Zato oklijevaju.

A kada ipak odu, a za njima u nigdinu i Firs, na sceni ostanu tri crvena maka, kao znak makova polja na kojem je Lopahin zaradio četrdeset tisuća rubalja. Osamljenost i krhkost tih makova na crvenoj podlozi prazne scene (odlična scenografija Urše Vidic) bile su strašne. Nedostajao je fijuk vjetra i njihovo treperenje pa da se prepozna krhkost čovjeka novog doba u pustoši budućnosti. Možda ne naše, ali sigurno neke koja će doći i još više osamiti čovjeka.

No problem ove polovično uspjele predstave (obećavajući prvi čin, dosadan drugi, dobar treći i vrlo uspio četvrti) nisu samo njezin ritam i dinamika već i polovičan glumački rezultat. Nasuprot odličnoj Hani Hegedušić (Dunjaša), vrlo dobrom Zvonku Zečeviću (Piščik i Jepihodov), od trećeg čina dobrima Barbarom Rocco (Ranjevska), Iviccom Pucarom (Lopahin) i mjestimice točnim Robertom Plemićem (Gajev) te nadarenima Goranom Guksićem (Trofimov) i Katarinom Arbanas (Varja), ostali glumci uglavnom nisu živjeli Čehovljeve likove.