Hrvatska stalno počinje ispočetka

Miroslav Međimorec kazališni je redatelj, književnik, doktor teatrologije, branitelj i diplomat, autor je četiri objavljena romana: Piše Sunja Vukovaru, Frank­furtska veza, Presvijetli i rabin i Lovac na generala te knjige dramskih tekstova, od kojih su izvedeni drama Zastave, barjaci, stjegovi i Hrvatska Antigona, a na izvedbu čekaju mnogi drugi. Povod su ovom razgovoru roman Lovac na generala, drame Oslobođenje Zagreba i Hrvatski emigranti, kao i stvarnost u kojoj preživljavamo.

Snimio Mirko Cvjetko

U romanu Lovac na generala glavni lik stradava zbog ideala. Jesu li vaši ideali razlog zbog kojih ste napisali taj roman?

Svaki pisac piše donekle i o samom sebi pa je tako i jedan od glavnih razloga toga romana upravo razaranje ideala, odnosno zamisli koji su me vodile u životu, u kazalištu, a poslije u ratu i diplomaciji. Ostvarenje ideala ne držim niti sam ikada smatrao političkim angažmanom, nego naprosto angažmanom domoljuba koji je i 1991. bio dužan braniti domovinu od agresije.

Zbog tih ideala danas mnogi stradaju ili su anatemizirani. Zašto se to događa?

Na to pitanje svaki dan tražim odgovor, zbog njega sam napisao knjigu. Postoji mnoštvo razloga koji jesu i mogu biti uzroci; jedni su politički, drugi povijesni, treći posljedica zapuštene demokratske svijesti. Uz mnoge nespomenute razloge to su uzroci zbog kojih je hrvatski narod tako dugo tražio slobodu i zbog kojih tu slobodu danas olako proigrava, dopušta da se iznevjere neki od njegovih temeljnih ideala.

U romanu kao jedan od razloga spominjete ostatke komunističke ideologije u vlasti i hrvatskome društvu.

Uvijek ideologija i moć idu zajedno. Ovdje je riječ o ideologiji koje smo se nastojali osloboditi i stupiti u društvo demokratskoga svijeta u kojem je višeglasje normalna stvar. Iako nas vlast stalno upozorava na poštivanje drugosti, različitosti, njezina potreba da sve jednoznačno tumači ili propisuje, oktroira ne samo našu sadašnjost nego i prošlost. Neki segmenti naše politike i društva kao da se žele vratiti natrag u komunističku prošlost, u nešto što smo prošli, s čime nismo bili zadovoljni i što smo definitivno napustili. Ili smo mislili da smo napustili. Poučavaju nas, preodgajaju, tumače da smo u krivu. Zadatak demokracije i slobode jest da se u interakciji s ljudima i društvom pronalaze prostori slobode, da ih se osvaja za sve, a ne samo za neke, neku vlast ili ideologiju. Samo takvo shvaćanje demokracije generira napredak i boljitak društva i pojedinca.

Kako ste se osjećali kada je ministar Jovanović na utakmici hrvatske nogometne reprezentacije u Beogradu iz VIP-lože mirno gledao paljenje hrvatske državne zastave? Ili kada je nedavno ministrica vanjskih poslova Vesna Pusić izjednačila Miloševića i Tuđmana?

Meni je nezamisliv takav nedostatak rodoljubnog osjećaja. Iz svojega diplomatskoga iskustva znam da je osnovna zadaća svakoga državnog dužnosnika u inozemstvu braniti i promicati čast, dostojanstvo, ugled i interese svoje države. Ministar koji drži do časti i ugleda svoje države morao je napustiti utakmicu.

Slično njima više puta ponašali su se sadašnji predsjednik Ivo Josipović i prethodni Stjepan Mesić. To u nas očigledno nije slučajno?

Nije. Zato se danas mnogi hrvatski diplomati boje izreći nešto što bi ih učinilo „hrvatskim nacionalistima“. A neke kao da je stid što su hrvatski diplomati. Iako iza sebe ne bi trebali imati prošlost kao kriterij i popudbinu, ponašaju se kao da se svima dodvoravaju, kao da ne predstavljaju Hrvatsku nego EU ili region, ili nešto potpuno treće. Najvažnije im je da su diplomati.

Tako se ponašaju i mediji, to se vidi po televizijskom praćenju suđenja Srbiji za genocid u Haagu. Više se prostora daje srbijanskoj strani nego hrvatskom dokazivanju srbijanskih i srpskih zločina.

Nedopustivo je stalno i uporno negiranje istine o Domovinskom ratu i nastanku Hrvatske javnih medija, ali i službene politike. Hrvati se ne smiju sramiti istine koja je potvrđena i oslobađanjem hrvatskih generala u Haagu.

Ali ipak nije tako.

Nije. Naši generali u Haagu su, hvala Bogu, oslobođeni, pobijedila je pravda i istina. I dalje neki ljudi čine sve što mogu kako bi se u javnosti održala živa svijest o suđenju šestorici bosanskohercegovačkih Hrvata, među kojima je i moj prijatelj Slobodan Praljak. On sve vrijeme suđenja činjenicama dokazuje neodrživost optužbe o zajedničkom zločinačkom pothvatu i agresiji Hrvatske na BiH. Ne brani sebe, već Hrvatsku, a naši mediji o tome šute. Umjesto da mu hrvatska vlast pomogne u obrani, ona ga kažnjava porezom na osamnaest knjiga dokaza.

Slično su se ponašali i za vrijeme suđenja generalu Gotovini.

Da. I to ne može biti slučajno. Teza o jednakoj krivnji agresora i žrtve, koju tako gorljivo zastupaju političari na vlasti i mnogi novinari, a šutnjom i pasivnošću velik dio naroda, stalno se pokušava progurati kao istina.

Znači li to da Hrvatskom ne vladaju Hrvati?

Slažem se s nedavnim izjavama biskupa Vlade Košića, koji je ustvrdio kako danas Hrvatskom vladaju ljudi koji je ne vole. Mladi ljevičari, oslonjeni na stare boljševike i Udbu, vladaju „nekom zemljom i nekim narodom“. Ono što oni rade ukazuje na duhovnu obnovu „crvene Hrvatske“, nadaju se oni jednoga dana i stvarnoj obnovi neke Jugoslavije koju sada zovu Region. Jača vojna suradnja Hrvatske i Srbije, a mnogi Hrvati ponašaju se kao da se sve to dogodilo nekomu drugome, kao da nas nije napala Srbija vođena velikosrpskom idejom.

Valjda je i to razlog zašto se etiketiraju, diskriminiraju i eliminiraju iz javnosti mnogi koji se bore za hrvatski identitet i istinu o zločinima koji su činjeni nad Hrvatima u dvjema Jugoslavijama?

O tome govori roman Lovac na generala. I ne samo o tome nego i o ljudima koji glasno progovaraju o nekim oblicima jugoobnove, koji se suprotstavljaju politici koju vodi sadašnja vlast. Ali govori i o pojedincu koji ne dopušta da ga se instrumentalizira i da se manipulira njegovim poštenjem i savješću, odnosom prema domovini, prošlosti i identitetu.

Mene ne zanima Krleža ideolog komunizma i jugoslavenstva, nego Krleža umjetnik / Sadašnje hrvatsko kazalište podleglo je trivijalnom, globaliziranom ukusu i ne bavi se našim pravim životnim problemima / Ja i dalje pokušavam kazalište sanjati i vidjeti u jeziku, u glumačkom tijelu i glasu, u tradiciji, mentalitetu / Hrvatski jezik mora se braniti od nasilja onih koji raspuštaju Vijeće za jezik i pišu nove-stare pravopise / Hrvatski bi intelektualci morali zajednički braniti slobodu

Unatoč pojedincima i dalje nema otpora
prema ljevičarskoj konstrukciji prošlosti i isključivosti?

Moć medija anestezira javnost i pojedince, a retorika lijeve politike ne odustaje od ustaljenoga komunističkog etiketiranja neistomišljenika. Nalijepiti nekomu etiketu fašist i nacionalist znači omogućiti nad takvima progon i represiju. To je boljševička retorika, kojoj bi se morali opirati intelektualci i institucije poput HAZU-a, DHK-a, HDP-a i Matice hrvatske. No ne smijem biti sasvim nepravedan, ima pametnih i odlučnih reakcija. Eto, u prethodnom Vijencu ugodno me iznenadio intervju akademika Milivoja Solara, u kojem govori o postmoderni, gubljenju svake logike i razuma koji bi našu krizu mogao nadvladati. Kad bi svi govorili kao Solar, bilo bi nam lakše.

Zašto ne govore?

Kada sam upitao jednoga akademika zašto Akademija ne reagira na našu lošu stvarnost, odgovorio mi je kako je to sasvim normalno, među članovima HAZU-a zrcali se sveukupno društvo; sve podjele, razlike i prijepori, ideološke i svjetonazorske razlike.

To je zato što nije bilo lustracije?

Ne znam bi li lustracija pomogla.

Možda i bi, jer mnogi misle da se u kulturnim institucijama nalazila jezgra čuvara komunizma.

Sjećam se vremena nakon 1971, procesa poništenja Hrvatskoga proljeća. Tada je regrutirana generacija koja je sada u punoj snazi i vlada politikom, medijima, kulturom. Odgajani su da budu budni čuvari komunističkoga totalitarizma i protivnici vjerskoga i nacionalnoga, tradicionalnoga i identitetskoga, da na vrlo suptilan način nadziru hrvatstvo. Vidio sam taj proces u kazalištu, a osobito je bio vidljiv u glazbi, rock’n’rollu. Preko tobožnje otvorenosti prema svijetu zapravo se kamufliralo jugoslavenstvo, duh jugoslavenstva koji je mladima prodavan kao sloboda sa Zapada. Sve što smo vidjeli kroz glazbu i tekstove uspješnih jugo rock’n’roll bendova bilo je poticanje jugoideologije, to su zapravo dirigirale i nadzirale partija i Udba.

O tome je svojedobno javno progovorio i savezni udbaš zadužen za rock’n’roll, koji se nakon umirovljenja vratio u svoje rodno selo kod Valjeva, gdje je živio u kući punoj ploča tih bendova.

To nisam znao, ali znam da se partija itekako bavila tom vrstom glazbe. Danas se nastavlja to manipuliranje glazbom kao načinom „mekog upravljanja“ mladima.

Doživljavate li neoliberalnu koncepciju svijeta kao nastavak ideologije komunizma?

Odgojen sam u građanskoj obitelji, na temeljima kršćanskog morala, kulture i tradicije. Rano sam se okrenuo svijetu, počeo sam putovati, obrazovati se, prihvaćati i cijeniti raznolik i bogat svijet slobode, demokracije, kulture i umjetnosti. Tim temeljima stalno se vraćam i mislim, kao i prof. Solar, da tamo gdje nema morala nema ni ukusa niti kriterija. Neoliberalnu koncepciju svijeta razumijem, ali je ne prihvaćam jer neoliberalni totalitarizam, kako ga vi imenujete, dopušta sve i ne dopušta ništa. Odnosno traži od čovjeka da bude roba jer time tobože dokazuje da ne pripada ni jednoj ideologiji. Takvo uskraćivanje slobode nije ništa drugo nego totalitarizam.

Krležin lik u vašoj dramskoj freski Zastave, barjaci, stjegovi na jednom mjestu kaže: „Ljudi koji se bave politikom moraliziraju dok se ne dokopaju vlasti, a onda rade suprotno.“ Mnogi od njih cijene Krležu, a rade suprotno. Zašto ne cijene što govori?

Ne mogu cijeniti nešto u što ne vjeruju, o čemu najmanje misle, što je zadnja rupa na svirali njihove političke svirke. Krleža im služi kao paravan, stjegonoša njihove lijeve ideje. O tom lažnom odnosu prema Krleži nedavno je na simpoziju o Krležinim Zastavama govorila teatrologinja Sanja Nikčević. Ona je ponudila činjenice o tobožnjem izbacivanju Krleže iz hrvatske kulture tijekom Domovinskoga rata i „Tuđmanova režima“. Tezu lijevih da je Krleža zapostavljen Sanja Nikčević pobila je podacima o igranju njegovih drama, dokazala je da je posljednjih dvadeset godina u prosjeku jednako igran koliko i u razdoblju od 1920. do 1990. Štoviše neka od najboljih tumačenja Krleže dogodila su se upravo u vrijeme „Tuđmanova režima“: Zastave, Krležijada, Kraljevo u riječkom HNK-u...

Znači li nepriznavanje tih činjenica da oni Krležu reduciraju na ideologiju, a zapostavljaju Krležu pisca čovjekove sudbine, stradanja, morala...?

Njih uglavnom zanima Krleža ideolog, a ne Krleža umjetnik. Volim Krležu jer ga čitam kao pisca koji osjeća sudbinu svojega hrvatskoga naroda, pojedinca, unutar opće ljudske sudbine, koji osjeća svoju povijest, svoj jezik, tlo iz kojega je iznikao. Mene manje zanima Krleža ideolog komunizma i jugoslavenstva od Krleže umjetnika. Zato sam režirao Valenta Žganca, Hrvatsku rapsodiju, Zastave, Povratak Filipa Latinovicza... Sve su to tekstovi gdje je Krleža egzistencijalan, a ne ideološki.

Je li Krleža bio razlog za bavljenje kazalištem, je li vas on doveo u kazalište?

Na posredan način da, privukao me već u osnovnoj školi. Ali za ljubav prema kazalištu najzaslužniji je prof. Ivo Hergešić na komparativistici. Profesor Hergešić strast za kazalištem i filmom prenio je i na kolege Tomislava Žiru Radića, Zorana Tadića, Mani Gotovac, Igora Mandića, Tomislava Kurelca i mnoge druge studente.

Je li hrvatsko kazalište žrtva i sluga neoliberalne manipulacije i usmjeravanja suvremenoga čovjeka u kaos?

Hrvatsko kazalište od 1991. promatram sa strane, ne režiram iako bih volio, gledam predstave, bavio sam se i teorijom, napisao sam nekoliko drama. Preko njih pokušavam reći kakvo me kazalište zanima.

I kakvo vas kazalište zanima?

Snažnog naboja, aktualno, podrugljivo i bolno, snažnih glumačkih tumačenja, puno emocija.

Dakle, ne zanima vas sadašnje naše kazalište?

Sadašnje hrvatsko kazalište podleglo je trivijalnom, globaliziranom ukusu. Izvode se spektakli, atrakcije i senzacije, komadi koji se ne bave našim pravim životnim problemima. No, bez obzira na to, ja i dalje pokušavam kazalište sanjati i vidjeti u jeziku, u glumačkom tijelu i glasu, u tradiciji, mentalitetu, iz pozicije pojedinca koji uvijek propituje sebe, svoj život, svoje okruženje, svoje vrijeme, društvo, koji pokušava preko osobnoga i lokalnoga spoznati univerzalno.

Je li arhetipsko kazalište odustalo od sebe i postalo žrtva tehnicizma i znanosti 21. stoljeća?

Da. Sve je postalo atrakcija, brzo i kratko izmjenjivanje SMS-poruka, citiram Solara. Gdje će ta vrst komunikacije u životu i umjetnosti dovesti čovjeka, ne znam. S obzirom da sam, kako sam već rekao, čovjek građanskoga svijeta i shvaćanja umjetnosti, moje kazališno ishodište počiva na glumcu, njegovu dubokom osjećanju i proživljavanju svijeta i njegovoj moći da gledatelju prenese ono što je pisac zapisao kako bi to u gledatelja proizvelo suosjećanje i prepoznavanje.

Može li se time baviti s obzirom da je, kako ste jednom rekli, „uništilo zanat i razorilo kontinuitet“?

Taj je proces počeo mnogo prije stvaranja hrvatske države i sada se nalazimo u kaosu koji proizvodi novi kaos. Kada danas sjedim u gledalištu, mlade glumce ne razumijem, ne čujem ih, govore si u bradu, ne osjećam njihovu prisutnost na sceni. Nedostatak zanatske vještine može se pripisati Akademiji, jer se time ne bavi kao nekada. Ne poštuje se kazališna baština ni kontinuitet, razara se piščeva supstancija, ne poštuje se autoritet starijih glumaca. Na našim scenama, osim Pere Kvrgića, nećete vidjeti starije glumce ni glumice od kojih smo naučili voljeti kazalište i glumu, od kojih mladi uče tajne postojanja na sceni. Stari, srednji i mladi glumci, svi u jednom ansamblu i u jednom suglasju, još postoje u svjetskim kazalištima. Kod nas ne. Stari su glumci učitelji i mostovi među generacijama. U nas postoji potreba da se sve uništi, da se uvijek počne ispočetka.

Onemogućavanje kontinuiteta znači i onemogućavanje identitetskoga, kulturnoga i nacionalnoga?

Time se ubija baština, tradicija i stil. Nisam protiv gostovanja stranih redatelja, ali ne postoji nacionalno kazalište bez kontinuiteta, bez tradicije, bez baštine. Domaći redatelji i domaći dramski pisci jamče nastavljanje, oni trebaju dati osnovni ton kazalištu, oni su ti koji predstave stvaraju iz svojega jezika, svojeg mentaliteta, svojeg osjećaja stvarnosti, kulture, povijesti, oni i glumci, s kojima čine cjelinu, povezuju prošlost i budućnost hrvatskoga kazališta.

No škola posljednjih desetak godina proizvodi tzv. inovativne redatelje zupinske poetike incidentnoga, subverzivnoga teatra, pri čemu su glumac i pisac nebitni.

Potpunoma se slažem s vašom konstatacijom i konsternacijom. Ja sam izašao ispod Gavelline kabanice, iz gavelijanskoga kazališta koje ponajprije cijeni glumca i pisca, u kojem se režira tako da se sublimira misao pisca i glumačka interpretacija, ali sam i istraživao, eksperimentirao, propadao i uspijevao.

Toga nema otkada dominira tzv. redateljsko kazalište ideja, koje redatelji uglavnom objašnjavaju na konferencijama za novinare, ali ih publika rijetko vidi u predstavama.

Zagovornici modernog kazališta godinama nastoje iz svijeta dovesti najbolje, najmodernije, nove izvedbe. Te su im predstave služile kao uzori prema kojima se trebalo razvijati loše, tradicionalno, baštinsko hrvatsko kazalište jer je bilo isprazno, bez dodira sa stvarnošću, dakle nemoderno.

I jesu li te moderne predstave promijenile naše kazalište na način na koji su modernisti željeli?

Nisu! U tom njihovu modernom hrvatskom kazalištu vidite glumce koji sebe ne razumiju i koje publika ne razumije, koji nas ne uzbuđuju osobnošću niti osvajaju publiku, njihov je repertoar nerazumljiv, uglavnom su to strani moderni autori koji slijede mode velikoga globaliziranog svijeta, redatelji režiraju svoje autorske zamisli... Rezultat te modernosti je sedamdeset gledatelja na prvoj reprizi HNK-a ili „samo zabava“. Život je ionako dovoljno dramatičan, ne trebamo ozbiljnu misao i u kazalištu.

Čini se da današnji redatelji nemaju osjećaja za orkestraciju predstava i velikih ansambala?

Najveći problem današnjih kazališta jest nebriga za glumce, ansamble, za stvaranje repertoara prema glumcima. Čak i kada se tako stvara repertoar, kao primjerice u današnjem Gavelli, tada se forsiraju glumci koji to ne zavređuju, a zanemaruju se neki iznimno daroviti. Dok se u Gavelli brinulo o glumcima i po njima stvarao repertoar, bilo je i velikih predstava.

Vaša dramska freska Zastave, barjaci, stjegovi, praizvedena 2007, problematizira ideju hrvatske države kroz lik Krležina Kamila, koji u vašoj drami živi do 1990-ih godina. Da je danas živ, bi li Kamilo bio razočaran stanjem u kojem se nalazi hrvatska država?

U liku Mihovila Špoljarića iz Lovca na generala dio je i Kamila. Kamilo, Joja i Amadeo Trupac tri su Krležina arhetipa koji u Zastavama, barjacima i stjegovima vječno traju i uvijek zadržavaju svoje karaktere. Kao intelektualac Kamilo će uvijek biti razočaran otjelotvorenjem svojih ideala. On uvijek i sve stavlja pod povećalo svoje savjesti, svoje sumnje, svojeg intelekta. I danas bi sanjao, idealizirao i smišljao kako izići iz teške stvarnosti do koje je dovela politička pragma, a onda bi opet sumnjao i vječno se kretao u krugu svoje kobi.

Što naši intelektualci baš i ne čine?

Većina naših intelektualaca preuzela je karakterne osobine Amadea Trupca, postali su oportunisti, boje se, šute i slušaju, korumpirani su i kradu, sve su podredili osobnim interesima.

U drami Oslobođenje Zagreba, koja nije praizvedena, kao ni drama Hrvatski emigranti, dotaknuli ste se Drugoga svjetskog rata na način kako je učinio Fabijan Šovagović u drami Sokol ga nije volio. U drami su svi gubitnici.

Drama Oslobođenje Zagreba pisana je iz očišta četverogodišnjega dječaka koji se kao pedesetogodišnjak, teški ranjenik, evakuiran iz Vukovara, nalazi u dubokoj komi i kroz košmar se prisjeća posljednjih dana Drugoga svjetskog rata. Mnogo različitih ljudi prolaze kroz stan njegovih roditelja, ljudi različitih sudbina i namjera, ideoloških i nacionalnih uvjerenja pokušavaju izvući žive glave iz kaosa kraja rata, jedni su gubitnici, dok će drugi, premda ratni pobjednici, izgubiti najmilije. Svi su tu gubitnici, cijela Hrvatska, pobjednička i poražena.

Tom dramom htio sam ponuditi stvarnost i povijest drukčiju od crno-bijele, kako su je prikazivali komunisti i partizani. To je drama i o gubljenju svakog oslonca u tragičnom trenutku rasapa jedne i dolaska nove vlasti. Oslobođenje Zagreba početak je hrvatske zle sudbine koja se proteže do Domovinskoga rata.

Hoće li uskoro biti uprizorena?

Nitko od mene još nije tražio tekst. Možda sam za to sam kriv, napišem komad, on je čak i objavljen, i čekam da netko dođe, kaže da mu se sviđa i da bi ga radio. Uz to komad traži veliki ansambl, što naša kazališta izbjegavaju.

Oslobođenje Zagreba naslanja se i na Šovagovićeva Sokola.

Da. Moje Zastave, barjaci, stjegovi naslanjaju se na Krležine Zastave. Žao mi je što hrvatska dramska književnost poput Poljaka, čiji se pisci od Mickiewiczevih Dziada (Dušni dan) nadalje djelima naslanjaju na slična prethodna, ne nastavlja propitivati narodnosno važne ideje i teme. Eto, ja sam se u Hrvatskoj Antigoni naslonio na Kreontovu Antigonu Mire Gavrana, Oslobođenje Zagreba dotiče se Šovagovićeva Sokola, i u nekoj je vrsti polemičnog odnosa s Oslobođenjem Skoplja Dušana Jovanovića.

U Hrvatskim emigrantima bavite se problemom hrvatske slobode i Udbom. S obzirom da se u nas moć Udbe još podcjenjuje, mislite li da će biti interesa za tu dramu?

Na to će morati odgovoriti ravnatelji i dramaturzi kazališta. Komad je zanimljiv, i zbog Udbe. Tri glumački privlačna lika, zanimljiva dramaturgija, dva, tri obrata, mislim da sam uspio biti i duhovit. Na pisanje me potaknuo emigrant koji je pedesetak godina živio u Švicarskoj, a kada se vratio poželio je u državnom arhivu vidjeti svoj dosje. Na svoje iznenađenje otkrio je da ga je špijunirao i cinkario najbolji prijatelj. Njegovu priču spario sam s pričom mojega prijatelja koji je davno pobjegao u Francusku zbog svega što mu se dogodilo u Drugom svjetskom ratu. Mnogo je takvih tragičnih priča i sudbina, mnogo je uništenih, u stranom svijetu propalih života.

Može li kazalište biti korektiv društva i loše savjesti suvremene politike?

U pedesetima i šezdesetima prošloga stoljeća, kao studenti, vjerovali smo da kazalište može mijenjati svijet. U mojim studentskim predstavama Ars longa vita brevis i Vietrock ja sam vjerovao da se to može postići angažiranim kazalištem. Danas u to više ne vjerujem, ali mislim da promišljeno kazalište obogaćuje glumca i gledatelja, da ih oslobađa frustracija i trauma, da kroz suosjećanje mogu otkriti skrivene znakove vremena u kojem živimo.

Vratimo se bližoj stvarnosti. Hoće li Hrvatska moći sačuvati svoj identitet u Europskoj Uniji? Nedavno je u Europskom parlamentu Ruža Tomašić govorila o izbjegavanju hrvatskoga jezika u EU-strukturama, što je naša intelektualna i kulturna javnost uspješno odšutjela.

Mnogo je primjera takve šutnje, takva odnosa, pa i na suđenju u Haagu ustrajavalo se na jezičnom bastardu. Hrvatski jezik mora se braniti, ovdje pred nasiljem onih koji raspuštaju Vijeće za jezik i pišu nove-stare pravopise, a i u Europi. Da se to može, dokaz je i priznanje da je hrvatski poseban jezik u američkoj kongresnoj knjižnici.

Unatoč tomu mnogi to ne žele.

Svaki put kad vidim reklamu za Jovanović/Jozićev pravopis – valjda se slabo prodaje kad se toliko reklamira – sjetim se takvih. Nebriga o hrvatskom jeziku unutar govornih i pisanih medija preko loših filmskih prijevoda pa sve do kazališta više je nego očito. Zabrinjava me ta vrst anarhije i potpune liberalizacije. To je nedopustivo u državi i narodu koji drži do sebe. Mnogi naši intelektualci ne žele se suprotstaviti takvoj jezičnoj politici, gledaju svoja posla.

Jesu li za taj nemar odgovorni i naši jezikoslovci?

Vijeće za normu hrvatskoga jezika odlično je radilo, ali ga je vlast ukinula. Uvijek je velik problem upletanje politike u jezikoslovlje. Sjetite se samo Sanadera i njegove rečenice da on ne ću nikada neće pisati rastavljeno. A ima i jezikoslovaca/kinja koje negiraju samo postojanje hrvatskog jezika. Na sreću ima i onih koji ga sjajno afirmiraju i brane (Bagdasarov).

Je li suvremeni hrvatski intelektualac svjestan svega što se radi protiv njegove slobode da misli, da odlučuje, da vidi što poništava identitet iz kojega je izniknuo?

U mnogim je hrvatskim intelektualcima mnogo straha. I šutnje. I sjećanja na opasna vremena. Ipak ima onih koji brane granice slobode. I bit će ih sve više. Hrvatski bi intelektualci morali zajednički braniti slobodu kao što su to nedavno učinili kroz DHK, ADU i HDP prosvjedom Hrvatskom saboru. Ili kao što je DHK ovih dana oštro prosvjedovalo protiv ponašanja HRT-a. Tako jasni stavovi prema nedopustivim postupcima trebalo bi biti svakodnevna pojava.

Orwell se bojao vremena kada će čovjeku biti onemogućeno čitanje, a Huxley se pak bojao da će doći vrijeme kada neće htjeti čitati? Nije li to jedan od razloga kaosa u kojem živimo?

Profesor Solar izvrsno je to usporedio s SMS-komunikacijom, koja je između ostaloga posljedica nečitanja, neobrazovanja, neizražavanja. Prevlast vizualne nad pisanom kulturom pogubna je, vodi u kulturno siromaštvo. Rezultat toga dvije su knjige godišnje koje Hrvati u prosjeku pročitaju.

Nije li to posljedica i straha od istine i želja da idemo u budućnost bez iskustva kako bismo bili što bolji zombiji?

Svijet se mijenja strelovitom brzinom, slutim u smjeru i prema odredištu u kojem će biti teško živjeti mojoj/vašoj djeci, mojim/vašim unucima. To će biti drukčiji svijet od onoga u kojem smo mi živjeli. No nisu li se i naši roditelji bojali budućnosti? Pa su je prepustili nama.

Što je razlog prešućivanje vašega romana Presvijetli i rabin, koji rasvjetljava stradanje Židova u Hrvatskoj u Drugom svjetskom ratu i propituje odnos Katoličke crkve i Stepinca prema Židovima?

Već dogovoreno predstavljanje romana u Židovskoj općini u Zagrebu odbijeno je zbog navodnog antisemitizma, iako je knjiga temeljena na memoarima zagrebačkog Židova Emila Schwartza, Amiela Šomronija, koji je prije nekoliko godina umro u Izraelu. On je svjedočio o prijateljskom odnosu zagrebačkog nadrabina Freibergera i nadbiskupa Stepinca, koji je zagrebačkim Židovima puno pomagao što dokazuje i knjiga Kad hrabrost prevlada dr. Ester Gitman. Stepinac je od sigurne smrti spasio mnogobrojne Židove i propovijedao protiv rasnih zakona i ustaških zločina. Zato će ga Katolička crkva uskoro proglasiti svetim.

Prepoznajete li velikosrpstvo i na suđenju Srbiji za genocid u Haagu?

Bez obzira na ishod presude, činjenice koje je Hrvatska podastrla Sudu moraju pasti na plodno tlo, u Europi i svijetu mora naposljetku niknuti cvijet istine o Hrvatskoj i njezinoj borbi za slobodu. I bez obzira na neznanje sutkinje toga suda, koja je i nakon uvida u više tisuća stranica hrvatske tužbe pitala koji je narod bio žrtva zločina genocida u Vukovaru.