Graditelj osunčanih prostora

Arhitekt Slavko Jelinek, autor jednog od prepoznatljivih vizualnih simbola Zagreba – nebodera Zagrepčanke – ostat će zapamćen i po velikom prinosu izgradnji i izgledu poslijeratnoga Zagreba, posebice stambenim četvrtima Novog Zagreba.

Rođen 31. kolovoza 1925, nakon diplome 1951. na Tehničkom fakultetu u Zagrebu započinje s aktivnim angažmanom projektiranja velikoga broja nebodera i stambenih zgrada. Od 1960. do 1985. bio je glavni projektant te poslije direktor u AGI-46 u Zagrebu i Karlovcu. U suradnji s Industrogradnjom izvodi niz stambenih zgrada, a Jelinekov udio u timskom radu projektanata te u suradnji sa stručnim timom građevinskoga poduzeća rezultira realizacijom 29 nebodera, 26 zgrada, dva veća stambena niza u Karlovcu i Staglišću, dvije škole, dvije sportske dvorane i više od desetak interijera. U interijerima surađivao je s umjetnicima poput Ede Murtića i Raula Goldonija, koji su uspijevali razigrati strukturu zgrade građene unutar strogih urbanističkih propisa. Poznate su njihove suradnje na velikom neboderu u Maksimiru te Zagrepčanki, u kojoj se nalazi mozaik Ede Murtića.

Slavko Jelinek ostao je vjeran temeljnim postulatima moderne / Izvor DAZ

Darovit i socijalno osviješten arhitekt Slavko Jelinek često je među ranijim projektima kao najdraži navodio stambeni blok u Trpimirovoj ulici izgrađen 1956, koji je potpisao sa suprugom Nedom. Riječ je o ugrađenoj višekatnici koja čini jednu od najvrednijih međuratnih interpolacija Jelineka u zadanu strukturu donjogradskih blokova 19. stoljeća. Analizirajući stambeni blok vidljiva je primjena CIAM-ovih načela otvaranja forme u svrhu povezivanja zelenih javnih površina te omogućivanja komunikacije stanara s okolnim zelenilom. Pažnja posvećena kvaliteti života očituje se i u šest nebodera u naselju Trnsko, koji su dijagonalno postavljeni u odnosu na ostale građevine kako bi se dobilo što više prirodnog osvjetljenja u dnevnim prostorima. Slična je situacija i s tornjevima u Zapruđu, u kojima je naglašen socijalni aspekt stanovanja osiguranjem sunčanih i prozračnih prostora za radničku klasu. Slavko Jelinek bio je vođen snažnom željom za pronalaskom idealne tipologije stanovanja kojom bi zadovoljio zahtjeve investitora i stanara, no njegov usavršeni „tip Jelinek“ nikada nije u potpunosti realiziran, iako se stambeni toranj u Zapruđu najviše približio tom idealu.

Slavko Jelinek imao je sluh za duh vremena, koji mu je omogućio praćenje radikalnih promjena konteksta stanogradnje od socijalno osjetljivih stambenih projekata s početka 50-ih godina pa sve do tržišno isplativih projekata sedamdesetih. Posjedovao je brz i oštar um, praktične ideje i jasnu viziju onoga što želi ostvariti. Nije pristajao na kompromise te je vođen vrijednostima zagrebačke škole arhitekture stvorio nevjerojatan opus unatoč svim ograničenjima tadašnjih zadanih tržišnih uvjeta. Prilagođavao se urbanim cjelinama, gradskim blokovima i strogim urbanističkim propozicijama, ali nikad na račun kvalitete stanovanja. Uvijek je nastojao pronaći način zadovoljavanja osnovnih higijenskih uvjeta stanovanja, poput prozračnih i osunčanih prostora u barem jednoj glavnoj stambenoj prostoriji orijentiranoj na jug te formirajući jedan otvoreni prostor u obliku lođe ili terase. Osim utjecaja Zdenka Strižića, koji prenosi CIAM-ova načela na mladoga Jelineka, važan je i kontakt s Dragom Iblerom, koji Jelinek ostvaruje tijekom angažmana na mjestu rukovoditelja gradilišta na drvenom neboderu u Martićevoj ulici. Utjecaj Iblerova poimanja racionalizacije stambenog prostora, u kojem su prolazni i pomoćni prostori svedeni na minimum kako bi se stambeni prostor razvio do najvećeg potencijala, vidljiv je u Jelinekovu stambenom opusu.

Slavko Jelinek pripadao je prvom naraštaju poslijeratne arhitekture, vjeran temeljnim postulatima moderne. Dobitnik je nagrade za tipska rješenja stambenih zgrada 1965, Borbine nagrade za arhitekturu 1973. te nagrade Viktor Kovačić za životno djelo 1994.

Od ukupno 29 nebodera koje je sagradio sa svojim uredom AGI-46, posljednja tri sagradio je u Veslačkoj ulici, a u jednom od njih je i sam živio. Na neboderu u Veslačkoj 6 stoji naljepnica „arhitektura minimalnih kompromisa“, citat arhitektice Dubravke Sekulić kojim opisuje Jelinekove nebodere.

Uspoređujući s današnjim katastrofalnim uvjetima gradnje, gdje masivni blokovi niču preko noći, a njihova nekvalitetna izvedba potvrđuje se već sljedeći dan nizom raznih životno opasnih problema koji tada mjesecima pune novinske članke, uviđamo koliko je arhitektura Jelinekova doba kvalitetna, kako u izvedbi, tako i u visokoj razini komfora stanovanja. O tome svjedoči i činjenica da se i dan-danas iz novijih stambenih zgrada ljudi sele u nebodere međuratnog i poslijeratnog razdoblja.

Tekstove o velikim ličnostima hrvatske kulturne i umjetničke scene često završavamo tragičnim stanjem u kojem se ta djela danas nalaze zbog neosviještenosti države o prioritetima kulturnog nasljeđa. Nažalost, ni Slavko Jelinek i njegov bogati opus stambenih zgrada i nebodera nisu iznimka.