Festival dug godinu dana

Na konferenciji za novinare u povodu najave 10. zagrebačkog jazz festivala čulo se za neke doista neočekivane novitete i promjene u održavanju jesenskoga međunarodnog festivala jazza, koji je dosad zanimljivim programima istaknutih imena svjetskoga jazza obogaćivao hrvatsku jazz-scenu. Proteklih smo godina slušali niz vodećih imena svjetskoga jazza, od Sonnyja Rollinsa preko niza kvalitetnih interpreta do McCoya Tynera. Koncept festivala na kakav je publika navikla gubi dosadašnji značaj i pretvara se u niz od petnaest koncertnih nastupa pojedinih važnijih imena jazza koji će se održavati tijekom cijele godine.

Prvi dio programa, po izboru umjetnika, podsjeća na nekadašnji ženski jazz-festival Jazzarella. Festival će 8. travnja u Lisinskom otvoriti već dobro poznata Cassandra Wilson, pjevačica koja se prije više godina zagrebačkoj publici u dvorani ZKM-a predstavila još kao vrlo mlada i slabije poznata (newcomer). Danas je to etablirana vokalistica koja prema već poznatim uzancama sve više teži glazbenoj tradiciji svoje pradomovine Afrike. O glazbenicima u njezinoj pratnji, što i nije nevažno, nije bilo ni riječi.

Carla Bley

Drugo ime ženskoga vokala također se ponavlja u programima zagrebačkih jazz-festivala. To je sarajevska vokalistica Amira Medunjanin, poznata po interpretacijama sevdaha garnirana elementima jazza, čemu u velikoj mjeri pridonosi njezin stalni pratilac, srpski pijanist međunarodne reputacije s pariškom adresom Bojan Zulfikarpašić poznatiji inače u krugovima jazza kao Bojan Z. Tom će prigodom 15. i 16. svibnja ta ne baš nezanimljiva predstavnica sarajevskog „etnojazza“ predstaviti i svoj najnoviji CD. Od zanimljivih dama ženskog dijela programa vrijedi svakako istaknuti nastup džezistički pomalo ekstravagantne i ekskluzivne pijanistice, skladateljice i aranžerke Carle Bley (pravim imenom Carla Borg iz Oaklanda), koja je poput nekih drugih avangardnih jazz-umjetnica u tom času ne baš uspješnu karijeru započela najprije u SAD-u, da bi se potom potvrdila i u Europi, nastupajući često na festivalima i snimajući ponajviše za njemačku etiketu ECM. Surađujući s nizom sebi stilski bliskih suradnika kao što su sopran-saksofonist Steve Lacy, pijanist Paul Bley, saksofonist Pharoah Sanders i slični te napose sa svojim dugogodišnjim stalnim glazbenim i osobnim partnerom, jamačno najboljim svjetskim bas-gitaristom Steveom Swallowom, Carla Bley ostvarila je vrlo originalan glazbeni opus koji će biti zasigurno zanimljiv bolje informiranim i glazbeno obrazovanijim slušateljima.

Pri kraju prvoga najavljenog, ženskog dijela ovogodišnje serije koncerata pod nazivnikom „10. jubilarni zagrebački jazz festival“, o drugom gotovo da i nije bilo riječi. No spomenut je nastup jedne od najboljih svjetskih jazz-vokalistica Dee Dee Bridgewater, koja bi u Zagrebu trebala nastupiti 14. lipnja. Dee Dee Bridgewater živi već dulje vrijeme u Parizu, istarskoj je publici po nastupu u hotelu Valamar u Rovinju već dobro poznata, no u Zagrebu još nije nastupila. Repertoarno se i ona već pomalo odmiče od prepoznatljivoga repertoara jazz-standarda i manje-više uobičajenih tema drugih američkih autora, pa ne začuđuje da u program uvrštava i neke poznate pjesme francuskih autora, među kojima i pjesmu La vie en rose. Ni o njezinoj, najvjerojatnije europskoj, pratećoj grupi nije bilo ni riječi. O ostatku predviđenoga koncertnog programa serije od petnaest koncerata ništa nije rečeno, osim što je spomenuto da ćemo u njemu tijekom mjeseci ove godine slušati niz domaćih i stranih kvalitetnih jazz-sastava. No ne bi li za ovakve povremene koncertne nastupe trebale biti zadužene postojeće koncertne organizacije? Jer festivali jazza ipak su po svom značaju i tradiciji nešto posve drugo!