Do istrage naše ili vaše

Svojedobno je Dominik Mandić, franjevac i povjesničar, napisao knjigu Hrvati i Srbi, dva stara različita naroda. I mnogi drugi u Hrvatskoj bavili su se Hrvatima i Srbima tražeći sličnosti i razlike. Svima su poznate usporedbe Srba i Hrvata o kojima je pisao Antun Gustav Matoš. Podsjećam samo na jednu: „oni nas obično podcjenjuju, mi njih precjenjujemo“.

Razlike između Srba i Hrvata došle su do izražaja i ovih dana na Međunarodnom sudu pravde u Haagu, na kojem se Hrvatska i Srbija međusobno optužuju za genocidne radnje tijekom srpske agresije 1991–1995. Zastupnici hrvatske optužnice na početku su istaknuli kako je hrvatski cilj „utvrditi povijesnu istinu“, dok Srbi ustrajavaju na „kontekstu u kojem su se zločini dogodili“. Jesu li navedena polazišta baš toliko udaljena koliko se čine na prvi pogled? Polazište „utvrditi povijesnu istinu“ ispravno je, no može li se do nje doći, a da se ne uzme u obzir kontekst u kojem se ona dogodila? Ne može. Jasno je da na kontekstu više ustrajava onaj koji nema dostatno argumenata. No i onom koji ih ima potreban je kontekst jer samo s njim može dobiti punu uvjerljivost.

Što mogu postići Srbi ustrajavajući na kontekstu – koji navodno sadrži 40 posto „kontratužbe“ – a to su ustaški zločini nad Srbima? Samo to da su užasne zločine u agresiji na Hrvatsku činili i iz osvete. Možda u njihovu svijetu („tko se ne osveti – taj se ne posveti“) to nešto i znači, ali u haškom svijetu to bi trebao biti samo uteg.

Bez tog konteksta, dakle, zločin na Ovčari može se objasniti samo genocidnim karakterom počinitelja. No budući da suvremena znanost takav pristup s pravom odbacuje, bolje je govoriti o političkom mentalitetu koji se kod Srba oblikovao pod utjecajem velikosrpskih projekata od prve polovice 19. stoljeća, a koji su implicirali genocidne radnje.

U vezi s tim dopustite samo podsjećanje na jedan od njih, onaj Nikole Stojanovića iz 1902, koji se najčešće navodi pod kolokvijalnim naslovom Do istrage naše ili vaše. Stojanović je Srbin iz Bosne. Bio je predsjednik Srpskog akademskog društva Zora u Beču, u kojem je održao predavanje na temelju kojega je priredio članak Hrvati i Srbi, objavljen u Srpskom književnom glasniku u Beogradu. Članak se očito svidio uredništvu zagrebačkog Srbobrana, glasila Srpske samostalne stranke, koji ga je objavio u broju od 22. i 23. kolovoza 1902.

Kvaziteoretska osnovica onoga na čemu će Stojanović izgraditi svoje stajalište o biti odnosa Hrvata i Srba je ova: „Hrvati niti imaju posebnog jezika, niti zajednice običaja, niti čvrstoga jedinstva života, ni, što je glavno, svesti o međusobnoj pripadnosti i s toga ne mogu biti posebna narodnost.“ Iz toga „logično“ proizlazi da „Hrvati nisu ni pleme ni posebna narodnost“ nego se nalaze na prijelazu, „ali bez nade da će sačinjavati ikada posebnu narodnost“. To se neće dogoditi stoga što oni „u tuđem sluzi gledaju svoj ideal“ te ne mogu „više ništa ni tražiti nego da postanu svoj ideal – da postanu sluge“. Budući da „Hrvati nisu i ne mogu biti posebna narodnost“, oni su „na putu da postanu – srpska narodnost“. Taj „proces pretapanja nitko ne može zaustaviti“. On će se ubrzati u borbi koja se mora voditi „do istrage naše ili vaše“ u kojoj „jedna stranka mora podleći“. „Da će to biti Hrvati, garantuje nam njihova manjina, geografski položaj, okolnost, što žive svuda pomešani sa Srbima i proces opšte evolucije, po kome ideja Srpstva znači napredak.“

I sve to u Zagrebu, na ćirilici, u vrijeme kad su Srbi doživljavali najveći prosperitet na ovim prostorima, čiji je kapital npr. u trgovini (zajedno sa židovskim) nadmašivao hrvatski. Da tu nije riječ samo o novinskom uratku, nego o nacionalnom programu, govori činjenica da je navedeni članak nakon Beograda i Zagreba tiskan i u Novom Sadu u brošuri u kojoj Stojanović nastavlja s biologističkim diskursom o borbi „do istrage“, što će reći istrebljenja:

„Dosadašnja čarkanja bila su najluđa stvar. Mnogo je bolja i korisnija otvorena borba. Borbe se boje samo slabiji i kukavice. Odlučivaće prirodna životna snaga naroda, koja se može ogledati u čvrstoći tijela i plodnosti, u nadmoćnosti na bojnom polju i u prednosti u obrazovanju i znanosti, u nesavladivom osjećaju zajednice i čvrstom održanju nacionalnosti.“ U toj borbi prema Stojanoviću pobijedit će „oni krajevi, gdje se rodilo najviše junaka, gdje je najljepša rasa, najinteligentnije stanovništvo“.

Stojanovićev projekt pojavio se nakon Vukova Srbi svi i svuda (1836) i Garašaninova Načertanija (1844), a prije Moljevićeve Homogene Srbije (1941) i Memoranduma SANU (1986). Zajedničko svima jest isticanje superiornosti Srba nad Hrvatima. A nisu li sve povijesne genocide počinili „superiorni“ nad „inferiornima“?