Matoš i domoljublje

Napisati članak o A. G. Matošu, domovini i domoljublju naizgled je zahvalan zadatak jer riječ je o jednom od najdomoljubnijih hrvatskih pisaca, no koliko to može biti aktualno u današnje vrijeme? Matoš je umro prije sto godina, a današnje povijesne i političke okolnosti drastično se razlikuju od vremena u kojem je pisao svoje domoljubne iskaze. Od njegove smrti okvirno smo preživjeli: pet država s pripadnim ideologijama; četiri tlačiteljska režima; dva dijametralno različita ekonomska sustava; tri rata; nekoliko pobuna; temeljitu promjenu sastava stanovništva u svakom smislu; promjene granica i nekoliko vođa. Čak i da je filmski scenarij, previše je, ali u Srednjoj Europi sve je moguće.

Hrvatska je danas, nakon devetsto godina, slobodna i samostalna država – nedostižni se starčevićanski Matošev ideal i san ostvario. Valjda smo se i mi, Hrvati, u tih sto godina promijenili nabolje kada smo već za slobodu platili visoku cijenu, krvavo je izborivši u gotovo nemogućim, a naizgled pogodnim uvjetima. Kako li je samo tijekom Domovinskoga rata i suđenja hrvatskim generalima aktualno zvučala Matoševa 1909.: „Na vješalima. Suha kao prut. / Na uzničkome zidu. Zidu srama. / Pod njome crna zločinačka jama, / Ubijstva mjesto, tamno kao blud. (…) Jer Hrvatsku mi moju objesiše, / Ko lopova, dok njeno ime briše, / Za volju ne znam kome, žbir u uzama!“ Nakon svega, čovjek bi pomislio da ćemo Hrvatsku nositi kao malo vode na dlanu, no umjesto toga i danas nam odzvanjaju gorki stihovi Stare pjesme: „O, ta uska varoš, o, ti uski ljudi, / O, taj puk što dnevno veći slijepac biva, / O, te šuplje glave, o, te šuplje grudi, Pa ta svakidašnja glupa perspektiva! // Čemu iskren razum koji zdravo sudi, / Čemu polet duše i srce koje sniva, / Čemu žar, slobodu i pravdu kada žudi, / Usred kukavicā čemu krepost diva?“ I Gustl je nekoć gajio vjeru da će sa slobodnom državom Hrvatskom biti bolje: „Divan li će biti slobodan hrvatski dom kad se sagradi na sreću pozne unučadi! (…) A ljudi koji će možda šetati slobodnom ovom gradinom bit će srećniji i bolji od nas, savremenika farizejstva zakrabuljenog podgrijanim frazama, narodnog propadanja i lutanja u Ameriku.“ Promijenilo se sve i nije se promijenilo ništa…

Domoljublje pripada u ona područja ljudskoga života za koja se čini da se zna o čemu se govori. Naime: hrvatska zastava, domoljubna glazba, utakmica reprezentacije, najljepše more na svijetu, politička desnica. Ili: plaćanje poreza, ljudska prava, „urbana glazba“, ekologija, politička ljevica? Domoljublje je ljubav prema domu, tj. domovini; to je radnja (ljubiti domovinu) i osjećaj (ljubav prema domovini), forma (način iskazivanja ljubavi) i sadržaj (ono što u domovini volimo). To je do neke mjere objektivno opisiva subjektivnost, ili kako kaže Matoš, „kao da se duša, ideal, fizionomija jedne mlade, većinom besvjestne rase može definisati. (…) Hrvatska je zemlja, koja vas hljebom hrani, grije svojim suncem i bije svojim vjetrom, Hrvatska je naša knjiga napisana i nepisana – ona, koja trune u gluhim grobovima Predaka. (…) idealna, najčišća je Hrvatska tu, u našem mozgu, u našem srcu, a ako je iz mog oka sada pala suza, ne bijaše to moja suza — već suza nečega u meni, nekakog dobrog demona, nekake milostive žene — lacryma meae carae matris Croatiae. Svaka zemlja pa i naša, ima mjesta kao što je ovo pod našom ljevom sisom — gdje duša narodna življe diše. Tražite, nadjite, stvorite srce hrvatsko.“

Nasreću, određena subjektivnost domoljublja spašava nas od kušnje ladičarenja ili petrificiranja domoljublja. Ta dinamična napetost između objektivnog i subjektivnog čini ga vrlo ljudskim i to je, rekao bih, njegova važna karakteristika i razlog zašto može imati više lica. Čovjek može slobodno voljeti domovinu, a ako voli, dobro je znati koga, što i kako voli, jer su razočaranja u ljubavi bolna. Stoga nije loše promisliti pojam domovine. Na tom putu svatko bira Vergilija: meni je jedan zadan u „magičnom trigramu“ A. G. M., a drugi...

Ivan Pavao II. u knjizi Sjećanje i identitet domovinu je opisao kao baštinu, situaciju proizašlu iz te baštine, zemlju (teritorij) te vrijednosti i duhovne sadržaje koji čine kulturu nacije, dok mu je domoljublje „ljubav prema svemu onome što čini dio domovine: njezina povijest, njezina tradicija, njezin jezik, njezina sama prirodna oblikovanost. (…) Domovina je zajedničko dobro svih građana i kao takva ona je i velika dužnost.“ Papa Wojtyła ističe da je domovina „velika i nezamjenjiva stvarnost“ te okvir kulturnog i povijesnog identiteta društva koji se čuva i hrani sadržajem pojma nacije, a ona je zajednica „koja boravi na određenu području i koja se od drugih zajednica razlikuje po vlastitoj kulturi“. Nacija je prema katoličkom društvenom nauku, poput obitelji, „naravno društvo“, a ne tek plod dogovora, pa je i u povijesti čovječanstva nezamjenjiva te se ne može, primjerice, zamijeniti s državom, iako se po svojoj naravi teži utemeljiti u njoj. Privilegiranu poziciju u naciji papa je pridavao kulturi, držeći da nacija postoji po kulturi i za kulturu, pa je nacija „velika odgojiteljica ljudi kako bi u zajednici mogli ‘biti više’“. Štoviše, Ivan Pavao II. istaknuo je ljudsko pravo na nacionalnu kulturu jer ona „odražava stabilan element ljudskog iskustva i humanističkih perspektiva razvoja čovjeka. Postoji temeljna suverenost društva koja se očituje u kulturi nacije. Riječ je o suverenosti po kojoj je, istodobno, čovjek suveren na najviši mogući način.“

Usporedimo li navedene misli s Matoševima, uočit ćemo da je hrvatski liberal i antiklerikalac (ne i ateist) imao vrlo slična razmišljanja Papinima. Baštinsku sastavnicu domovine ne treba posebno dokazivati: rijetki su tekstovi u kojima se Matoš barem ilustrativno ne dodiruje hrvatskih povijesnih velikana – od politike do kulture (književnosti, slikarstva, glazbe, znanosti). Štoviše, neki su njegovi tekstovi toliko zasićeni imenima da bi čitatelj mogao pomisliti kako je hrvatska baština jedna od najbogatijih na svijetu. No njegovi su tekstovi upućeni ponajprije Hrvatima koji tada (sudeći po njegovim iskazima) i nisu odveć živjeli vlastitu kulturu zbog pomodnosti i naklonjenosti susjedovoj ze­le­n(ij)-
oj travi. Jedan je od dojmljivijih putopisa u kojem Matoš osluškuje tajnu genius loci, zemlje i njezine prirodne i kulturno-povijesne oblikovanosti Lijepa naša domovina. Važnost zemlje, tj. geografskog i geopolitičkog položaja Domovine, Matoš je izrazio tezom koja ni danas nije izgubila na aktualnosti, i to apelom koji kao da ponavlja Papinu tezu o domovini kao „velikoj dužnosti“: „Polovicom u Srednjoj Evropi i polovicom na Balkanu, mi smo evropski ključ Evrope za Balkan, za Jadran, za Orijent, a Balkana za Zapad, za Evropu. (…) Hrvatska zemlja vrijedi danas nažalost više od nas. Današnja Hrvatska je vrednija od Hrvata i kult naše divne zemlje, naše domovine, treba biti prva točka u našoj narodnoj obrani. Ne puštajmo zemlje iz hrvatskih ruku! (…) Naš nacionalni položaj je težak, ali geografski naš položaj, najpovoljniji na Balkanu i u ovoj monarhiji, daje nam pravo na sve hrvatske lijepe kombinacije, pa nismo dostojni gaziti ovu zemlju ne čujemo li njenih jednostavnih pouka!“

Povijesnim procesima izgrađena kulturna posebnost nacije Matošu je dokaz njezina postojanja, a to je posebno važno istaknuti zbog političkih realija, odnosno dviju dominantnih ideja njegova doba. Jugoslavensku (Strossmayer) je ideju jedinstva dvaju (hrvatskoga i srpskog) naroda koji govore jedinim jezikom s dvama nazivima (!) pobijao vrlo jednostavno: „Jedinstvo narodno Srba i Hrvata je tek literarni i filološki pojam, a nikako historijski i politički, jer smo doduše jedan narod jezikom, ali barem dosele nismo to historijski i politično. To jezično jedinstvo, koje u stvari nije narodno jedinstvo, jer kod toga više odlučuje politički faktor, vrlo muti pojmove…“ Hrvatsku je ideju (Starčević) neprestano nadopunjavao, promišljajući je prvenstveno u okviru austro-ugarskog sužanjstva: „Misao patriotizma, misao hrvatstva je prije svega misao etična, jer je misao moralnog oslobođenja. Ropstvo je nenormalno i nemoralno: to je glavna nauka Spasitelja i Revolucije, to je lekcija i našeg vođe A. Starčevića, jer mu je patriotizam nadasve misao etička... (…) No ideja hrvatstva nije samo misao etička, nije samo moral i vjera, ostvarujući se u ekskluzivnosti političkog života, kako to odviše konzekventno shvataše Starčević. Domovina nije samo program moralni i politički, nego velik kulturni zadatak.“ A. G. M. je taj zadatak nedvojbeno izvrsno obavljao, nastojeći pritom biti most prema drugim kulturama (ponajviše francuskoj i srpskoj), smatrajući, gotovo u suvremenom interkulturnom smislu, da je iskorak prema Drugome nužan radi oplemenjivanja nacionalne kulture: „Naša umjetnost će samo onda biti nacionalna kada bude evropska, tj. kada će biti originalan hrvatski izraz, posebna nacionalna forma duha punog najevropskijeg sadržaja. Samo slabi se boje – kao slabe industrije – strane konkurencije, pa posežu za protekcionističkim metodama ekskluzivnog nacionalizma.“ A pravi se hrvatski pisci, po njemu, dijele na sljedeći način: „koji pišu protihrvatski (…), koji ne pišu hrvatski (i ako pišu hrvatskim riječima) i koji pišu hrvatski, hrvatskom frazom i duhom hrvatskim. Samo ovi posljednji su pisci hrvatski…“

Svjestan opasnosti da se „nezamjenjiva funkcija nacije“ izrodi u nacionalizam, Ivan Pavao II. sugerirao je dobar lijek – domoljublje: „Značajka je nacionalizma, naime, priznavati i nastojati samo oko dobra vlastite nacije, a da se ne vodi računa o pravima drugih nacija. Domoljublje, naprotiv, ukoliko je ljubav prema domovini, priznaje svim drugim nacijama ista prava koja se traže za vlastitu domovinu te je zato put za urednu društvenu ljubav.“ Matoš je pisao vrlo slično, svjestan da i domoljublje treba „provjetravati“, pa je posebna vrijednost njegova domoljublja vidljiva u kreativnom i kritičkom stavu prema onome što čini domovinu, a to uključuje i njezine lažne dušobrižnike ili „dežurne domoljubne pljuvače“: „Budite dakle tolerantni spram svega osim spram zlobe i licemjerja, jer tu tolerancija prestaje. Kritizirajući počnite najprije od sebe. Sebi budite stroži nego drugima. Pošto će Vam kritika naših prilika biti negativna, ne ostanite kod negacije, već radite – radite vi, kad nema drugih. Opetujem da Vas trebaju voditi snosljivost, iskrenost i kritični skepticizam. Ne podajte se dogmama slijepo, ne prevršite mjeru, negirajući autoritete koje sami ne upoznaste kao lažne, svojim studijama i svojim trudom. Cilj vašeg rada ne može biti drugi nego ideja patriotizma. Ko nije dobar Hrvat, nije human, jer prezire interese jedne velike ljudske mase, uništavane materijalno i moralno. Ko ne ljubi Hrvatske, ne ljubi sebe /ја opetujem — sebe!/, svoju čast, svoj jezik, svoju prošlost, svoj Jučer. Patriotizam dakle zadovoljava vaše egoistične i vaše altruistične sklonosti, zadovoljava potpuno svaki moral. Da sam individualistički anarhista, Marksista ili Muhamedovac, bio bi isto tako Hrvat, kao da sam Jevrejin, katolik, sirotinja ili magnat. Naše djelovanje može biti razliko, cilj mu mora biti isti: Hrvatska. Ta će misao ipak složiti jednog dana sve naše čestite ljude. Ona će biti karika, kojom ćete spojiti Vaš rad sa trudom Otaca.“ Takvi bi se primjeri mogli množiti, no time bismo „samo“ dokazali da je A. G. Matoš bio mislilac s jasnom vrijednosnom idejom domovine, domoljublja i nacije stotinu godina prije nego što su se ti pojmovi oduprli relativističkim dekonstrukcijskim tornadima i uraganima liberalnih globalizacijskih kapitalista svih boja.

Postavimo si pitanje može li nam Matoš reći nešto o nama danas i, ako može, što? To nas vraća na početak: testirat ćemo stogodišnji napredak! Matoš je Hrvatsku opisivao kao zemlju politike bez političara, literature bez književnika, omladine bez mladosti, ekonoma bez ekonomije i inicijative, sela bez seljaka, učitelja bez plaće, značajnika bez pameti, umnika bez značaja, umjetnika bez ideala, đaka bez ispita, novinara bez pismenosti, zločina bez kazne, ordena bez zasluga, skandala bez kompromitiranja, skupih trgovina, siromašne inteligencije i neobrazovanih bogataša, licemjernih strančara i koterijaša te čičikovskih birokrata.

Glavni grad je nazvao Štreberovac, a u njemu nalazio veće darviniste od Darwina, veće socijaliste od Marxa, katolike papskije od pape, na maturi ateiste, a iza studija one kojima je bog trbuh i birtijaše koji uz vino ginu za domovinu. Hrvate je prikazao kao narod koji poput spužve prihvaća svakakve tuđe teorije, koji je najnesolidarniji i najslabije organiziran, koji za sve svoje nedaće okrivljuje druge, koji galamom, arogancijom i pretencioznošću prikriva manjak visoke kulture, tolerancije, morala i lojalnosti, koji ima novine siromašne stilom i duhom hrvatskim. Osim toga, socijalnom kritikom postojećeg stanja obuhvatio je sve slojeve hrvatskoga društva: „Puk siromašan i oguljen do kostiju, administrativno držan u neznanju i tjeran na daleka iseljavanja; proletarska ili protunarodna, sama proti sebi odgojena inteligencija; zavodi, ‘u kojih se papir i mladići kvare’; slobodno, nezavisnije građanstvo jedva životari u sveopćoj krizi gospodarskoj, političkoj i socijalnoj. (…) Seljaštvo propada, industrija nikakva, tuđinac nam siječe kesu, prosvjetni zavodi stvaraju više zavisne, činovničke, no nezavisne inteligencije. U takvim socijalnim i političkim prilikama značajnik je iznimka, pripuz i prišipetlja pravilo, a viša kultura i više čovještvo je tek ures usamljenih pojedinaca…“ Posljedica svega toga je sljedeća: „Naš narod je na ivici propasti i mi možemo još doživjeti, kako će ga vlastiti sinovi gurnuti u nedođiju. I to sve samo zato, jer je Hrvat najveća hulja, najveći poltron i najveći rob u Evropi, stideći se svog imena i nemajući narodnog obraza i narodnog ponosa.“ Na koncu, Matoševa formula: „Hrvatska je simpatičnija od Hrvata.“

Matoš nas je pročitao. Koliko to služi njemu na čast, toliko to nama ne laska: u sto godina ostali smo manje-više isti. Povijest ne možemo promijeniti, a ne smijemo zaboraviti; nešto iz nje možemo naučiti i s njome se možemo pomiriti. Stoga, čitajući danas Matoša – može se zaključiti: ostali smo isti zato što nismo imali nacionalnu slobodu i na njoj utemeljenu samostalnu državu. Nisu nam se poklapali pojmovi domovine i države. Kada smo ih dobili, krenuli smo naplaćivati stare dugove, zaštićeni domoljubnim frazama. Kada smo skočili u bezdan materijalističke suvremenosti i relativizma, nismo imali ni institucionalni (državni), ni osobni padobran (odnos pojedinca prema državi). Naravno da nam je u takvim okolnostima nedostalo ono što se najdulje stvara i najlakše uništava: sustav. Njega tek treba stvoriti, a povijest pokazuje da je za nj nužno njegovati vrijednosti: domovinu, domoljublje, naciju. Poslušajmo stoga Matoša koji prije sto godina govori o budućnosti suvremene Hrvatske: „Ne, to ime unatoč izdajicama pod tolikim krabuljama nije kompromitovano, nije soba za izdavanje, ono je doista sveto, jer je ideja, jer je religija, jer je praktični program i onih skeptika koji tek u toj misli nađoše smisao svog individualnog života, odgonetku svoje moralne egzistencije, jedinu realnost u tom svijetu sofizma i opsjene.“