Matoš i Zadar

Životne su staze Antuna Gustava Matoša posve rijetko vodile ka hrvatskom jugu, tako da u Dalmaciju, unatoč svojim žarkim željama, nikada nije uspio doći, međutim duhom je bio blizak bogatom hrvatskom kulturnom nasljeđu našega primorja, osobito pak književnoj baštini, dobro poznavajući stvaralaštvo mnogih pisaca poniklih u hrvatskom južnom podneblju, kako u ranijim stoljećima, tako i u njegovo doba. Veliki je pisac znao da je hrvatska kultura upravo onoliko velika koliko je ima u svim kulturnim sredinama naše domovine, stoga nije neobično što je malo zakutaka Hrvatske gdje nećemo naći Matoševe tragove. I po tome je Matoš reprezentativni predstavnik moderne, književnog razdoblja u kojem su napokon nestale razlike između sjevernoga i južnoga hrvatskoga književnog stvaranja, a hrvatska se književnost konačno i neraskidivo ujedinila.

Premda osobno Antun Gustav Matoš nikada nije posjetio Zadar, u njegovo doba kulturnu metropolu Dalmacije, brojne su piščeve književne veze s tim gradom. U zadarskoj je periodici objavio nekoliko eseja, književnih kritika i polemika punih piščeve literarne duhovitosti, stilske ljepote i polemičke oštrine, a nadasve njegova zanesenog domoljublja. Shvaćajući da je nezaobilazna značajka hrvatske kulturne tradicije njezina rasprostranjenost u svim krajevima Lijepe naše, AGM je znao prepoznati Dalmaciju kao kolijevku hrvatske kulture, a Zadar kao važno kulturno žarište hrvatskoga juga, i stoga je taj dio hrvatskoga kulturnog krajolika bio predmetom njegova stalnoga interesa. Najvažnija činjenica Matoševe veze sa Zadrom jest u tome što u tom gradu godine 1905. izlazi njegova knjiga „studija i impresija“ pod naslovom Ogledi. Surađujući pak s urednicima brojnih zadarskih novina i časopisa, kontaktirajući s piscima što su djelovali u Zadru, pišući o književnim djelima što su ih objavili zadarski pisci ili o onim djelima koja su tiskana u Zadru, Antun Gustav Matoš je znatno pridonio stvaranju osebujnog književnog ozračja u tadašnjem glavnom gradu Dalmacije.

Veliki je pisac osobito dobro poznavao i pratio izdavaštvo u Zadru u razdoblju hrvatske moderne, što je tom gradu priskrbilo atribut „hrvatskoga izdavačkog čuda“, budući da je poslije Zagreba bio najveće i najvažnije izdavačko središte. Zaista je neobično da u gradu, koji tada broji tek trinaestak tisuća stanovnika, u to doba djeluje čak petnaest tiskara, izlaze 23 časopisa, a hrvatskih je naslova knjiga, ne računajući one knjige što su tiskane na talijanskom i njemačkom jeziku, objavljeno gotovo tisuću. Matoš je surađivao s uredništvima zadarskih novina i časopisa: Croatia (1900), Hrvatska kruna (1904, 1906, 1907), Narodni list (1910, 1914), Lovor (1905), književnoga godišnjaka Svačić (1905) te neobjavljenog, ali za tisak pripremljenoga futurističkog časopisa Zvrk (1914), odnosno s njihovim urednicima: Ivom Prodanom, Jurjem Biankinijem, Milutinom Cihlarom Nehajevim, Rikardom Katalinićem Jeretovim, Srđanom Tucićem, Josom Matošićem, s knjižarom zadarske Hrvatske knjižarnice Šarićem, te s mnogim književnicima koji su u to doba boravili u Zadru i o čijim je djelima često pisao: M. Begovićem, I. Vojnovićem, V. Nazorom, J. Čukom (Jakšom Čedomilom), I. Androvićem, D. Šimunovićem, M. Carom, i dr.

O Matoševu književnom radu u zadarskom novinstvu objavljeni su brojni članci od kojih kvalitetom odskaču oni tiskani u Narodnom listu. Tako Arsen Wenzelides 1909. predstavlja njegove Umorne priče i iznosi svoj sud da u toj knjizi ima dosta feljtonske građe, te da su mu „kritičke zbirke“ književno vrjednije od novela i crtica. Prikaz Matoševe knjige Naši ljudi i krajevi iz 1911. objavljuje Jaša Grgašević ističući da je to djelo temeljno za poznavanje piščeva artizma te da su Matoševe kritičarske sposobnosti ispred njegova pjesničkog i pripovjedačkog talenta. Joso Modrić kaže za velikog pisca i ovo: „Sve što je god on napisao, zvučalo je u hrvatskom srcu kao biserje.“ O Matošu su u zadarskom Narodnom listu pisali i Oktavije Lenti, Vinko Kisić, Kosta Strajnić i dr., a poslije njegove smrti izišli su i brojni nekrolozi o velikom piscu.

Kako Matošu nije u hrvatskoj metropoli Zagrebu uspjelo pronaći izdavača za svoju prvu knjigu članaka Ogledi, on je 1904, prijateljskim posredovanjem pjesnika, pripovjedača i publicista iz Zadra Rikarda Katalinića Jeretova (1869–1954), kojega je upoznao 1900. u Parizu, uspio za izdanje svoje knjige ishoditi pristanak uglednog izdavača – Hrvatske knjižarnice iz Zadra. Početkom dvadesetog stoljeća Jeretov je bio istaknuta osoba zadarskog kulturnog života i obnašao je niz važnih zadaća, osobito u promicanju hrvatske knjige u Dalmaciji i Istri.

Prijateljstvo s Jeretovim nije, međutim, Matoša omelo da kritički „pokosi“ njegovu zbirku pjesama 1901. smatrajući da je od Jeretova „čitka jedino po koja crtica u prozi, u maniru Lišća Vladimira Frana Mažuranića.“ Pošto je Matoševa ponuda za objavljivanje Ogleda u Zadru prihvaćena i autor poslao rukopis, ubrzo se krenulo u tiskanje knjige. No, u to doba složene izdavačke prilike otegnule su poslove oko tiskanja, a kako je Matoš tada živio teškim emigrantskim i uz to boemskim životom u Parizu, nestrpljivo je očekivao da mu zadarski izdavač pošalje prve egzemplare tiskane knjige, no zasigurno još i više – obećani honorar. U članku Literarna nevolja sam pisac navodi da je njegov autorski honorar za Oglede iznosio 150 kruna.

O pojedinostima svoga raspoloženja uoči tiskanja Ogleda piše svom prijatelju Andriji Milčinoviću, u pismu iz Pariza, 20. travnja 1904. go­dine: „Oglede (Eseje), neke moje članke i fan­ta­zije, primi u nakladu Hrvatska knjižara u Zadru. Ponudiše mi 100 Kr., i mjesto da pošlju odmah, pitaju me na sam Veliki petak, pristajem li! Uzajmim i telegrafiram, da mi šalju žicom. Tri nesnosne noći, tri još nesnosnija jutra – gladan Uskrs, i ništa! Tek 8. dan mi pišu, da je Šarić, knjižar, otišao i da će mi sutra, vrativši se, poslati telegrafski. (…) I suma, i spas, dođe. Jučer. Za pismonošom miris od najtragičnijih ‘kvarglah’ i znak, da se primiče Ona, Flota, Lagum! Bacim joj 40 franaka polovinu duga. Spasim veš od pralje. Kupim cipele, pjantalone, duhana, marke, papira, petroleja, anzihckarte. Biftek, čaša vina, i osjetih, da je odista proljeće, da je zima prošla, ja ostao živ, da sjaji moj bog sunce.“

Matoševa knjiga Ogledi prvi je put objavljena 1905. u Zadru u izdanju Hrvatske knjižarnice, a tiskana je u Tiskovnici E. Vitalianija. Da je Matošev izdavač davao prednost djelima hrvatske književnosti, svjedoči činjenica da je početkom stoljeća objavio brojna vrijedna djela, među kojima izdvajamo pjesničke zbirke M. Begovića, V. Nazora, R. Katalinić Jeretova, R. Nikolića, putopis A. Tresić Pavičića, drame S. Tucića, Ć. M. Ivekovića i M. Marjanovića, te studiju Iza Šenoe, prvi sintetski prikaz hrvatskoga realizma, što ju je napisao Milan Marjanović.

Svom zagovaratelju i prijatelju književniku Rikardu Kataliniću Jeretovu Matoš je 1904. predložio da posreduje kako bi zadarska Hrvatska knjižarnica tiskala i njegovu narednu knjigu Vidici i putovi, no kako je te godine isti izdavač već za tiskanje prihvatio Oglede, raspoloženje, kako mu piše Jeretov u pismu upućenom iz Zadra 27. studenoga 1904, kod zadarskog nakladnika nije bilo optimistično za novu Matoševu knjigu. Da tih godina nije bilo lako tiskati knjigu, potvrđuje i podatak da je svoju drugu knjigu eseja Vidici i putovi koja je, kao što je rečeno, bila napisana godine 1904, Antun Gustav Matoš objavio tek tri godine kasnije, 1907, i to u Zagrebu.

Matoševa suradnja u zadarskoj periodici otpočinje 1900. kada u Prodanovim vjersko-političkim novinama Croatia objavljuje manji osvrt na Fabkovićevu knjigu Moje zabavice. preporučujući je svakom onom kome je stalo do kulture hrvatskoga književnog jezika. Njegov tekst Liepa naša domovina!, napisan neposredno uoči otkrića spomeniku Antunu Mihanoviću u Klanjcu, najprije je objavljen 1910. u zagrebačkom listu Hrvatska sloboda, odakle je prenesen u zadarski Narodni list, a kasnije ga je pisac uvrstio u svoju knjigu Naši ljudi i krajevi. Pišući nadahnuto o ljepotama Hrvatske, Matoš ističe da je Mihanović u svojoj svečanoj pjesmi sretno pogodio duh hrvatskoga čovjeka: „Humanošću i demokratizmom svog patriotizma je Mihanović toliko suvremen i moderan da će to ostati ‘dok nam njive sunce grije, dok nam hrašće bura vije’“, i nastavlja: „U toj pjesmi nema militarističkog i konfesijskog tona. To je demokratska himna radu, prava seljačka davorija, priznajući rat tek kao potrebu samoobrane i ne prikazujući patriotizam tek kao solidarnost sa prirodom nego mnogo više, kao solidarnost našu sa zemljom, sa pejzažem hrvatskim.“

Godine 1913. u Narodnom listu objavljuje likovnu polemiku Policija i umjetnost, a 1914. putopis Od Pariza do Beograda koji je imao zanimljivu izdavačku sudbinu. Prethodno objavljen u periodici, pisac ga je 1913. uvrstio u svoju knjigu Pečalba, no odmah po objavljivanju cenzura je taj putopis zabranila. Društvo hrvatskih književnika, kao izdavač, odlučilo je taj tekst izrezati iz knjige, te je takvu (Matoš ju je nazvao uškopljenom knjigom!) raspačavati. U prosincu 1913, neposredno nakon izlaska knjige Pečalba, temeljito nezadovoljan onim što je pratilo njeno izdavanje, Matoš je otišao na operaciju grla u bolnicu Milosrdnih sestara iz koje se više nije vratio, pa je tako Pečalba postala i njegova posljednja za života objavljena knjiga.

Kada je putopis 1914. Od Pariza do Beograda objavljen u zadarskom Narodnom listu, uredništvo je uz njega objavilo napomenu u kojoj se navodi da je taj članak bila zaplijenila komesarska cenzura u Zagrebu, pa se zato ne nalazi u Pečalbi. Zapravo, činjenica da je nakon cenzurne zabrane tog putopisa u knjizi Pečalba, zabranjeni tekst objavljen na stranicama zadarskih novina Narodni list, i to u doba piščeve bolesničke agonije, prvorazredni je izdavački događaj i dokaz Matoševe popularnosti u cijeloj domovini, ali ujedno to je i iskaz otpora policijskim mjerama što ih je nenarodna vlast primjenjivala u zabranama hrvatskih književnih djela.

Uz Matošev putopis, koji unatoč cenzurnoj zabrani, uredništvo Narodnog lista, toga 21. ožujka 1914, objavljuje, tiskana je i reportaža Jose Modrića Matoš na umoru, napisana nakon njegova posjeta AGM-u u Zagrebačkoj bolnici Milosrdnih sestara 15. ožujka 1914, u kojem opisuje Matoševe posljednje dane u bolnici, navodeći da je pisac još prije nekoliko dana prihvatio njegov poziv da dođe na oporavak u Dalmaciju. Uz Modrićev tekst, uredništvo je 21. ožujka 1914. tiskalo sljedeću napomenu: „Ovo smo pismo primili iz Zagreba prekasno za zadnji broj; a međuto stigla nam je brzojavno tužna vijest da je Matoš umro.“ Tako je, eto, Narodni list tužnu vijest, uz navedenu reportažu, popratio i objavljivanjem Matoševa zabranjena putopisa, što bi velikom piscu, da je to mogao saznati, zacijelo bila velika radost.

Nekoliko Matoševih priloga može se naći i u književnom podlistku zadarske Hrvatske krune, najistaknutijih pravaških novina u Dalmaciji, koje su neko vrijeme izlazile i kao dnevnik, a uređivao ih je vođa dalmatinskih pravaša, te agilni izdavač i urednik brojnih zadarskih časopisa i novina, don Ivo Prodan. Razumljivo da je Matoš kao pravaš rado surađivao u Hrvatskoj kruni, te se tako njegovi tekstovi u tim novinama pojavljuju 1904, 1906. i 1907. Godine 1904. u Hrvatskoj kruni tiskan je Matošev feljton Tko?, 1906. polemički tekst Sladke pilule o drami Milana Begovića Gospođa Walewska, u kojoj je Matoš pronašao „tek dvije uspjele lirske fraze“, čime je pokrenuo niz polemičkih tekstova pro i contra njegovih stajališta (A. Wenzelides, S. Tucić i dr.), a slično je bilo i s njegovim glasovitim feljtonom Profesori, tekstom koji je izazvao mnoge bure u onodobnoj filistarskoj, malograđanskoj javnosti. Godine 1907. tiska u Hrvatskoj kruni domoljubni esej Kuća, te ga iste godine uvrštava u svoju knjigu „eseja i impresija“ Vidici i putovi. Motiv kuće on u ovom tekstu prispodobljuje Hrvatskoj o čijoj slobodi neprekidno mašta: „Jer samo slobodna kuća je kuća, a naša hrvatska kuća danas nije slobodnija no u doba kada je bila bedem Zapada i europske civilizacije protiv bizantskog formalizma i azijskog barbarstva. Jednu polovicu drži Nijemac, drugu Mađar. Njeni zadrugari su tuđe sluge. (…) Divan li će biti slobodan hrvatski dom kad se sagradi na sreću pozne unučadi! Jedan će tanki prozor gledati na grad Duždeva, a u drugom će se sunčati dan Muhamedovog Istoka. Motivi sa starih hrvatskih kuća prelijevat će se sa jednostavnošću latinske Dalmacije, sa notama samostanskih smirenih pročelja, sa zanosnim arabeskama Bosne, sa prostotom zagorske kurije i odabranim modernizmima u simfoniji novog, hrvatskog stila. A ljudi koji će možda šetati slobodnom ovom gradinom bit će srećniji i bolji od nas, savremenika farizejstva zakrabuljenog podgrijanim frazama, narodnog propadanja i lutanja u Ameriku.“

U svom prikazu knjige Zadranina Ivana Androvića Po Ravnim kotarima i kršnoj Bukovici, što ju je 1909. tiskala zadarska Katolička hrvatska tiskarna, Matoš hvali autora prvo zato što se prihvatio putopisa, koji je po njemu nedvojbeno jedan „od ponajljepših i najmodernijih književnih oblika“, a drugo, zato što opisuje jedan manje poznati dio Hrvatske jer, kako on ističe, „obrazovanom je Hrvatu najtuđija zemlja na svijetu Hrvatska. Tuđinci Europi, mi smo još veći tuđinci Hrvatskoj, domovini našoj“.

Ljubo Babić, Antun Gustav Matoš, 1913.

Kada je prestankom zagrebačkog Vienca i sa­rajevske Nade 1903. hrvatska književnost ostala bez književne smotre, zadarska Hrvatska knjižarnica pokrenula je književni godišnjak i koledar Svačić, koji je imao popuniti prazninu u izdavaštvu i Matoš se odazvao ponuđenoj suradnji. Godine 1905. Matoš u toj smotri objavljuje članak filozofijske provenijencije Emerson u kojem prikazuje život i rad američkog pjesnika i filozofa Ralpha Walda Emersona, nalazeći za nj da je pjesnik slobode i filozof slobode.

Godine 1914. Joso (Joe) Matošić (1890–1966) redakcijski je u Zadru pripremio za izlaženje časopis Zvrk s podnaslovom Glasilo hrvatskog futurističkog pokreta, kojemu je za prvi broj proslov napisao sam Filippo Tomaso Marinetti, vođa talijanskog futurizma i rodonačelnik cijeloga pokreta, što je za hrvatsku književnost iznimno važan događaj. Među suradnicima prvoga hrvatskoga futurističkoga časopisa, osim Matošića, od hrvatskih pisaca nalazimo A. G. Matoša, te Ulderika Donadinija i A. Aralicu, a uz F. T. Marinettija svojim književnim prilozima, također u hrvatskim prijevodima, sudjeluju i ugledni talijanski futuristi Aldo Palazzeschi i Giovanni Papini. Premda je prvi broj časopisa Zvrk bio pripremljen za tisak; prilozi prikupljeni već krajem 1913. i časopis likovno oblikovan, te grafički izrađeno njegovo „ogledalo“, najprije novčane poteškoće, a potom sljedeće godine početak Prvoga svjetskog rata, spriječio je njegovo tiskanje.

Imajući sluha za sve nove pokrete, Antun Gustav Matoš je podržao skupinu mladih književnih zanesenjaka koji su upravo u Zadru kanili, pokretanjem časopisa Zvrk, stvoriti središte, žarište i okupljalište pristaša futurizma, ambiciozno nazvavši svoj književni interes Hrvatski futuristički pokret. Matoš im je 1913. za Zvrk poslao svoj prilog Početak ‘solo-varijacije’, odnosno prvi dio novele koja je prvi put tiskana 1906. u zagrebačkom Savremeniku. Svoje mišljenje o futurizmu uvijek kritički raspoloženi Matoš je iskazao u eseju Futurizam objavljenom 1913. u Obzoru u kojem piše: „Futuriste su pjesnici energije i glavni elementi njihove poezije su hrabrost, srčanost i pobuna, dok je literatura – tobože – dosele slavila samo nemoć, san, nepomičnost”, ocjenjujući da  “futurizam nije samo revolucija literarna i artistička, već cijeli sistem, pokret istodobno politički, filozofski i socijalan“.

Iskazavši želju za suradnjom u zadarskom futurističkom Zvrku 1914, u doba kada su već izmicali posljednji dani života, Matoš je iznova potvrdio svoju duhovnu mladost i uvijek živu književnu znatiželju da bude ukorak sa suvremenim europskim književnim događanjima, ali isto tako bliskost s hrvatskom mladeži, koju je podržavao već i time što je surađivao u njihovim časopisima, pa i onda kada su bili potpuno avangardni.

Premda je Matoš imao i osobna poznanstva s nekim Zadranima, s brojnim književnicima i urednicima novina u Zadru uglavnom je samo korespondirao. Svojom se zanimljivošću i književnopovijesnom vrijednošću izdvajaju pisma što ih je razmjenjivao s uglednim književnicima koji su jedno vrijeme boravili u Zadru: Milanom Begovićem, Rikardom Katalinićem Jeretovim, Milutinom Cihlarom Nehajevim, Ivom Vojnovićem, te posebno sa Srđanom Tucićem, nakon kojih je i uslijedila Matoševa književna suradnja u zadarskom pravaškom dnevniku Hrvatskoj kruni, i to upravo u razdoblju dok mu je urednik bio Srđan Tucić.

Godine 1905. Milutin Cihlar Nehajev u Zadru pokreće književni časopis Lovor, posljednji „artistički“ časopis hrvatske moderne i jedini te godine u Hrvatskoj, okupivši na njegovim stranicama suradnju ponajboljih pera tadašnje hrvatske književnosti, među kojima su bili: M. Begović, V. Nazor, V. Jelovšek, I. Krnic, M. Nikolić, A. Tresić-Pavičić, M. Sabić, V. Car Emin i dr. Uz ostale časopise artističkog usmjerenja, bečku Mladost (1898) i zagrebačke Hrvatski salon (1898), Život (1900–1901) i Vienac (1903), zadarski Lovor svakako je jedan od najboljih i najvažnijih časopisa Mladih, i ujedno posljednji časopis prve faze hrvatske moderne i u mnogo čemu prethodnik središnjega hrvatskoga književnog časopisa Savremenika, što će ga od 1906. u Zagrebu izdavati Društvo hrvatskih književnika.

Matoš je knjigu ogleda objavio u Zadru 1905.

Urednik Lovora na suradnju je pozvao i Matoša, a veliki se AGM na to spremno odazvao, poslavši čak dva svoja teksta zadarskom književnom listu. Međutim, s Matoševom suradnjom nije bilo veće sreće u najboljem zadarskom književnom časopisu. Naime, u odabiru priloga za Lovor, Cihlar je imao oštre kriterije, pa tako Matošu vraća rukopis feljtona Usidjelica i još jedan tekst, s obrazloženjem da u njemu ima izreka koje nikako ne može tiskati, te kako ne želi ništa križati bez dozvole, radije mu vraća rukopis. Pravi je možda razlog za taj strogi urednički čin bio u tome što je Matoš svoj feljton tiskao već prije, 1904. u beogradskoj Slobodnoj reči, a Nehajev je želio nov, neobjavljen tekst, pa Matošu poručuje da ne sumnja da bi osobito rado želio njega za suradnika u Lovoru, ali da mu pošalje neobjavljene radove, a kako Lovor ne donosi feljtone, bolje da mu pošalje kakav drugi beletristički tekst.

Matoš je to i učinio, ako je suditi prema njegovu pismu Josipu Kosoru od 20. rujna 1905, u kojem se tuži da je jedna njegova pripovijest „ležala u Cihlara dobrih osam mjeseci, a bila je napisana za ‘Lovor’, te da će pošto mu je dozlogrdilo čekanje, izaći u ‘Obzoru’“. Posljednji broj Nehajevljeva Lovora izišao je, međutim, još u travnju 1905, pa će najvjerojatnije to biti razlog da Antun Gustav Matoš nije, unatoč svojoj želji i nastojanju, nikada postao suradnik te zadarske književne smotre, posljednje u bečko-zagrebačko-zadarskoj skupini artističkih časopisa hrvatske moderne.

Matoš je dobro poznavao rad mnogih zadarskih književnika, publicista, političara, kulturnih i javnih djelatnika. U članku Moja sjećanja na A. G. Matoša, objavljenom u Zadarskoj reviji 1954, njezin tadašnji urednik Ljubomir Maštrović (1893–1962) prisjeća se što mu je u Zagrebu 1912. o Zadranima kazivao sam Matoš: „Sjećam se da je hvalio don Ivu Prodana kao kremenjaka, marljiva i učena čovjeka, ali previše tiha i povučena. Za Virgila Perića reče mi, da je sjajno preveo Teokritove Idile. Don Juru Biankinija nazvao je elokventnim parlamentarcem. Dobrim novinarom smatrao je Vinka Kisića kod Narodnog lista. Pitao me za Jakova Čuku (Jakšu Čedomila), za Rikarda Katalinića Jeretova, za Bersu, za R. Nikolića, P. Kasandrića i druge. Nesređenim fantastom okarakterizirao je Ild Bogdanova (dr. J. Ljubića). Znao je za Marcela Kušara, dopisnog člana Akademije i direktora zadarske Hrvatske gimnazije, za profesore Šimu Urlića i dr. Petra Karlića, za arheologa i dopisnog člana Akademije Luku Jelića i dr.“ Ljubomir Maštrović po sjećanju navodi Matoševe riječi što mu ih je 1912. izrekao u Zagrebu prigodom njihova prvog susreta: „Vidite, moj mladi prijatelju, mi dolje u Zadru, u Dalmaciji, imademo lijepi broj učenih Hrvata, dobrih književnika, umjetnika, slikara, kipara, muzičara, jer je tamo ipak više slobode nego ovdje, gdje caruje štreberstvo, karijerizam i luda jagma za novcem. Zato sam ja baš u Zadru dao tiskati svoje Oglede još g. 1905. u nakladi Hrvatske knjižarnice. U Zagrebu nije bilo dovoljno razumijevanja za to djelo.“

Osobiti Matošev poštovalac bio je i Joso Modrić koji je pisca 1914. posjetio na njegovoj bolesničkoj postelji te ga pozvao da dođe u Dalmaciju na oporavak. O svom susretu s velikim piscem na njegovom životnom odlasku Modrić je pisao u reportaži objavljenoj u Narodnom listu. Poslije Matoševe smrti zadarski tisak donosi brojne nekrologe. Jedan od najdojmljivijih je napisao Oktavije Lenti koji ističe da „ni jedan naš kritičar nije imao više duha, mozga, duše i krvi od ovog hrvatskog entuzijaste…“

Od Zadrana koji su osobno poznavali Matoša naročito se izdvaja Ljubomir Maštrović kojeg je do poznanstva s Matošem doveo prije svega zajednički nacionalno hrvatski i politički, točnije pravaški angažman. Skupina studenata pravaša, među kojima je bio i Maštrović, provodili su političke aktivnosti protiv komesara Slavka Cuvaja za vrijeme studiranja u Zagrebu, stoga su u prosincu 1912. prognani iz Zagreba. Kao podrška njihovoj političkoj aktivnosti, a napose u zaštiti od policijskih progona, nesebično su im pomagali Matoš i prof. dr. Đuro Šurmin. Ljubomir Maštrović se već sljedeće godine vraća u Zagreb i 25. travnja preuzima vodstvo središnjice Mladohrvatske omladinske organizacije i postaje predsjednik Hrvatskog akademičkog kluba Kumičić te urednik časopisa Mlada Hrvatska, glasila starčevićanske mladeži. Podršku tom listu iskazivali su mnogi hrvatski pisci, među kojima se posebno isticao Matoš.

Časopis Mlada Hrvatska izlazio je u Zagrebu u nekoliko serija, najprije 1894/95. kada ju je uređivao Dinko Politeo, potom 1902. Branko Drechsler Vodnik, te po treći put 1908, kada se pojavila kao „glasilo starčevićanskog djaštva“ i izlazila je do 1914. Idejna usmjerenost lista bila je pravaška, a u hrvatskoj književnosti „mladohrvati” su kao uzor isticali Eugena Kumičića, i svi članovi uredništva i suradnici lista su ujedno bili poštovaoci i sljedbenici Matoševe umjetnosti: Karlo Häusler, Ljubo Wiesner, Fran Galović, Zvonko Milković, Augustin Tin Ujević, te su se svi odreda, ne slučajno, godine 1914. okupili na stranicama znamenite pjesničke zbirke Hrvatska mlada lirika. U ovoj, trećoj seriji izlaženja, časopis su uređivali Fran Galović, Krešimir Kovačić i Ljubomir Maštrović. Časopis je bio izrazito modernistički i antiklerikalno usmjeren, a donosio je vrijedne književne priloge uglednih hrvatskih pisaca, među kojima se svojom kvalitetom izdvajaju oni Antuna Gustava Matoša koji u Mladoj Hrvatskoj objavljuje 1902. svoje poznate eseje o Mauriceu Barrèsu i Lazaru K. Lazareviću.

U trećem broju Mlade Hrvatske 1913, a prvom koji je uredio Ljubomir Maštrović, nalaze se dva Matoševa priloga: članak Mlada Hrvatska i alegorijska pjesma Čuvar. U prvom Matoš pozdravlja obnovljeni časopis: „Kao svakom dobrom Hrvatu i meni je veoma milo što se nastavlja rad Mlade Hrvatske. Omladina je i danas najidealniji dio naše inteligencije, pa kad vi, mladohrvati, nosite visoko barjak hrvatske misli, ideala hrvatskog, nije izgubljena ni jedna naša nada, jer je samo ideal izvor svakog zanosa i svake akcije.“

Smrt velikoga hrvatskog književnika 17. ožujka  1914. rastužila je ne samo poklonike njegova književnog pera, nego i sve istinske hrvatske domoljube, kojima je Matoševa riječ uvijek puna domoljubnog zanosa počesto bila jedino svjetlo u mraku hrvatskih kukavnih političkih prilika. Dakako da je najomiljeniji bio kod hrvatske mladeži, osobito one pravaške. Stoga ne čudi da je na velebnom sprovodu Matošu na zagrebačkom groblju Mirogoj, svom počasnom članu, govorio predstavnik starčevićanske i matoševske mladeži okupljene oko Hrvatskog akademičkog društva Eugen Kumičić i časopisa Mlada Hrvatska, dok su vijenac nosila tri člana kluba, a dvojica članova u starim akademskim gala-odorama uz lijes su držala počasnu stražu. Taj, inače posljednji govornik nad otvorenom rakom velikog pisca, bio je predsjednik društva Kumičić i urednik Mlade Hrvatske, student filozofije, dvadesetogodišnji Zadranin Ljubomir Maštrović. Budući da njegov govor, osim u izvješćima s Matoševa pogreba u Mladoj Hrvatskoj i pravaškom dnevniku Hrvatska, nije poslije 1914. nikada objavljen, prigoda Matoševe obljetnice dobar je povod da ga se prisjetimo komemorativnih riječi mladog Maštrovića: „Živi pokojniče! (...) Tvoja “Mlada Hrvatska”, ona koju si Ti nadahnuo duhom duše Svoje, kojoj si bio trajnim pratiocem, ocem i drugom, oprašta se evo s Tobom u doba, kada Te ona sa čitavom Hrvatskom najviše treba, da digneš svoj jaki glas – kao ono lani – na obranu hrvatskih žala, da dovikneš otimačima hrvatske grude i hrvatskih prava: Natrag u prah! (…) Oprašta se s Tobom, počitanjem i harnošću, o Veliki umniče i književniče! (…) Sam kažeš: “Ima mrtvaca vječno živih… Sokrat je danas na životu više od živog živcatog Zagreba”, i Ti ćeš biti uvijek življi od svih nas, od cijelog Zagreba, od čitave Kroacije.“

Osim što je Matoš svoju knjigu Ogledi objavio 1905. u Zadru, što je s brojnim prilozima surađivao u zadarskoj periodici, poznavao je mnoge zadarske književnike i urednike novina i publiciste u Zadru s kraja 19. i početka 20. stoljeća, pa i one najmlađe. S nekim piscima veze su bile tek kolegijalne, književničke, vezane uz njegovu bogatu književničku i publicističku djelatnost, s nekima pak uredničke i nakladničke, ili pak političke, mahom pravaške, a neke je Zadrane Antun Gustav Matoš i osobno poznavao. Sve ih je često u svojim feljtonima, književnim kritikama i polemikama poticao na književni rad i na svestrano zalaganje za procvat hrvatske domovine, ostavivši u svom književnom opusu svojim sunarodnjacima sve do danas uvijek nove poticaje za to.