Matičin Matoš

Niz kulturnih institucija, pojedinaca i organizacija ove godine na različite načine obilježava stotu obljetnicu smrti Antuna Gustava Matoša, autora koji je kanonski status u hrvatskoj književnosti osigurao ne samo svojim najuže književnim, već i kritičkim, novinarskim i kulturnim radom. Područje i dometi koji se danas opisuju njegovim imenom, kao svojevrsnom kulturnom valutom, obilježeni su, kako je već u literaturi pokazano, nizom antagonizama koji su, u povijesti recepcije njegova djela, najčešće interpretirani pod dojmom (ili u sjeni) autorova života i njegova samopredstavljanja. Takav Matoš, svjetski putnik i boem, vitez koji pjeva svojoj Avantiri, ali i rodoljub koji plače nad majkom Kroacijom, fascinirao je žestinom i finesama svog pera, kao i putešestvijima na koje se upućivao, pa su zbog toga kritički i historiografski tekstovi s temom „magičnog trigrama” (kako ga je imenovao Tomislav Ladan 1970) od početka obavijeni aurom autorstva. U recepciji AGM-ova djela, možda i više nego u interpretaciji djela drugih „velikih otaca“ hrvatske književnosti, „život“ je jedna od središnjih instancija definiranja značenja, između ostalog i zato jer je svoj život i sam autor razumijevao i predstavljao kao specifičan artefakt, kao „roman, umjetničko djelo” o kojem je sam pripovijedao ili su se prenosile brojne, manje ili više provjerene, anegdote i crtice s lutanja i putovanja, kao i njima analogni iskazi u feljtonima, putopisima i drugim „rubnim” žanrovima. Tomu u prilog ide i sačuvana korespondencija, kao i svjedočanstva i sjećanja suvremenika koja su sva utjecala na sliku Matoša koji, kao u Cesarićevoj pjesmi Trubač sa Seine, ruča samo čaj, i koji u zrcalu velegrada, svjetske kulture i umjetnosti, „domovinu sanja”, taj je Matoš vojni bjegunac, pješak i boem koji se, lakonski, klaunovskom transformacijom pretvara u flâneura, u dandyja ili profinjenog esteta, zagovornika Kulture i Ljepote.

Prir. Miroslav Šicel, Matica hrvatska, Zagreb, 2013.

Matica hrvatska u ediciji Stoljeća hrvatske književnosti, kao 118. objavila je knjigu Pripovijetke A. G. Matoša, koju je uredio Nedjeljko Mihanović. Knjiga je objavljena s tekstom predgovora pok. akademika Miroslava Šicela, koji je potpisan i kao priređivač, dok je redakturu teksta i rječnik napravila Dražana Radman, jednako kao i Tumač imena i izraza (zajedno s Ivanom Bačmagom). Izdanje okuplja tri knjige novela, žanra s kojim je Matoš stupio na književnu scenu u razdoblju dezintegracije hrvatskoga realizma i profiliranja moderne. Riječ je o zbirkama Iverje (1899), Novo iverje (1900) i Umorne priče (1909), sastavljenima mahom od naslova koji su objavljivani u onodobnoj književnoj periodici: časopisima Vijenac, Novi viek, Nada, Život i dr. Prve dvije zbirke Matoš je objavio prije povratka u domovinu, prvu u Mostaru, a drugu u Zagrebu – obje s podnaslovom: Skice i sličice, imajući na umu ne toliko kratkoću odabrane forme, već pristup temi i likovima koji su dani u kratkim orisima i, bez obzira na to je li riječ o više realističkim, impresionističkim, simboličkim ili fantastičnim tekstovima  – postupkom kojim se od jednostavnog, često banalnog ili naivnog detalja odlazi u krajnost tragičnog, grotesknog ili naprosto životno važna preokreta. U prvoj zbirci se, uz gogoljevsku novelu Moć savjesti s kojom je 1892, kao osamnaestogodišnjak, debitirao u Vijencu (tada Viencu), nalaze i Nezahvalnost?, tragično realizirana novela Čestitka s elementima bajke, nostalgična i latentno erotska Pereci, friški pereci, angažirana Kip domovine leta 188*, kao i fantastična novela Miš u koju su, kao dio motivacijskog postupka, umetnuti dijelovi pisama i dnevnika koje pišu likovi. Novo iverje, godinu nakon prethodne zbirke, donosi Nekad bilo sad se spominjalo, U čudnim gostima, Camao, Božićnu priču, Iglasto čeljade i Samotnu noć, koje su – sve osim prve – najprije objavljene u periodici. Taj uvodni tekst je, osim što je napisan za zbirku, važan i zbog umetnute kajkavske pjesme Hrastovački nokturno, koje je objavljivanje – nakon godina obilježenih centralizmom štokavskoga standarda – obilježilo povratak dijalektalne poezije u okvire nacionalnoga književnog kanona.

Marijan Trepše, A. G. Matoš

Te dvije zbirke Antuna Gustava Matoša pokazuju dominantne oznake prvih godina njegova književnog rada, obilježena s jedne strane dezintegracijom realizma, a s druge strane nastupajućega novog, modernističkog pokreta u kojem Matoš formalno nije sudjelovao, ali je na njega uvelike utjecao. Te se poetičke i idejne mijene u njegovim ranim proznim tekstovima, kako je Zoran Kravar pokazao, vide u nizu razvijenih stilskih postupaka: brojnih arhaizama, kolokvijalizama, aloglotizama te brojnih figura i estetizirajućih metafora koje najčešće pripisuje ili primjenjuje na krajolik, tijelo i umjetnost. Već u tim tekstovima vidljiva je sklonost fantastičnom i fantazmagoričnom, koje je, čak i u dominantno realističkim tekstovima, naznačeni obzor ili provodni motiv važan za razumijevanje cjeline teksta. U njima nasljeđuje dio tema, motiva i strategija hrvatskoga književnog realizma kakav se razvijao u drugoj polovici 19. stoljeća, poput negativno tipiziranih likova stranaca koji su redom predstavnici stranih sila bilo iz sfere kapitala, vojske ili civilne vlasti (feudalaca). Kritički stav koji u tekstovima poput Kipa domovine leta 188* izriče najčešće su u znaku otpora uzurpaciji moći i tragediji potlačenih, a na tragu Starčevićeve ideje o hrvatskom povijesnom pravu, ali bez pretenzije na „pohrvaćivanje“ drugih južnoslavenskih naroda.

Naslovnica prvog izdanja Matoševa Novog iverja

Treću novelističku zbirku, Umorne priče, Matoš je organizirao kao ciklus u kojem prva (O tebi i o meni) i zadnja (Sjena) funkcioniraju kao lirski prolog i zatvaranje, odnosno sinteza cjeline označene dominantnim dualizmom cijele zbirke u kojoj su, osim navedenih, i novele: Moć štampe, Ugasnulo svjetlo, Bura u tišini, Duševni čovjek, Lijepa Jelena, On, Poštenje, Balkon, Jesenska idila, Prijatelj, Ministarsko tijesto, Vrabac, Osveta ogledala, Ubio!, Put u Ništa i Cvijet sa raskršća. Ta je zbirka opsežnija od prvih dviju, iako dio naslova po obliku više odgovara crtici nego noveli ili pripovijesti. Od prethodnih zbirki razlikuje se i dominantno simboličkim postupkom u kojem su kao okosnica zbivanja najčešće postavljeni dualizmi između jave/sna, stvarnosti/ideala, realnog/irealnog... Među tim naslovima, kako je pokazala Dubravka Oraić-Tolić, vidljivi su načini na koje dominantne rascjepe Matoš realizira na razini sižea: bilo da je riječ o sudaru antagonizama u kojem se prepleće fantastika i groteska (Duševni čovjek, Vrabac, Ubio!, Osveta ogledala), bilo da simbolizam ostaje dominantan, a sfera idealnog na nedostiživoj udaljenosti (Lijepa Jelena, Balkon, Put u Ništa, Cvijet sa raskršća), ili se, kao u uvodnom i završnom tekstu (O tebi i o meni, Sjena) – ontološki dualizam prevladava monističkom vizijom jedinstva čovjeka i svijeta koje se narativno ostvaruje najčešće u defabulariziranim tekstovima. Dosadašnja recepcija, uključujući i priređivača knjige, upravo u ovoj zadnjoj zbirci nalazi umjetnički najuspjelije simbolističke Matoševe tekstove: Balkon i Cvijet sa raskršća, tumačeći ih podjednako biografskim i poetičkim koordinatama autorova habitusa.

Ova je knjiga, kao i dosadašnja izdanja Stoljeća hrvatske književnosti, priređena prema prepoznatljivim tekstološkim i uredničkim načelima prema kojima se donose tekstovi zadnje objavljeni za autorova života, dok jezične intervencije ostaju na razini pravopisnog usklađivanja s važećim pravopisom te otklanjanja vidljivih jezičnih pogrešaka. Rijetke razlike između objavljenih varijanti pojedinih tekstova navedene su u fusnotama, a Rječnik i Tumač imena i izraza omogućuju lakše razumijevanje teksta najširem broju suvremenih čitatelja. Iz opsežnog i istraživačima još najinformativnijeg Tadijanovićeva izdanja Sabranih djela Antuna Gustava Matoša (1973) preuzet je Ljetopis Antuna Gustava Matoša koji, uz niz slikovnih priloga, nadopunjuje ovo izdanje Matoševih proznih zbirki. Nakon njih Matoš je u Humorističnoj knjižnici objavio još i Tri humoreske (1909), Moralista i druge satire (1911), Život za milijune (1912), o kojima se čitatelji mogu informirati u bibliografskim prilozima donesenima na početku ovog najnovijeg izdanja, ali, nažalost, ne i u popratnoj studiji koja je više pisana kao uvod u cjelokupni autorov opus. Zbog toga je prozni opus predstavljen tek u skicama i bez detaljnijeg osvrta na njegovu ukupnu dosadašnju recepciju, što bismo očekivali od ovako reprezentativna izdanja hrvatskoga klasika kakvo dobivamo u biblioteci Stoljeća hrvatske književnosti.

Vjerujemo da će se takva vrsta ažurnosti moći vidjeti u priređivanju sljedećih, ako Matica hrvatska bude ustrajala u ovom važnom projektu, još barem stotinjak izdanja. Tek time će se potvrditi ona živost kojom čitanje i revalorizacija nekog autora i djela potvrđuju njegovo mjesto u kanonu.