Žene, majke, kraljice

Jedno od najvažnijih pitanja s kojim se svakodnevno suočavaju muzealci jest – kako stalni postav učiniti ponovno zanimljivim i privlačnim publici koja ga već otprije poznaje i samim time gubi volju za ponovnim dolaskom i razgledavanjem? Povremene izložbe stavljaju njegove pojedine dijelove u novi kontekst, no gledano u cjelini velik je izazov stalnu izložbu, koja se desetljećima ne mijenja (ili minimalno), prezentirati na drukčiji način i ponukati posjetitelje da u njoj nađu dosad nepoznatu informaciju o muzejskom predmetu, ili im omogućiti njegovo potpunije sagledavanje s dotad zanemarena gledišta.

Kleopatrina smrt, Augsburg, 16. st.

Upravo se s tim izazovom putem projekta naslovljena Ženski likovi Muzeja Mimara – od Ljubavnice do Vladarice ukoštac uhvatila viša kustosica Muzeja Mimare, Leila Mehulić, osmislivši poticajnu tematsku i problematsku potku kojom je intervenirala unutar stalnoga postava svoga muzeja do kraja ožujka 2014.. Odlučila se za uvijek intrigantno pitanje ženskog identiteta. Priznajući da se nakon trećega vala feminizma, koji se dogodio prije jednoga desetljeća, možda čini izlišnim baviti problemom ženskih sloboda, autorica s pravom ističe kako je ionako najveći izazov suvremenoga zapadnog društva socijalna, a ne rodna nejednakost. Iz socijalnoga položaja žene proizlaze njezine prednosti, ali i ograničenja, on diktira i stereotip putem kojega je percipira društvo, a i ona samu sebe. Od prvih društvenih zajednica do onih današnjih štošta se promijenilo, no mnoge su pojave trajne. To su upravo podjele na uloge, koje se dakako u stanovitoj mjeri i višestruko preklapaju i nadopunjuju: svjetovna žena, zaposlena, supruga, aktivistkinja, ljubavnica, vladarica.

Tim je tragom Mehulićeva unutar stalnoga postava odabrala dvadeset tri umjetnine i predmeta koji prikazuju, odnosno utjelovljuju ženu, pripadaju njezinu svakodnevnom životu (tintarnica, servis za kavu, svijećnjak), ili ga je pak ona stvorila – što u konačnici ukazuje na njezinu pojedinu ulogu u društvu. U određenom bi se predmetu moglo katkada prepoznati i više njih, no autorica prepoznaje onu najočigledniju te je signalizira decentno naznačenim simbolima, kojih je sustav i podjelu osmislio Aleksandar Kovač. Ženski simbol, simbol Venere, primjerice dodjeljuje ulozi supruge, simbol mira ulozi aktivistkinje i tako dalje. Dizajn izložbe i kataloga potpisuje Nika Pavlinek. Od paleolitika do 18. stoljeća: toliki je vremenski raspon u kojem se sagledava žena i mogućnosti njezina snalaženja u uvijek složenim okolnostima.

Osim, dakle, znaka koji služi kao signalizacija, diskretno no očigledno postavljena, predmet je pojašnjen dodatnom legendom te popratnim kraćim tekstom koji na suvisao i razumljiv način uvodi posjetitelja u neko razdoblje, da bi potom tumačio položaj žene u njemu. Autorica se na sam predmet, podrijetlo njegova nastanka i slično, osvrće u onoj mjeri u kojoj su podaci o njemu nužni za pojedinu temu. Obilaskom dvorana uočit ćemo još neki predmet koji je mogao biti tako obrađen, koji je možda zbog nekoga razloga i atraktivniji od onih odabranih, no autoričin je izbor poman i opravdan – i u smislu funkcioniranja idejnog okvira izložbe i u smislu aktivacije stalnoga postava, koji postaje idealan vremeplov kojim upoznajemo uspone i padove posve anonimnih, nedovoljno poznatih, kao što je engleska slikarica Mary Beal iz 18. stoljeća, i slavnih žena iz Staroga i Novoga zavjeta te povijesti, poput Kleopatre i Marije de Medici.

Na izložbi se ne bježi od općih mjesta (ženske) povijesti, poput spomenute fatalne egipatske vladarice, no češće se ulazi u slabo rasvijetljene kutke prošlosti, poput onih o redovnicama uršulinskoga reda, za koje saznajemo da su zbrinjavale zlostavljane žene i kao takve bile jedne od prvih aktivistica za zaštitu ženskih prava. Slijed prati, dakako, kronologiju, no primjerima se upućuje da promjena ženske pozicije nije bila slična uspinjanju stubama ili strmom padanju po njima, već meandričnom vrludanju u kojem su žene balansirale između privatnog i javnog, noseći se s nebrojenim zabranama, opterećenjima i imperativima – poput vanjskoga izgleda, koji su diktirali kanoni ljepote ili moda.

Izložbenu scenografiju čine i ženomrzačke, duhovite i zajedljive izjave glasovitih filozofa i književnika te glasovi književnica, iz raznih epoha, raspoređeni po podovima izložbenoga prostora. Te rečenice daju dodatnu vremensku, sadržajnu i simboličku slojevitost, umjetničku, filozofsku i sociološku referenciju temi koju je Leila Mehulić temeljito obradila učinivši je pristupačnom različitim profilima posjetitelja. Izložba je zahvaljujući sadržaju i izgledu pomagala veoma komunikativna, zadržava pozornost tekstovima primjerene duljine, primjerenim brojem podataka, ali i samih predmeta koji su se našli u selekciji. Projekt također ukazuje na mogućnost (ali i nužnost!) širenja na neke druge teme kojima bi se predstavili ostali segmenti stalne izložbe.

U polifoniji ženskih glasova, odjeka bližih i daljih vremena, postignut je nužan dodir sa sadašnjošću, a time je ostvarena mogućnost poistovjećivanja s vlastitom ulogom, ulogom majke, žene, prijateljice... Muzejski eksponat tako je postao jasniji, bliskiji, istaknut je u odnosu na katkad zaglušnu snagu cjeline, a upravo time postao je mogući ključ za njezino bolje razumijevanje i (u)poznavanje.