Vjera u mogućnost svjetske pravde

Picassov Golub načinjen za Kongres pobornika mira u Parizu 1949, na sovjetskoj dopisnici

Po svemu sudeći Picasso je prihvatio već zarana socijalističke ideje pogođen nepravdama, ponižavanjem obespravljenih i gladnih, te je njegov politički angažman u početku bio spontani izraz njegova dubokog uvjerenja u mogućnost svjetske pravde, što dobro izražava njegova tzv. plava faza, jer, čini se da je dominantna plava boja bila posebno prikladna za izražavanje tuge i boli pa su njegove slike u tom razdoblju imale oznaku snažne monokromnosti. Tada je Picasso u Parizu a prva djevojka s kojom je živio, Fernande Olivier, nabavlja hranu s odgodom plaćanja kod trgovca živežnim namirnicama. Neko je vrijeme živio u siromaštvu s pjesnikom Maxom Jacobom (Židovom kojega su mučki ubili nacisti), čak dijeleći s njim, na smjene, krevet. Začudo, Picasso je i pisao.

U javnom čitanju njegova rukopisa Želja uhvaćena za rep sudjelovali su i Albert Camus, Simone de Beauvoir, Jean-Paul Sartre i drugi. Možda mu je stoga majka (po kojoj zapravo Pablo Ruiz nosi prezime Picasso) jednom poručila: „Govore mi da si počeo pisati. S tobom je sve moguće. Ako mi jednog dana kažeš da si držao misu, i u to bih povjerovala.“ Eto u kolikoj je mjeri, i putem šale, Picasso bio performativno, ali i stvaralački, nepredvidljiv.

Izd. Stajer-Graf, Zagreb, 2013.

Picasso je vrlo rano postao Picasso. Povjesničari kažu da je već sa šesnaest godina, uz pomoć oca (učitelja crtanja) svladao akademsku – za njega odveć usku – slikarsku realističku normu – naučio je sve što se moglo naučiti. Znao je razoriti formu, sagledati njezin iščašeni geometrizam, ali znao je izraziti i klasičnu ljepotu na slikama, kao i karakter na portretima, koje je posebno volio izrađivati, a marke to najbolje ilustriraju. Ako spomenemo još da je radio u gotovo svim tehnikama (ponekad eksperimentira i sa šećerom kojim posipa sliku) crtajući (olovkom, tintom, kistom ili tintom), kipareći, baveći se keramikom, izrađivao je gvaševe s temama iz komedije  dell’ arte pa je čak izradio kostimografiju i scenografiju za balet Parada kada ga je prijatelj Jean Cocteau upoznao s baletnim impresarijem Djagiljevim. Apollinaire je taj projekt nazvao nadrealističkim pa vjerojatno otad datira i nova nadrealistička škola ili pravac. Tako upoznaje i prvu suprugu Olgu, koja mu rađa prvoga sina Paola, kojega je Picasso ovjekovječio na slavnoj slici koju je čuvao u svom posjedu do kraja života, pod naslovom Paolo kao Harlekin.  Iako je u početku uspješno verzirao klasike kao što je primjerice Velázquez (bile su to varijacije), njegova polivalentna znatiželja neodoljivo ga vodi proučavanju iberske i afričke, tzv. primitivne skulpture, s arhaičnim oblicima koji su ga ponukali da stvara stilizirane prirodne oblike.

U kubističkoj i nadrealnoj fazi (a slikao je i poentilistički) manipulirao je strogim geometrijskim oblicima da bi ih na kraju majstorski destruirao, a umio je koristiti se i nekolicinom perspektivnih točaka koje su pridonosile dojmu prostorne dezorijentacije, ukratko, htio je prikazati koncept novog prostora. Svaki predmet u toj kubističkoj fazi  ima svoju perspektivnu točku – kritičari  to nazivaju polimetrijskom perspektivom. Ipak, Picasso je govorio: „Nema apstraktne umjetnosti. Uvijek se mora početi od nečega. Poslije se mogu maknuti svi tragovi stvarnog. Htio ili ne, čovjek je instrument prirode.“

Nakon portreta fotografkinje i radikalne ljevičarke Dore Maar (Marković, hrvatskoga podrijetla) Picasso se približava stvaranju slavne Guernice, ozlojeđen i potresen bombardiranjem toga grada u tijeku Španjolskoga građanskog rata. Picasso pokazuje da je Francov protivnik, a republikanci cijene njegovu potporu i postavljaju ga za direktora muzeja Prado. Tada angažirano izrađuje bakropis pod naslovom Francov san i laž. Potom Guernica, divovski mural nastao nakon njemačkoga bombardiranja izrađen da bude izložen u španjolskom paviljonu na Svjetskoj izložbi u Parizu 1937. 

Slika Masakr u Koreji iz 1951. jedno je od najizrazitijih svjedočanstava Picassova poslijeratnoga političkog angažmana

Smatra se da je tragedija Guernice, a slika se danas nalazi u muzeju Prado, postala dio kolektivne svijesti 20. stoljeća, te istoimena slika na nju vječno podsjeća. Slika ipak ima više univerzalnu  nego političku poruku. U godinama hladnog rata ispod slike pisalo je da slika „izražava Picassovu osudu rata i brutalnosti i da nema nikakvo političko značenje“. Guernica je postala vlasništvo španjolske vlade, a Picassu je isplaćen honorar od 150.000 franaka koje je on odmah uplatio u fond španjolskih izbjeglica. Sliku Guernice na poštanskoj marci prvi put tiska Ministarstvo pošte Čehoslovačke 1966. u vrlo uspjeloj grafičkoj izvedbi, kako piše Vukadinović, J. Herčika. U minijaturnom obliku sačuvana je dramatika tragedije, i to u preciznom sklopu boja.

Dakle, kao što je prije, u Parizu, bio opčinjen Toulouseom-Lautrecom, Paulom Cézanneom, Edgarom Degasom i Pierreom Bonardom, sada je opčinjen vlastitom radnom energijom i novim percepcijama stvarnosti kojima će izazvati revoluciju u zapadnoj umjetnosti, ali će mu ta vrst unutrašnje pobune, a uskoro ćemo uvidjeti da je riječ i o vanjskoj (počevši od renesanse, a ne samo od cjelokupne zapadne umjetnosti) pripomoći i u razumijevanju sama sebe. Sad se već može pratiti Picassov politički profil.

Paul Éluard na francuskoj poštanskoj markici iz 1991. s crtežom Pabla Picassa

Socijalističko-anarhističke ideje pripadaju boemskoj prošlosti iz debatnih kavana Barcelone i Pariza, kada se dogodila i prva velika kupnja njegovih slika – kupila ih je slavna Gertruda Stein. No dolazi Prvi svjetski rat u koji mu odlaze ponajbolji prijatelji Braque, Apollinaire i drugi koji su ga podupirali kao umjetnika, pa i kada je ušao u KP Francuske, iako su se kao i mnogi drugi štovaoci njegova djela tomu istinski čudili i bili zatečeni, jer čak ga je i njegov galerist i doživotni prijatelj Kahnweiler opisivao kao izrazito apolitičnu osobu.

Dan oslobođenja Pariza 26. kolovoza 1944. Picasso je dočekao na vrhuncu slave. Svi su ga opsjedali jer je tijekom rata zadržao dostojanstvo čovjeka i umjetnika ostavši u Parizu iako se znalo za njegovu političku orijentaciju. Začudo, u Americi 1943.  održana je velika Picassova retrospektiva, koja je nakon New Yorka krenula po američkim gradovima. Umjetnički medijski uglednici tih su dana govorili da se jedino Eiffelov toranj u Parizu može natjecati s Picassovom slavom. U Francuskoj, pak, opet veliko priznanje – dobio je poziv da organizira svoju izložbu u Jesenskom salonu nazvanu Salon Oslobođenja. Dan prije otvaranja izložbe Picasso je postao član Komunističke partije Francuske. Začetnik nadrealizma u književnosti Breton tvrdio je da je to utjecaj „zadrtih“ komunjara Paula Éluarda i Louisa Aragona. Na Picassa je djelovala i činjenica da republikance u španjolskom ratu podupire jedino Sovjetski Savez, a možda je na njegovo opredjeljenje djelovalo i druženje s književnikom Iljom Erenburgom, koji je bio zadužen za pridobivanje što većeg broja istaknutih europskih intelektualaca.

Vukadinović konstatira da Picasso sasvim sigurno nije bio teorijski potkovan komunist i teško je zamisliti da je on pročitao neko djelo Marxa, Engelsa, Lenjina ili Staljina. U intimnom krugu izjavio je: „Da, ja sam komunist, da bude manje siromaštva“.

Za KP Francuske ulazak Picassa u njezine redove bio je izniman promidžbeni događaj. Protivnici Partije isticali su ubrzo da ta „deformirana“ Picassova umjetnost s iščašenim nosovima i slomljenim nogama vrijeđa dobre manire. No i unutar Partije bilo je velikih problema u akceptiranju Picassova osebujnog slikarstva da baš ne ide ukorak s partijskim ciljevima kao što to ide recimo slikarska metoda u duhu socijalističkog realizma. Vjerojatno su ipak naslutili da slikar ne trpi nikakve dogme, već da prati samo svoju invenciju. Međutim, piše Vukadinović, partijsko vodstvo na čelu s Mauriceom Thorezom, generalnim sekretarom KPF, shvatit će da je Picasso najvredniji kao akvizicija koja odjekuje u širokom krugu francuske i međunarodne javnosti. Ipak Njemačko-sovjetski pakt iz 1939, staljinske čistke, stravične priče o gulazima te nepoštivanje ljudskih i demokratskih prava morale su doprijeti i do Picassovih ušiju. Međutim, smatra Vukadinović, oko Picassa se stvarao tzv. „crveni filter“ te je njegov umjetnički naivizam tolerirao zemlju u kojoj su, kako je on smatrao, radnici vlasnici tvornica, a seljaci vlasnici zemlje.  Eto, tako je tada poimao političku scenu umjetnik koji je lucidno napisao: „U našem nemoralnom dobu iznad svega je važno stvoriti oduševljenje. Koliko je ljudi doista čitalo Homera? Pa ipak cijeli svijet priča o njemu. Na taj način stvorena je legenda.“ Picasso je, naime, zaista bio uvjeren da je SSSR radnički raj. Ali stvarala se i razdjelnica na umjetničkom planu.

Picassov portret Staljina iz 1953.

KP Francuske na kongresu u Strasbourgu 1947. osudila je formalizam, koji se manifestirao u nizu apstraktnih djela, i takozvanu buržoasku umjetnost, koja se udaljuje od radničke klase. U tom kontekstu došao je veliki napad iz Moskve na Picassa i Matissea, za koje je u Pravdi utvrđeno da truju čisto ozračje sovjetske umjetnosti. Picasso je to teško proživljavao, ali se nije javno izjašnjavao – bio je pasivni promatrač. U samoj Francuskoj također je bilo žestokih „mrzitelja“ njegova djela, i to u umjetničkim krugovima. Jedan od njih bio je uvaženi slikar Maurice de Vlaminck, fovist, dakle ekspresionist, pa to doista zapanjuje, a možda i ne, jer su podjele unutar iste stilske grupacije tada u Parizu bile uobičajene.

Napokon, rad po narudžbi, njegova litografija Golub, postaje motiv za plakat Svjetske mirovne konferencije. Dakle, njegova je bijela golubica promovirana kao službeni znak pokreta za mir. Picasso je tako postao promotor ideje mira. I ne samo to, u veljači 1951. na velikoj svečanosti u Parizu uručena mu je Staljinova nagrada. Bijela golubica korištena je i prezentirana u bezbrojne svrhe, primjerice međunarodni festivali omladine i studenata uvijek su imali kao amblem ili kao istaknuti simbol bijelu golubicu. Tada se čitava politika istočnog bloka, piše Vukadinović, identificirala s golubicom. Picasso je izradio 150 različitih crteža i plakata koji su bili vezani uz bijelu golubicu i naravno da je našla svoje mjesto na markama diljem svijeta. Prvobitno je izdana na plakatu za bečki Kongres naroda za mir 1952, potom na čehoslovačkoj marci i na kineskoj seriji od 3 marke, dok je moskovska golubica doživjela svoja izdanja u obliku maraka, žigova i poštanskih karata i koverata. Tako je počelo. Prigodom Gagarinova leta u svemir Picasso je nacrtao astronauta ukomponirana u tijelo goluba koji u kljunu nosi maslinovu grančicu. Sovjetska pošta i one iz drugih socijalističkih zemalja nisu nikada posegnule za tim crtežom jer navodno nije u duhu vladajućeg socijalističkog realizma. Ipak, i nakon Picassove smrti, slikovito navodi Vukadinović, Picassova golubica i dalje leti. Dok je netko ne ustrijeli – dodali bismo.

„Drug“ Picasso napravio je i portet „velikog“ Staljina, kao ustupak Partiji, ali ga je prikazao kao mladoga Gruzina pa je to shvaćeno kao slikareva provokacija kojom je želio partijskom rukovodstvu pokazati svoju neovisnost i autonomnost. Bilo kako bilo, Radovan Vukadinović dokazao je da je Picasso postupno uviđao da „lijevo“ nije ono što je on zamišljao, iako je do smrti ostao član KP Francuske. To, zaključujemo, njegovu ugledu nikada nije naštetilo. Napokon, Picasso je najzastupljeniji slikar u filateliji, jer gotovo su sve svjetske pošte izdavale marke s Picassovim djelima. Iz toga se može, ali i iz poučnih tekstova Radovana Vukadinovića, podosta saznati o velikom slikaru, ali i o svjetskim političkim procesima.

 * * * * *

Ironija povijesti

Više bih volio da vam to mogu naslikati. Nisam pisac, ali kako je vrlo teško poslati boje žicom, reći ću vam. Moje članstvo u Komunističkoj partiji logična je posljedica moga cijeloga života i rada. Jer, s ponosom mogu reći, nikada nisam slikarstvo smatrao naprosto zabavom ili razbibrigom; pokušavao sam, crtežom i bojom, jer to je moje oružje, što dublje razumjeti svijet i ljude, u nadi da će nam to razumijevanje donijeti svakim danom sve više slobode; pokušao sam na svoj način iskazati ono što smatram najistinitijim, najtočnijim, najboljim i naravno najljepšim, što će potvrditi svaki veliki umjetnik. Svjestan sam da sam se uvijek borio svojim slikarstvom kao pravi revolucionar. Ali sada sam shvatio da samo to nije dovoljno: godine strašne okupacije pokazale su mi da se ne mogu boriti samo umjetnošću, nego cijelim svojim bićem. Tako sam pristupio Partiji bez oklijevanja, jer uz nju sam bio sve vrijeme. Aragon, Eluard, Cassou, Fougeron, svi moji prijatelji znaju: dosad se nisam službeno učlanio iz naivna uvjerenja da je dovoljno to što sam svojim radom i srcem uz njih, ali sve vrijeme bila je to moja partija.

Nije li Partija ona koja se najviše trudi kako bi spoznala i stvorila svijet u koji će sutrašnjim ljudima omogućiti da budu treznijega razmišljanja, slobodniji, sretniji? Nisu li komunisti bili najhrabriji u Francuskoj, Sovjetskom Savezu, ili u mojoj Španjolskoj? Kako bih mogao oklijevati? Iz straha od obveze? Naprotiv, nikada se nisam osjećao slobodniji ili ostvareniji! Požurio sam ponovno otkriti svoju domovinu: oduvijek sam bio u progonstvu, sada to više nisam. Dok me moja Španjolska ne primi, francuska Komunistička partija raširila je ruke. Tu sam pronašao ono što najviše cijenim: najveće učenjake, najveće pjesnike i sva ona predivna lica pariških pobunjenika koja sam vidio ovoga kolovoza.

Iz intervjua Paula Galliarda s Pablom Picassom iz 1944.