Umjetnine u ratnom vihoru

Peti je redateljski uradak američkoga glumca Georgea Clooneya Odred za baštinu temeljen na povijesnim zbivanjima kako ih je vidio publicist Robert M. Edsel. Ratnom filmu Odred za baštinu glavna je tema savezničko vraćanje od nacista otuđenih umjetničkih djela. Clooney i koscenarist Grant Heslov i povijesnome zaleđu i izvorniku pristupaju metodom restrukturiranja konteksta, pa mijenjaju faktografske sastavnice o čak nekoliko stotina sudionika naznačenoga pothvata i žarište filma svode na manju skupinu središnjih likova, mijenjajući pritom i njihova imena. Upravo takvo žarište Odreda za baštinu postaje interpretacijom jezgre američkoga ratnoga filma – manje postrojbe u ratnom žrvnju, postrojbe koja je svojevrstan mikrosvijet koji se pokorava vlastitim zakonima, na kraju dakako ipak u suglasju s višim vojnim i društvenim instancama. Ipak, ovaj uradak revidira tu žanrovsku jezgru, zacijelo i zbog činjenice da članovi manje vojne postrojbe nisu ratnici iako se nalaze u nesmiljenom žrvnju i njihovo djelovanje rijetko postaje i izravno oružanim. Zbog toga se i postavke središnjih likova rekonstruiraju u djelomičnoj podjeli na parove protagonista tijekom dijela filmske građe i njihovu završnom jedinstvu u raspletu.

Odred za baštinu vrijedan je prilog i ratnom filmu i opusu Georgea Clooneyja

Odred za baštinu u raščlambi sastavnica ratnoga filma mjestimice se može doimati arhaičnim. George Clooney okreće se prema žanrovskim autoritetima filmske povijesti te u osvrtu poseže i za klasičnim holivudskim razdobljem, pogotovu njegovim smirajem na prijelazu u 1960-e godine. Pritom mu nisu strane ni modernističke preinake kasnih šezdesetih godina prošloga stoljeća, a oba su stila provučena kroz prizmu svježega filmskoga odnosa prema Drugome svjetskom ratu oblikovana na prijelazu iz 1990-ih u 2000-e. Film se temelji na odnosu prema kulturnome i povijesnome iskustvu. Kako se radnja Odreda za baštinu kronološki smješta netom nakon prijelomnih povijesnih zbivanja iskrcavanja u Normandiji i sve snažnijega prodiranja kroz europski teritorij za oslobađanja od nacističke okupacije, posrijedi je ostvarenje koje gotovo podrazumijeva gledateljevo poznavanje žanra te podjednako povijesnoga konteksta. Ako se možda ipak ne oslanja o Najduži dan (Ken Annakin, Andrew Marton, Bernhard Wicki, 1962) poveznice sa Spašavanjem vojnika Ryana (Steven Spielberg, 1998) i televizijskim serijalom Združena braća (2001) znatno su uočljivije. Struktura se Odreda za baštinu zrcali u tim ostvarenjima, dapače faktografski se mjestimice i poklapa, s vrlo malim kronološkim pomakom. Znakovito je pritom suglasje nekoliko filmskih segmenata. Kada se primjerice skupina protagonista iskrcava na već oslobođenu obalu Normandije, teško je ne prisjetiti se snažne početne sekvence Spielbergova filma. I svršetak Clooneyjeva filma, u kojem ostarjeli junak nakon duljega razdoblja svjedoči vrednovanju svoga pothvata, sličan je završetku Spašavanja vojnika Ryana ili pak narativnim postavkama Združene braće.

Kulturno iskustvo opažamo i na sadržajnoj razini. Naizravniji je primjer sekvenca u kojoj se dvojica protagonista suočavaju s odbjeglim i uplašenim njemačkim vojnikom. Početno je usuglašavanje suprotnosti ponuđena cigareta, čije je značenje arhetipsko u izjednačavanju oprečnih jezičnih, nacionalnih ili pak ideoloških predznaka. No kontekst postaje složeniji kada Nijemac kao znak prepoznavanja spomene legendarnoga glumca Johna Waynea. Kako je Wayne ikonički znak vesterna, ali i ratnoga filma, navedeni se motiv može iščitati u višestrukom značenju. I povijesno se iskustvo odražava barem dvojako. Jer kada se drugi par središnjih likova nađe u egzistencijalnoj opasnosti zbog oružanog napada iz porušene zgrade, otkrije se da je neprijatelj tek unovačeni dječak adolescent, što je povijesni podatak. Nadalje, prigodom otkrivanja nacističkih zlatnih rezervi u jednoj vreći protagonisti nađu i zlatne zube te šutke u nelagodi zastanu, a kontekst je također povijesno svjedočanstvo o nacističkim zlodjelima u kojima su žrtvama koncentracijskih logora vađeni zubi radi plemenitih metala.

Uopće nije upitno da je film Georgea Cloo­ney­­ja plod konzervativnoga shvaćanja Drugoga svjetskog rata i američkoga udjela u njemu. Likovi glavnih nacista doneseni su kao izraziti negativci. Jedan od njih prijetvoran je i nastoji sakriti svoje nacističko djelovanje tvrdeći pred protagonistima da je bio tek običan vojnik, dok drugi ni nakon uhićenja nema nikakva grizodušja zbog zločinačkoga djelovanja. Jednostrano sagledavanje manje sovjetske postrojbe anticipacija je hladnoratovskih nadmetanja koja su uslijedila netom po svršetku Drugoga svjetskog rata. Prikrivenu američku aroganciju u prijelomnome razrješavanju ratnih sukoba uočavamo i u podatku da u središnjoj skupini stradaju protagonisti koji nisu Amerikanci, naime Britanac i Francuz. Dakako, njihovo stradanje ne prolazi bez emocionalnih ožiljaka njihovih američkih kolega i poticaj su ustrajnosti u dovršetku zadatka pa se naznačeni motiv ne doživljava kao superiornost već kao sućut i ostaje svrhovitim dijelom građe filma. Ipak, jasna je i nenametljiva kritika američkih vrijednosti upravo u segmentu nakon otkrivanja nacističkih zlatnih rezervi kada se okupljaju najglasovitiji američki vojni zapovjednici, dok su protagonisti istoga časa marginalizirani.

George Clooney tijekom filma u više navrata razmatra pitanje jesu li potrebna stradanja da bi se sačuvala kulturna i umjetnička baština i tek završnica naposljetku naznačuje i autorski stav. Etičnost je Odreda za baštinu neupitna i očituje se u moralu središnjih likova, njihovoj odlučnosti pri izvršenju zadanoga cilja, ali i vjernosti tradicionalnim vrijednostima poput obitelji, što je najnaglašenije u sekvenci večere u Parizu. A jedina protagonistica, Francuskinja, pripomaže skupini središnjih likova da otkriju otuđena remek-djela povijesti umjetnosti i vrate ih kamo pripadaju.

Junaci filma, dakle, nastoje spasiti umjetničku baštinu od uništenja shvaćajući njezinu važnost za čitave narode i njihovo kulturno nasljeđe. Ipak u povelikome nizu znamenitih djela naglašena je vrijednost Ghentskoga oltara Huberta i Jana van Eycka te Bogorodice iz Brugesa Michelangela Buonarrotija, zasigurno i zbog toga što Clooney s pomoću tih remek-djela doslovno transcendira umjetnost na duhovnu razinu te joj dosljedno pridaje i status Božjega zahvata u umjetnikovu djelovanju. Iznova, dijaloškim navodom protagonista o djetetu u Marijinu krilu koje „zna što ga čeka“ otvaraju se i izvanfilmske poveznice, ne samo u kršćanskome smislu Isusove muke i raspeća nego i u umjetničkome s Michelangelovom Pietom.

Kad se na umu imaju profesije središnjih likova, Odred za baštinu može se učiniti i samosvjesnom suprotnošću glasovitoga ratnog filma Dvanaest žigosanih (Robert Aldrich, 1967), a zbog nazočnosti više glumačkih veličina jasne su i referencije na kasne klasike, poput već navedena ostvarenja Najduži dan, glumačkoga postava sastavljena od onodobnih zvjezdanih osobnosti. No kako su glumci Clooneyjeva filma većinom starije generacije, poveznice su i suvremene te dodiruju recentne trendove. U nekoliko se posljednjih godina pojavio niz filmskih djela s velikim udjelom glasovitih glumaca odmakle dobi, poput Plaćenika (Sylvester Stallone, 2010), Mafijaša starog kova (Fisher Stevens, 2012) ili pak nedavnoga filma Legende u Las Vegasu (Jon Turteltaub, 2013), a tom nizu možemo dodati i Odred za baštinu.

Uz redateljski rukopis Georgea Clooneyja, koji usprkos dobrohotnosti, erudiciji i transcendentnom očitovanju umjetnosti, u ovoj filmskoj cjelini ne doseže i status autoriteta filmske prošlosti, nužno je naznačiti i njegove glumačke referencije spram kasnijega razdoblja karijere Clarka Gablea. Arhaičnost Odreda za baštinu razvidna je i u krajnostima humornoga i sentimentalnoga, koje su obilježje klasičnoga Hollywooda, a potrebno je naznačiti da mjestimični pathos uglavnom ne prelazi u patetiku, što film duguje izvedbama glumaca poput Matta Damona, Johna Goodmana ili Billa Murrayja, svjesnih da tumačenje lika u zadatim segmentima mora odražavati kontroliranu emocionalnost. Snimatelj Phedon Papamichael paletom zasićenih boja ostvario je evokativni pomak te posvetu klasičnomu u žanru, kao i glazba Alexandera Desplata koja se povremeno oslanja o glazbu filma Most na rijeci Kwai (David Lean, 1957). Naposljetku, prigušen i suzdržan, uz etičku potku, Odred za baštinu vrijedan je prilog i ratnom filmu i opusu Georgea Clooneya.