Svjedočanstvo totalitarizma

Knjiga Branimira Bunjca Iz pepela čakovečke sinagoge: životopis Eve Schwartz objavljena je nedavno u nakladi čakovečkog Ogranka Matice hrvatske i Židovske općine Čakovec. Nakana je nakladnika oživljavanje uspomene na veliku tragediju koju su doživjeli Međimurci židovskoga podrijetla potkraj travnja 1944. Naime, više od šest stotina Čakovčana uhićeno je i odvedeno tih tragičnih dana bez ikakve osobne krivice na krvavi put bez povratka. Među njima bilo je i djece, poput šesnaestogodišnje Eve Schwartz, koja je čudom preživjela Auschwitz. Njezinu ispovijed iz razgovora koje je s njom vodio zapisao je dr. Branimir Bunjac, a Matica hrvatska i Židovska općina Čakovec objelodanjuju je kao jedinstven dokument o tim tragičnim događajima. Prevladava mišljenje da je u Drugome svjetskom ratu Međimurje ostalo pošteđeno najvećih njegovih strahota. Ova knjiga demantira taj stereotip.

Izd. OMH u Čakovcu i Židovska općine Čakovec, 2014

Nezamisliv užas koji je tih tragičnih dana pogodio Židove, putem ispovijedi Eve Schwartz, nedavno preminule građanke Čakovca, snažno prožima čitatelja i oživljuje dane strepnje kroz koje su u to doba prolazile stotine Čakovčana. Udobnost građanskoga života, kojemu se kao mlada, imućna djevojka neizmjerno radovala, preko noći biva zamijenjena, bez ikakve njezine krivnje, paklom pogroma. Kolona od više od šesto nevinih ljudi, već osuđenih na smrt, kreće sa svojim zavežljajima ulicama Čakovca, uz pogrdna dobacivanja, prema Željezničkom kolodvoru, i dalje, prema plinskim komorama Auschwitza.

I sami smo nedavno iskusili bestijalnost rata, vidjeli smo kolonu poniženih u Vukovaru kako kreće kroz špalir nasilnika i pitali se hoće li pravda ikada biti zadovoljena. Vjerovali smo da će biti, ako pobijedimo. Pobijedili smo. No što je s pravdom?

Iz knjige saznajemo da nakon izlaska iz logora Evi Schwartz osim obitelji nitko nije pružio utjehu. Nijedna stvar nije joj vraćena, čak ni goli zidovi njezina stana. Ona je morala ostati vječni prognanik, bez slika, uspomena, bez mirisa grada svoje mladosti, bez prijatelja, samo s pravom posjeta groblju predaka koje kao nijemi monument svjedoči o cijeloj jednoj civilizaciji koja je egzistirala ovdje prije samo šezdesetak godina. Danas joj nema ni traga. Židovski hram iz središta Čakovca iskopan je s temeljima. Da apsurd bude veći, ne postoji nijedna sačuvana fotografija pročelja. Kao da je bio u divljini. Pepeo Eve Schwartz prosut je u vjetar, a ostalo je samo uklesano njezino ime na obiteljskoj grobnici u Mihovljanu i ova knjiga koja svjedoči o njezinoj sudbini kao paradigmi sudbine cijeloga njezina naroda.

Prije petnaestak godina u redakciju Međimurskih novina, gdje sam radio kao lektor, ušla je starija gospođa i uzbuđenim glasom pitala: Molim vas, smijem li malo pogledati, ovo je moja kuća, tu sam rođena. Brišući suze išla je od prostorije do prostorije, zagledavala unutra i doslovce teturala od emocija. Poslije sam saznao da je riječ o Evi Nahir (djevojački Kelemen), čakovečkoj Židovki koja je nakon ratne kalvarije otišla u Izrael, a stan joj do dana današnjega nije vraćen. Prije dvije godine sreo sam je na jednom znanstvenom skupu u Čakovcu i čuo njezinu životnu priču, koja je jednako zanimljiva kao i ispovijed Eve Schwartz. Danas živi u kibucu, ima devedesetak godina i još se uvijek bori za svoj stan. Čak joj je i sadašnji predsjednik Hrvatske obećao pomoći, ali ništa od toga. Kod nas riječ nije logos nego lagos.

Eva Schwartz nije književnica, ne služi se alegorijama, simbolima, prenesenim značenjima, nema hiperbola. Ona govori jednostavnim, često škrtim jezikom, ali zato ne manje dojmljivim. Upravo njezina jezična ekonomičnost daje pečat dokumentarnosti teksta. Ponekad iznenađuje jezičnim konstrukcijama i rješenjima. Kada primjerice govori o svojoj jedinoj ljubavi, Nikoli Weissu, Eva kaže: „Da je ostao živ, nekako bismo se potražili.“ Nije to mogla ljepše reći. Ili kada bez dopuštenja uzima bicikl uposlenici svoga oca kaže: „Malo sam ga ukrala.“

U tekstu snažno dolazi do izražaja slojevit odnos Eve Schwartz s ocem. Markantnost njegova lika sigurno je trajno utjecala i na dostojanstvenost njezina držanja u najtežim trenucima života. Ima nečeg aristokratskog u njezinu odnosu prema drugima. To je moguće baštiniti samo u roditeljskom domu. Otac ju je toliko volio da joj se ispričavao ako bi slučajno zbog nečega podigao ton. Njezina sudbina doima se još tragičnijom jer je odrastala u ozračju punog razumijevanja, pažnje i ljubavi.

Knjiga Iz pepela čakovečke sinagoge poziv je nama današnjima da se založimo za mrvicu pravde koju kao civilizirani Europljani želimo sebi i svojima najbližima. Oni koji su preživjeli Domovinski rat uvijek ističu kako im je najbolniji gubitak uspomena na proživljeno djetinjstvo i rodni dom. Taj rodni dom do dana današnjega nije, nažalost, vraćen mnogim građanima Čakovca koji su preživjeli holokaust i krajnje je vrijeme da mi kao građani slobodne, civilizirane, Europe počnemo ispravljati te pogreške i činiti pritisak na naše vlasti da se suoče s grijesima režima koje smo sporazumno odbacili.