Što se gitare tiče, u svjetskom smo vrhu

Posljednjih pet desetljeća gitara kao glazbalo, kod nas i u svijetu, gotovo da dominira i u klasičnoj, ali i u jazz- i etno- i rock-glazbi. Prije smo u Hrvatskoj imali tek amaterski gitarizam. Zagrebački glazbenik Darko Petrinjak izborio je gitari zavidno mjesto u akademskom obrazovanju predvodeći niz vrsnih, danas i međunarodno priznatih, klasičnih gitarista. Slavljenički koncert Zagrebačkoga gitarskog trija povod je ovom razgovoru.    

Gospodine Petrinjak, jubilarnu tridesetu obljetnicu postojanja i rada Zagrebačkoga gitarskog trija obilježili ste i proslavili koncertom u Lisinskom pretprošle subote. Kako ste zadovoljni tim koncertom?

Pomno izabran i s oduševljenjem i trudom uvježban program te puna dvorana i srdačno prihvaćanje publike mene i moje drage kolege ispunilo je zadovoljstvom. Kada smo prije trideset godina započeli sa zajedničkim radom, István i Goran već su bili završili studij. Od tada smo, djelujući kao u Trio, jedan drugomu bili oslonac, međusobno na raspolaganju za različite konzultacije i rješavanje problema, sva trojica stekli smo profesorska zvanja na akademijama, a prolazimo i kroz roditeljska iskustva.

Snimio Alan Matuka

Na koncertu ste, kao i na drugim nastupima Trija, svirali i kontrabas. Manje je poznato da ste na zagrebačkoj Muzičkoj akademiji i diplomirali kontrabas kod Josipa Novosela. Neupućeni bi pitali – a zašto tu niste studirali i diplomirali gitaru?

Gitaru sam studirao i diplomirao na Kraljevskoj muzičkoj akademiji u Londonu. Gitara je bila prvi instrument koji sam kao dijete započeo učiti u KUD-u koje se tada zvalo Ognjen Prica, a poslije mu je vraćeno staro ime Sloga (osnovano je 1929). To je bilo mjesto gdje se gitara mogla najbolje upoznati, jer tada još nije bila uvedena u glazbene škole. U Društvu sam upoznao Branka Stiplošeka, kod kojega sam nekoliko godina uzimao privatne satove i koji je bio najuspješniji nastavljač tadašnjega prilično snažnoga amaterskoga gitarizma u Zagrebu. On mi je ostao u vrlo lijepoj uspomeni.

Kada ste i zašto kao kontrabasist koji je svirao i u orkestru Zagrebačke filharmonije postali gitarist pa lutnjist? Kada ste počeli studirati gitaru kao posebnost svojega glazbeničkog rada?

Upravo je djelovanje u Zagrebačkoj filharmoniji pomoglo da sam se odlučio za Englesku kao mjesto studija gitare. Na jednoj od tadašnjih uzbudljivih filharmonijskih turneja, u proljeće 1975, posjetili smo Veliku Britaniju, gdje smo održali desetak koncerata, između ostaloga i u Royal Festival Hallu u Londonu. To sam iskoristio da opipam tamošnji gitaristički teren i dojmovi koje sam stekao učvrstili su me u uvjerenju da je upravo londonska scena idealna za studij gitare, ali i za cjelokupni glazbeni razvoj. Potkraj ljeta te godine preselio sam se stoga u London i postao student na Royal Academy of Music. Tu odluku nisam nikada požalio.

Vrlo brzo počeli ste djelovati kao pedagog u birmingamskoj School of Music. Možete li nam približiti to englesko razdoblje usavršavanja kao gitarista i lutnjista?

Gitaru sam diplomirao 1978. i odmah počeo raditi na The School of Music u Birminghamu kao gost pedagog. Ta institucija u rangu je akademije i dio je sveučilišta u tom gradu. Danas se zove Birmingham Conservatoire. No istovremeno nastavio sam studij lutnje i stare glazbe koji sam bio započeo odmah po dolasku u London. Lutnju sam diplomirao 1980.

Već ste tada, uz svoje učitelje – Hectora Quinea i Robert Spencera – surađivali s mnogim glazbenicima, ali i u sastavu The Elizabethan Consort. To je svakako bilo zanimljivo razdoblje. Što nosite kao bitne dojmove?

Razdoblje je svakako bilo zanimljivo, jer je uključivalo ono što ne bih mogao doživjeti nigdje drugdje. Londonska gitaristička scena bila je tada najživlja u svijetu (danas, nažalost, to više nije tako). Svaki petak (!) u Wigmore Hallu bio je rezerviran za recital na gitari, radijska postaja BBC jednom je tjedno, a neko vrijeme i dva puta, emitirala emisije posvećene gitari, izlazio je časopis za gitaru s mnoštvom zanimljiva štiva. Pokret rane glazbe bio je u najvećem zamahu, pun zanosa i idealizma (kako to obično biva u vremenu promjena). Ipak, najveća vrijednost iz tog razdoblja za mene je bilo poznanstvo s Robertom Spencerom, mojim učiteljem lutnje, s kojim sam prilično intenzivan kontakt održavao sve do njegove prerane smrti 1997. On je bio vrstan poznavatelj glazbe i literature elizabetinske ere i izniman gentleman. Njegovi muzikološki tekstovi, kao i radijski i novinski prilozi, uvijek su mi bili uzor. Bio je velikodušan i pri ruci u mnogim situacijama, uključujući i u teško vrijeme Domovinskog rata. S najvećim zadovoljstvom svirao sam s njime u ansamblu The Elizabethan Consort.

Jeste li uz majstore klasične gitare i lutnje pratili i gitariste drugih glazbenih vrsta poput Johna McLaughlina, Ala di Meole, ili pak nedavno iznenada preminula velemajstora flamenco gitare Paca de Lucije?

Svijet klasične glazbe toliko je raznovrstan i bogat da sam imao malo vremena pratiti „ostale svjetove“. Ipak, volim slušati jazz, a od gitarista dragi su mi Wes Montgomery, Joe Pass, Jim Hall... No u zadnje vrijeme potpuno me zaokuplja klasična glazba.

Jeste li već tada slutili da ste pozvani pokrenuti gitaristički procvat u Hrvatskoj?

Nisam siguran da jedna individua može pokrenuti procvate. Oni se obično događaju, ako ih uopće ima, kao rezultat djelovanja više ljudi i različitih utjecaja.

Po povratku, početkom osamdesetih, započeo je i vaš plodan pedagoški rad na zagrebačkoj Muzičkoj akademiji. Stasali su vaši prvi uspješni učenici. S dvojicom ste osnovali Zagrebački gitarski trio. Učili ste i dubrovačke gitariste Frana Matušića, Antu Skaramucu i Maroja Brčića, koji su osnovali Dubrovački gitarski trio. Tada je započeo hrvatski gitaristički procvat klasične gitare!

Što se tiče poštovanih kolega Römera i Listeša, u pravu ste kada kažete da je moj povratak koincidirao s njihovim stasanjem. Kada sam preuzeo klasu gitare na Muzičkoj akademiji u Zagrebu, oni su, naime, već bili studenti četvrte godine te sam ih zatekao – stasale. Dubrovački gitarski trio ovoga ljeta priprema iznimno zanimljiv program na Dubrovačkim ljetnim igrama i taj događaj ne želim propustiti – te večeri svakako namjeravam biti u gledalištu. Osim navedenih, od gitarista koji su diplomirali u mojoj klasi obvezno treba spomenuti Zorana Dukića, sada profesora na akademijama u Barceloni i Haagu, Dejana Ivanovića, profesora na Sveučilištu u Evori u Portugalu, Srđana Tošića, profesora na akademiji u Beogradu, Xhevdeta Sahatxhiju, docenta na akademiji u Prištini i iznimno uspješna srednjoškolskog profesora u Zagrebu, Tomislava Vukšića i Krešimira Bedeka, asistente na zagrebačkoj akademiji, Srđana Bulata, koji je dio studija proveo kod kolege Listeša, a sada je na drugoj godini specijalizacije na londonskoj akademiji. Nezaobilazna je Ana Vidović, koja je diplomirala u klasi kolege Römera, sada živi u Baltimoreu i nedvojbeno je najpoznatiji hrvatski eksponent gitare u svijetu.

Obrazovali ste zavidan niz sjajnih gitarista. Posljednji koji postaje velikan jest Petrit Çeku?

Petrit zaista zauzima posebno mjesto. Malotko u gitarističkom svijetu, ako itko, može kao on prikovati pozornost slušatelja i začarati njihova osjetila.

Postigli ste da su naši skladatelji počeli pisati za vas nova djela pa ste bili često u prilici ta djela i praizvoditi?

Instrumentu bez literature slabo se piše. Njegov status razmjeran je značenju i kvaliteti glazbe koja je za njega pisana. Sretan sam da sam bio u prilici potaknuti nastanak vrlo vrijednih djela za gitaru hrvatskih skladatelja. Većinu njih snimio sam na kompaktne ploče.

U svom angažiranom gitarističkom djelovanju bavili ste se i vrlo važnim dijelom glazbene djelatnosti, objavljivanjem i uređivanjem novih notnih izdanja za gitaru, i time pridonijeli smanjenju pustoši koja vlada u nas na tom području?

Već dulje vrijeme zaokuplja me notografska problematika – „pravopis i gramatika“, preciznost zapisa, vjernost skladateljevoj zamisli, preglednost, neopterećenost slike nepotrebnim detaljima (pogotovo nepotrebnim prstometima). Tu vještinu neprekidno provjeravam kod nekolicine znalaca. Vrlo sam sretan da sam kod izdavača Cantusa potaknuo objavljivanje antologijskih djela za gitaru solo, a zastupljeni su autori Papandopulo, Šulek, Njirić, Klobučar, Brkanović, Ruždjak, Juranić, Parać i Josipović. Za Hrvatsko muzikološko društvo uredio sam sve popijevke za glas i gitaru Ivana Padovca (1800–1873), a u vlastitoj nakladi objavio skladbe za gitaru mojih vrlo zanimljivih prethodnika Vjekoslava (1912–1944) i Rudolfa (1915–1951) Fumića. Za posljednje izdanje dobio sam nagradu Hrvatskoga društva skladatelja. Također u vlastitoj nakladi nedavno sam (u drugom izdanju) objavio zbirku od 25 etida za gitaru talijanskog skladatelja iz 19. stoljeća Mattea Carcassija. Na stolu kod Cantusa je i niz novih prijedloga, pogotovo antologijskih komornih skladbi s gitarom.

Kao istaknuti pedagog redovno ste član ocjenjivačkih sudova mnogih međunarodnih natjecanja, kao i voditelj majstorskih tečajeva. Kako biste ocijenili današnje stanje gitarističke svirke i umjetnika toga glazbala u nas, a kakva je situacija u inozemstvu?

Što se umijeća sviranja gitare tiče, nimalo ne zaostajemo za bilo kim u inozemstvu, štoviše mislim da smo u samom vrhu. Zahvaljujemo to i muzičko-školskom sustavu naslijeđenu iz bivšega društvenog uređenja. Slično je i u ostalim državama nekadašnjeg Istočnog bloka, gdje glazbene škole još funkcioniraju. Nadam se da će taj sustav opstati, jer donosi velik dobitak za mlade uz razmjerno malo ulaganje. Današnja djeca tehnički superiornije vladaju instrumentom, no čuđenja i ushita možda ima manje.

Proputovali ste svijetom pa imate vjerojatno zanimljivih sjećanja?

Relativno nedavna turneja s Gudačkim kvartetom Rucner odvela me u Kinu (2006). Bio sam zaista fasciniran zemljom i ljudima pa od tada grebem po površini debela sloja kineske povijesti i učim kineski jezik: govor, čitanje i pisanje. Doduše, učenje sam posljednjih mjeseci malo zapostavio, jer mi je učiteljica otputovala u Kinu, ali vrlo se veselim skorom nastavku lekcija. Posljednjih sam godina nekoliko puta bio u gradu Tianjinu kao gost njihova konzervatorija i uživao radeći sa studentima, ali i mlađim učenicima.

U umjetničkom radu dosta ste snimali kako solističke glazbe za gitaru tako i sudjelovali kao pratitelj mnogih istaknutih umjetnika, ponajprije pjevača i pjevačica. Uz koga vas vežu najzanimljivije uspomene?

Zaista sam imao sreću surađivati s nekoliko prvoklasnih umjetnica i umjetnika glasa, Martinom Zadro, Renatom Pokupić, Josipom Novoselom (koji je dio karijere bio i vrlo uspješan tenor). Najdulje sam surađivao s Dunjom Vejzović, koja je duboka i jaka osoba i umjetnica. Šteta što naš dvostruki LP, koji je 1986. objavio Jugoton, nije izdan na CD-u, što bi te rijetke snimke učinilo dostupnima današnjoj publici. Dragocjena je bila suradnja i s violončelistom Valterom Dešpaljem započeta zajedničkim koncertima i snimanjem LP-ploče sredinom sedamdesetih. Volim svirati Bachove suite za čelo solo u njegovim obradbama za gitaru, koje smatram apsolutno nenadmašnim. Posljednjih desetak godina uživam svirajući u duu s flautisticom Renatom Penezić, s kojom sam snimio i CD. Ovo je i obljetnička godina vezana uz neko vrijeme intenzivnu suradnju s violinistom Tonkom Ninićem, dugogodišnjim vođom Zagrebačkih solista. Prije točno četrdeset godina imali smo prvi zajednički koncert, na kojemu smo svirali sonate za violinu i gitaru Niccolòa Paganinija. Ove godine, 7. svibnja, imat ćemo koncert u Hrvatskom glazbenom zavodu, kojim će biti obilježena Tonkova 80. godišnjica života. Obljetnicama ovdje nije kraj. U siječnju 1984. u pariškoj radionici majstora Daniela Friedericha preuzeo sam nekoliko godina prije naručenu gitaru. Od tada sam joj neprekidno vjeran. Još bih dodao da je ovo moja godina, godina konja.

Dobitnik ste mnogih nagrada – vi osobnih kao i Zagrebački gitarski trio, s kojim ste već tri desetljeća. Koje su vam od tih nagrada najvažnije?

Godišnja nagrada Vladimir Nazor Ministarstva kulture Republike Hrvatske dodijeljena Zagrebačkom gitarskom triju te moje počasno članstvo u Hrvatskom društvu glazbenih umjetnika.

Iako je za vama niz godina aktivnog i sadržajnog glazbeničkog života, imate li još neispunjenih želja ili ste planirali ostvariti nešto što još niste postigli?

Podvlačenje crte uopće mi ne pada na pamet. Uživanje u profesiji vodi me na sasvim drugu stranu... tamo gdje su želje i planovi. Ima ih podosta.