Samoborske kremšnite

Žak Janković je ušao u plavi kangoo, sjeo do Banića i vidno neraspoložen kazao istražitelju da ga proveze Samoborom, budući da želi s njim ozbiljno porazgovarati. Iako se Baniću činilo kako automobil nije baš najprikladnije mjesto za ozbiljan razgovor, slegnuo je ramenima i krenuo polako cestom prema Bregani. Čini se da je ovaj put Janković odustao od svojih tvrdih bombona, pa je žvakao žvakaću gumu, glasno, mljackavo, sasvim neotesano. Iako su mu oduvijek išli na živce klipani koji naglas žvaču, istražitelj ne reče ništa nego nastavi voziti. Zapravo, i sam je mislio da bez daljnjeg razgovora njihov poslovni odnos ne vodi nikamo. Bilo je nedvojbeno da je čovjek koji je prije dvadeset godina nestao u eksploziji šlepera sada odjednom ipak živ. Naravno, Banića je sve više zanimalo zbog kojega ga to razloga Janković i dalje traži. Naime, nakon svega bilo je više nego jasno da se ne radi o sentimentalnoj potrazi za davnim, izgubljenim prijateljem, nego o nečemu mnogo stvarnijem i praktičnijem.

– Želite li razgovarati o Ediju? – pokuša Banić prekinuti dugi muk. Žak ne odgovori. Vidjelo se da ga nešto muči te da još uvijek premišlja. Žvakao je sve glasnije i Banić se upita koje se to neuroze pokušava riješiti žvakanjem gume, tvrdim bombonima i dotjerivanjem nokata.

– Evo, i sami ste konačno otkrili da je Edi živ, da je očito namjestio svoju tobožnju smrt kako bi došao do novog identiteta i sigurnosti. Ne znam kako mu je sve to uspjelo i što je sve morao uraditi, ali kada se sjetim koliko je u tim danima država bila korumpirana ništa mi više nije čudno. Ne bi li bilo vrijeme da se sada mirno rastanemo i zaboravimo jedan na drugoga? Toliko mi mljackate na uho da će me taj zaborav preporoditi.

On izvadi gumu iz usta pa je ljutito baci kroz prozor.

– Dobro znate da ga ja neću uspjeti pronaći. Ja sam iz Istre, ovdje nikoga ne poznajem i sve mi je strano. Možda bih mogao otići na policiju i zatražiti da mi daju njegovo boravište. Ali, bog zna kako je on sredio tu stvar. Oprezni ljudi nikada ne borave tamo gdje se misli da borave.

– Vi biste, dakle, htjeli da ga ja i dalje tražim? –nasmije se Banić dok su polako prolazili uz rječicu Gradnu nabujalu od čestih kiša. Znao je Banić doduše gdje stanuje Edi, jer mu je to Džo Šajber otkrio, ali mu se sve više činilo kako je taj podatak pametno zadržati za sebe do daljnjega. Odnosno do trena kada će biti siguran u Jankovićeve namjere.

– Platio bih vam još stanovitu količinu novaca kada biste na to pristali.

– Možda bih i pristao kada biste priznali zbog kojega razloga ga tako uporno tražite.

– Pa želio bih ga još jednom vidjeti.

– Sad mi zvučite kao bilmez iz ljubavnog romana – rugao se Banić – koji još jednom želi vidjeti dragu koju nije prebolio.

On se zbog te stvari mogao i naljutiti, ali se ipak činilo da mu Banić toliko treba da će još neko vrijeme biti strpljiv i podnositi uvrede.

– Dobro, kad bih vam to rekao... – oprezno će on. – vi biste šutjeli? Raspitao sam se i doznao kako pravno stoje stvari među nama. U neku ruku vi ste prema meni u poziciji odvjetnika. Ja sam vas angažirao radi prikupljanja određenih podataka. Radi podataka koji dokazuju da je Edi još uvijek živ. Nije li tako?

– Skoro da i je – reče Banić, pa na slobodnom dijelu ceste polako zaokrene i krene prema Samoboru drugim putom.

– Kao i svaki odvjetnik, morate biti lojalni svom klijentu. I sve njegove poslove držati u maksimalnoj diskreciji.

– Sve dok se ne radi o poslovima koji bi podrazumijevali kaznenu odgovornost.

– Zapravo, zanima me... - reče Janković, pa rukom hitro pređe preko istražiteljevih grudi i trbuha. – Zanima me jeste li ozvučeni?

Banića je to toliko zbunilo, iznenadilo, ali i razljutilo, da je svom snagom pritisnuo kočnicu, nakon čega je Janković izgubio ravnotežu i zamalo zveknuo glavom o vjetrobransko staklo.

– Kako me možete pitati takvu idiotariju!? – plane Banić. – Otkud vam to? Nagledali ste se glupih američkih filmova pa ste poblesavili. Izvedete li još jednom nešto slično, izbacit ću vas iz automobila! I to u punoj brzini!

Banićev je bijes bio opravdan, ali bez pokrića, jer je njegov klijent bio mlađi i snažniji. Ipak, Janković na sve to nije kazao ništa. Samo je iz džepa izvukao još jednu žvakaću, otvorio je i strpao u usta.

– Kada bih i bio ozvučen, zbog neovlaštenog bih snimanja samo ja mogao biti kažnjen. To biste trebali i sami znati. Novine su pune takvih stvari. Snimite lopužu i pokvarenjaka, odnesite to na sud, a oni će vas lijepo opaliti po nekom od zakona.

– U redu, u redu! – dignuo je Žak ruke uvis kao da se predaje, ali se ipak nije ispričao. Čini se da je spadao u one koji to rade tek tako. – Ispričat ću vam! Stvar je vrlo jednostavna i očigledna.

– Bilo bi mi super kada biste to uradili bez žvakaće gume u ustima – pripomene Banić namjerno, prolazeći uz novi samoborski autobusni kolodvor prema gradskom središtu.

Žak izvadi gumu iz usta, pa je još jednom baci kroz prozor.

– Cijela stvar između nas dvojice zakomplicirala se oko male crkve u Majurovcu. Tamošnji je svećenik zaključao vrata, natovario svoje stvari na kamionet i otišao iz sela čim je zagustilo. Ako se pitate zašto nije ostao uz svoju pastvu, morate znati da su svi uradili isto što i on. Pobjegli su na sigurno.

– Svi osim legendarnih Stršljena – doda Banić, ne bez ironije.

– Nakon stanovitog vremena javio se iz grada u krizni štab i obavijestio nas da su u crkvi ostale neke veoma važne stvari, koje bi valjalo uzeti i poslati mu.

– Koje to stvari? – upita istražitelj. – Kanister svete vodice? I zimska zaliha hostija?

– Ne. Radilo se o dva križa za koje je velečasni mislio da bi ih valjalo skloniti na sigurno – nastavi Janković, ne obazirući se previše na Banićeve zlurade primjedbe. – Poslao je ključ i zamolio Edija da ode u crkvu, otključa vrata, zapakira križeve i prvom ih dostavom pošalje u grad. Križevi su bili prilično vrijedni.

– Što, bili su od marcipana?

– Bili su od zlata – pouči ga Janković, našto Banić konačno prestane sa svojim  primjedbama. – Bili su vrijedni i bilo je pravo čudo to što ih je svećenik uspio zaboraviti.

– Njima su duhovne stvari oduvijek bile važnije.

– Edi je bio nekako neodlučan... odugovlačio je s tim odlaskom u crkvu... a onda... onda je poginuo...

– Sad ćete odjednom vi tvrditi da je poginuo – primijeti Banić.

– Naravno da nije poginuo – uzdahne Janković kao da mu je žao. – Tako se samo dugim godinama činilo. Ni sam ne znam kako je to izveo, ali je ipak izveo. Dakle, kada se ta stvar s njim i šleperom dogodila, ja sam otišao u crkvu kako bih pokupio križeve.

– Oho, znači da ste bili vrlo savjesni – ironično će Banić.

Kao da ga nije ni čuo, Janković nastavi:

– Imao sam tamo što vidjeti. Crkveni ulaz bio je razvaljen, stvari koje su ostale u crkvi bile su porazbacane i porazbijane...

– A križeve je netko odnio – doda Banić. – Niste li kazali da je velečasni Ediju poslao ključeve što znači da nije morao provaljivati. Mogao je jednostavno otključati.

– Da. Ali razbijanje vrata je nekako bolje, jer ukazuje na razbojstvo. Takve je stvari naš narod oduvijek razumio.

– Ali, njemu je bilo svejedno – razmišljao je Banić naglas. – On si je ionako osigurao uzmak! Nitko nije mogao kazati da je ukrao križeve, a nakon toga se otišao raznijeti skupa sa šleperom.

– Ne znam – prizna Janković. – Nije mi jasno kako je cijela stvar izvedena, ali sam gotovo siguran da je on odnio zlatne križeve.

– I što biste vi s tim križevima? – nasmije se Banić. – Pa ako je Edi sve to izveo onako kako obojica mislimo da jest, onda tih križeva već odavno nema.

– Ali, ima njega! Ima Edija! Volio bih mu prići i lupnuti ga po ramenu kao nečista savjest. I upitati ga kako je sve izveo.

– Već vidim kamo to sve vodi – reče istražitelj. – Vi biste htjeli dvadeset godina prekasno ući u deal s njim. I podijeliti sve što ste propustili. Zar ne?

– Ja bih samo htio da se ti križevi pošteno vrate majčici crkvi – patetično i svečano će Žak, s onim izrazom na licu po kojem se odmah vidjelo da tako uopće ne misli. Ali, da je Banić kojim slučajem bio ozvučen, te da je snimku njegova glasa podastro sudskom vijeću, zacijelo bi svi pomislili kako glas koji slušaju pripada časnom i poštenom čovjeku.

Stjecajem okolnosti koje su se sasvim slučajno poklopile, Banić je već istog popodneva morao ponovno u Samobor. I to na insistiranje Komara, koji je čuvenu samoborsku „kobasicijadu“ odredio kao neku vrst umirovljeničkog izleta na kojem će se naći bivši veterani iz MUP-a, Komar, inspektor Dogan i Banić, kao posljednji aktivni član tog tobožnjeg povijesnog trijumvirata. Naravno, Baniću se uopće nije išlo na tu ludoriju, Dogan je također bio sasvim čudna, namćorasta narav, tako da je u kobasicijadi uživao jedino Komar, koji, doduše, ništa od sveg tog što se nudilo na velikom trgu nije smio jesti, ali je zato običavao kupovati za druge. Prezvuršt za Lajoša, samoborske češnjovke za Danicu, ljute domaće kobasice za Aniku, švargla za Jenifer, siroticu koju još uvijek nisu uspjeli osloboditi glupog engleskog imena. Tamno je nebo prijeteći visjelo nad samoborskim trgom i nad štandovima punim proizvoda nastalih pokoljem svinja, tako da je Banić jedva čekao da se kiša ospe po tom metežu i potjera ih na uzmak prema obližnjim lokalima, što je zacijelo veselilo Dogana, jer su okolni lokali u povelikom broju bili slastičarnice. A Dogan je, za razliku od Komara, bio lud za slatkim stvarima. Pa kad se nebo konačno prosulo po čuvenoj policijskoj trojki, uspio je spretni Dogan ostalima nametnuti svoju volju, tako da su svi skupa završili u onoj bivšoj državnoj slastičarnici pokraj hotela Lavica, kojoj je navodno pripadalo prvenstvo u proizvodnji samoborskih kremšnita. Zbog velike navale, ovdje su se kremšnite rijetko kad uspijevale dobro ohladiti, pa ih je slastičarnica morala služiti još tople. Premda većina ljudi drži da se kolači tog tipa, osobito kremšnite, jedu hladni, Dogan je manijakalno uživao u toplim kremšnitama te ih je bio kadar pojesti čitav pladanj.

– Htio si da ti kažem što mislim o tom tvom anonimnom Austrijancu koji je navodno opljačkao banke u Innsbrucku i Salzburgu, i koji sada, također navodno, živi ovdje... – govorio je Dogan, uništavajući kremšnitu za kremšnitom, sve dok ga Banić nije zaustavio:

– Nisam rekao da je bilo što opljačkao! Rekao sam da je to radna pretpostavka. Zato bi bilo dobro da koristiš samo kondicional. Što bi bilo kad bi bilo.

– U redu! Idemo onda kondicionalno! – nastavi Dogan, svaki čas brišući papirnatom maramicom žutu kremu s usnica. – Ovako! Kada bi netko u svojoj zemlji običavao pljačkati banke i draguljarnice, onda bi taj hobi osobito rado prakticirao i u inozemstvu.

– Zašto? – pitao je Banić. – Imaš li u tomu kakvih iskustava?

– Naravno da imam! Znaš da sam potkraj radnog vijeka radio nešto sitno i na Interpolovim slučajevima. Ako me kondicionalno pitaš zašto bi se netko tako ponašao, onda ti mogu kazati da je to zbog inkompatibilnosti ta dva posla. Stvarno je krajnje nespretno živjeti i pljačkati u istom ambijentu. To ti je skoro isto tako kao da u jednom prostoru držiš i blagovaonicu i zahod. Kužiš?

– Baš i ne kužim – odvrati Banić.

– Evo, ovako! Ako odlučiš pljačkati u jednoj zemlji, nakon pljačke ćeš se maknuti u drugu i ostaviti policiju da tapka u mraku. Rijetko kad se dogodi da počinitelji budu uhvaćeni za vrijeme pljačke. Obično nastradaju kod kuće, kada se opuste i počnu uživati u lovi. Ako je između mjesta na kojem običavaš pljačkati, i mjesta gdje živiš, državna granica, onda si minimalizirao mogućnost da će te olako uhititi. Opće je poznata stvar da policajci ne prelaze granice. Ako te pak doušnici otkriju u nečemu nedopuštenom, neće stići do policajaca, jer ni doušnici ne prelaze granice.

– Vinko, daj stani malo s tim kremšnitama! – pokušao ga je Komar zaustaviti, panično promatrajući kako žute kockice odlaze s pladnja i nestaju u Doganovom potpalublju. – Kako možeš požderati toliko kolača?

– Dok ih jedeš tople – namigne mu Dogan – onda su skroz light. I uopće ne debljaju. I štoviše, drže ti šećer na minimumu.

Zatim se okrene prema Baniću pa nastavi:

– Dakle, ako si strogo odijelio mjesto rada i mjesto života, riješio si problem. Mogućnost da te se dočepaju ravna je nuli. Pa znam ja! I meni bi tu i tamo pala na pamet ideja da odem pljačkati u Mađarsku, a ovdje da ostanem živjeti.

– Ma što bi pljačkao u Mađarskoj!? Pick salamu i barack palinku? Ti Vinko pretjeruješ i u klopi, i u lajanju! – primijeti Komar.

– I da, još je jedna stvar ključna. Dobro da si me podsjetio! Moraš biti diskretan. Lajavce odmah otkriju. Zapravo, ponekad imam osjećaj da sam u životu hvatao sve same lajavce. Idiot opljačka pumpu, a onda se već navečer hvali u lokalnoj birtiji. Taj tvoj kondicionalni junak, on je zasigurno diskretan dečko?

– Pa tako bar kažu.

– Onda mu je uspjeh zagarantiran.

– A možda on više i ne želi pljačkati? Možda se maknuo sa staroga mjesta i potražio novi dom zato što mu je svega dosta – razmišljao je naglas Banić. Nekako mu se činilo da bi i Henz, ili Belak, kako se već zvao, morao imati pravo i priliku za uzmak.

– Ma daj! Nemoj, molim te! – stane se cerekati Dogan, nakon što je smazao posljednju kremšnitu. – Jesi li normalan? Staviš crnu čarapu preko lica, uletiš s plastičnim revolverom u bankovnu poslovnicu, i u par minuta odneseš punu vrećicu love! Znaš koliko stane u vrećicu? Odneseš recimo milijun kuna i sto somova eura! I kome se to ne bi dopalo? Zašto bi mu bilo svega dosta? Kad si gladan i jadan kao bistrički bogac, onda ti je svega dosta!

– A savjest, Vinko, a savjest? – pitao je Komar, koji je, zadovoljan što je maraton kremšnita završen, pospremao svoje češnjovke, švargle, debrecinke i ostale stvari za golemu, dosadnu i nemoguću familiju. – Čovjek ima i savjest. Pa bar bi ti to mogao znati! Ponosio si se time što si bio policajac.

– Komaru, daj me nemoj jebat! Pa ne kradu ti dečki ušteđevinu babe Mande iz staračkog doma! Nego lovu na kojoj nema nikakvog imena. Kradu od banaka, fondova, budžeta... što ja znam... Zar bi tebe pekla savjest da ukradeš lovu nekoj banci? Recimo, dvjesto somova eura? Pa onda to daš svojim jebenim zetovima i dosadnim kćerima da si kupe stanove i skinu ti se s grbače.

– Ne bih ja to nikada napravio. Pogotovo ne danas kad mi je sve krenulo – odlučno će Komar, pa ustane, noseći svoj mesnati teret prema izlazu iz slastičarnice.

– Što ti je krenulo? – zapanjio se Dogan.

– Pa to. Sve! Život općenito – pomalo se zbuni Komar. – Čitam u jednoj reviji da su ljudi najsretniji kada su baš naše dobi. Riješili su se svih životnih problema. Mogu živjeti bez brige. Onako, punim plućima.

– Komaru, jesi li ti malo retardiran? – strogo ga pogleda Dogan. – Pa ne živimo mi bez brige, nego bez jebenog radnog odnosa! Kapiraš? A briga je mali milijun! Brineš se hoće li te smlaviti srčani ili moždani udar. Ili ćeš zaglaviti od raka. I to kojeg? Hoće li brža biti prostata ili debelo crijevo? A koja ti korist ako si se izvukao od raka, kad znaš da te obična gripa ili žešća upala pluća mogu odnijeti na drugi svijet. Kojeg, da stvari budu još gore, ni nema!

Baniću postane nekako tjeskobno dok je slušao Doganovu listu groznih bolesti što vrebaju na njihov naraštaj. A kako je tek bilo Komaru koji je oduvijek bio kukavica i hipohondar.

– Osim toga – nastavi Dogan. – Kažeš da nemaš briga. Jebote, tvoje kćeri još uvijek žive s vama. I njihovi muževi također. Pa i njihova djeca. Kad se tomu pribroji i tvoja Danica, ima vas u tom stanu bar osmero.

– Devetero – ispravi ga Komar potiho.

– Eto, slušaš cijeli dan galamu, dernjavu, prigovaranja i podjebavanja, tako da svake nedjelje brišeš u onu vikendicu u Grdanjcima. I što tamo radiš? Buljiš u televizor i jedeš jaja sa špekom.

Išli su polako preko samoborskog trga, Komar je skrušeno šutio, jer je sve što je rekao Dogan bila čista i poražavajuća istina. Sve, osim da je jeo jaja sa špekom. Otkad su ga se internisti i kardiolozi dohvatili, jaja više nije smio jesti sa slaninom, nego s lukom.

A kad je Vinko Dogan otišao kući vlastitim kolima, sjedne Komar s Banićem u plavi kangoo i odmah mu se potuži:

– Slušaj me, Nikola, idući put idemo samo ja i ti! Ne mogu više slušati tog bahatog primitivca koji je kadar požderati tacnu kremšnita. Molim te da ga više ne pozivaš.

Banić je htio kazati kako ga nije on pozvao, ali je imao osjećaj da bi to bilo posve uzaludno.

ulomak iz neobjavljenog romana
Susjed u nevolji