S kistom u ruci

„Za slikarstvo se isplati živjeti“ rečenica je koja ponajbolje opisuje Slavu Striegla. Taj aktivni umjetnik do kraja života dane je provodio u atelijeru radeći na kolažima velikoga formata.

Rođen u Sisku 9. rujna 1919, odrastao u dobrostojećoj obrtničkoj obitelji, većinu života proveo je u rodnome gradu. Zbog očeva posla cijelo djetinjstvo bio je okružen životinjama, koje su ostale glavno žarište njegova stvaralaštva, uz poseban ugođaj rijeke, rodni grad i dojmljiv krajolik Posavine. Strieglovo formalno obrazovanje na Akademiji likovnih umjetnosti prošlo je velike mijene od upisa do diplome. Počevši u klasi Marina Tartaglie, čiji racionalni pristup umjetničkom djelu nije u potpunosti prihvaćao, Striegl se prebacuje Vladimiru Beciću, s kojim pronalazi zajednički jezik. Becić je zahtijevao bilježenje trenutka i geste, a upravo će kroki uz akvarel postati stalni oblik izričaja Slave Striegla. Kad se Vladimir Becić razbolio, zamijenio ga je Zlatko Šulentić, koji je ustrajavao na iskazivanju osobnosti pojedinih studenata. Sloboda koju je Šulentić dao studentima bila je presudna za Strieglov umjetnički senzibilitet usmjeren prema jednostavnosti rješavanja slikarskih problema.

Slavo Striegl slikao je do posljednjeg dana svoga života

Djetinjstvo kao najljepše doba u životu Slave Striegla oblikovalo se u mentalne slike usađene duboko u sjećanje umjetnika. Popraćene silnim emocijama, te su slike stvorile snažnu poveznicu sa Siskom i onemogućile umjetniku dulje izbivanje iz grada. Čak i kad je stigao dekret iz Ministarstva da se javi na posao u Knin na mjesto nastavnika, Slavo Striegl urgirao je i zamolio da ostane u Sisku, gdje je na kraju došao na mjesto Vladimira Filakovca u sisačkoj gimnaziji. Kada je 1944. došao u Zagreb iz Marije Bistrice, zamolio je propusnicu u komandi za put u Sisak kako bi posjetio roditelje. Taj posjet rodnomu gradu koštao ga je hapšenja, odvođenja u logor i upućivanja na Križni put, što je bilo najteže razdoblje u slikarevu životu. Borbe, ratovi i niz teških stradanja hrvatskoga naroda rezultirali su nastankom nekolicine ključnih djela u Strieglovu opusu, poput povijesne teme Bitke kod Siska 1993, ciklusa Cvjetovi rata 1994, koji je umjetnik posvetio supruzi i onima koji pate, te ciklusom s naglaskom na važnosti hrvatskoga kulturnog identiteta Odjeci iskona, 1995.

Sva stradanja, gubitke i teške trenutke u životu Slavo Striegl prebrodio je zahvaljuju­ći slikarstvu. Kako je sam često znao reći, „nema boljeg lijeka od rada“. Aktivan život rezultirao je nizom akvarela i krokija koji su zahtijevali brzinu, čistoću i jednostavnost. Iako je često boravio u prirodi upijajući ljepotu jutarnjih izmaglica, stalne mijene površine vode i dojmljivih zalazaka sunca nije poput impresionista, koje je iznimno cijenio, slikao u prirodi. Ispunjen osjetilnim doživljajima sliku bi zadržavao u umu te unutar četiri zida atelijera brzim, spontanim i intuitivnim potezima prenosio doživljaje na papir ili platno.

U intervjuu za Vijenac izrazio je želju da mu se na samrti stavi kist u ruku, simbolika na koju se nadovezao ravnatelj Gradske galerije Striegl rekavši na ispraćaju: Znam da ćete negdje gore nastaviti slikati.