Profesor hodočasnik

Kada bismo imali, a trebali bismo imati, leksikon hrvatskih katoličkih svećenika koji bi predstavio bogatu baštinu svekolikoga kulturnog rada hrvatskih katoličkih svećenika za dobro svoga naroda i domovine od, slikovito rečeno, stoljeća sedmog do naših dana, nedvojbeno bi u njemu istaknuto mjesto imao i pokojni profesor Katoličkoga bogoslovnog fakulteta dr. Adalbert Rebić, svećenik Zagrebačke nadbiskupije i prebendar Zbora prebendara Prvostolne crkve zagrebačke, koji je umro u četvrtak 20. veljače u 78. godini života i 50. godini svećeništva.

Adalbert Rebić ostavio je bogatu svećeničku i spisateljsku baštinu

Rođen je 23. siječnja 1937. u Klenovcu Humskom u Humu na Sutli u župi Uznesenja Blažene Djevice Marije Taborsko. Napustivši nakon pučke škole slikovitost svoga Zagorja, pohađa Klasičnu gimnaziju u Zagrebu 1948–1956, a zatim filozofijski studij na zagrebačkom Katoličkom bogoslovnom fakultetu te u Rimu na Papinskom sveučilištu Gregoriana, gdje je završio i teologiju. Na rimskom sveučilištu doktorirao je 1969. iz biblijske teologije, a u Rimu je i zaređen za svećenika 10. listopada 1964. Povratkom u Zagreb, na Katoličkom bogoslovnom fakultetu bio je od 1968. do 2007. profesor biblijskih znanosti, orijentalnih jezika (hebrejski, aramejski, sirijski i arapski) i biblijske arheologije. U plodonosnom znanstvenom-publicističkom radu objavio je tridesetak djela te oko četiristo članaka u raznim domaćim i inozemnim časopisima. Slijedom znanstvene, spisateljske i prevoditeljske vokacije, bio je u Kršćanskoj sadašnjosti urednik biblijskih izdanja i njezin direktor od 1968. do 2009, a kao lektor hrvatskog prijevoda proroka Jeremije, knjige Tužaljki i proroka Ezekijela sudjelovao je u prijevodu Biblije na hrvatski jezik u izdanju Stvarnosti iz 1968, što je, zbog onodobnih političko-povijesnih okolnosti, imalo veliko ne samo vjersko i kulturno nego i političko značenje. Bio je urednik izdanja Jeruzalemske Biblije (1994) u kojem je s francuskog jezika preveo uvode u pojedine biblijske knjige Staroga zavjeta te tumačenja i komentare uz pojedine tekstove, a zaslužan je i za izdanje Biblijskog priručnika, za prijevod s francuskog Ekumenskog prijevoda Biblije, za izdanje Općeg religijskog leksikona i drugih važnih naslova. Uopće, Kršćanska sadašnjost bila je za nj više od posla i dužnosti – ona je bila dom kršćanskoj riječi kojem se s ljubavlju posvećivao kao pisac, urednik i ravnatelj. Osim toga, bio je član Društva hrvatskih književnih prevodilaca, član Društva umjetnika Hrvatske i redoviti član Papinske marijanske akademije u Rimu.

Do ovoga mjesta Rebićeva se biografija briljantnog intelektualca i profesora ne bi bitno razlikovala od drugih profesora KBF-a, koji, uz znanstveni i nastavni rad, svakodnevno ispunjavaju i razne svećeničke dužnosti da u njoj ne nalazimo tri činjenice koje njegov svećenički život čine osebujnim.

Prva je područje znanosti kojom se bavio, koje pak nije shvaćao školnički, kabinetski, nego doslovce hodočasnički. Brojni su naime hrvatski hodočasnici njegovom revnom zauzetošću i zajedno s njim posjetili i upoznali Svetu Zemlju, kako po njegovim vodičima, tako i po živoj riječi tijekom višekratnih pohoda u nju počevši od 1966, pa je, parafraziramo li prigodan naslov jednoga našeg dnevnika, doista Svetom Zemljom hodio kao Kaptolom.

Druga je važna činjenica što je od 1991. do 1995. dopuštenjem kardinala Franje Kuharića obnašao službu predstojnika Vladina Ureda za prognanike i izbjeglice, a 1995. bio je ministar u Vladi RH zadužen za humanitarna pitanja. Obnašajući spomenutu dužnost, Rebić je u punom smislu imao priliku svjedočiti što znači svećeničko zvanje: potpunu predanost dobru bližnjega. U onim prilikama, kada su se od ljeta 1991. na slobodni prostor Hrvatske s okupiranoga slijevale tisuće prognanika, a od proljeća 1992. i mnoge tisuće izbjeglica i prognanika iz susjedne BiH, među kojima i deseci tisuća muslimana, jasno je kakva se posla Rebić prihvatio ne samo u organizacijskom nego i u duhovnom smislu. Jer više od svega trebalo je ljudima pružiti utjehu i nadu, posušiti suzu, ublažiti patnju, učvrstiti vjeru. Na ispitu nije bila samo humanost radi preživljavanja – na ispitu je bila prije svega kršćanska ljubav, koju je Rebić, može se reći, motivirao i organizirao. Dapače nedvojbeno je sama njegova pojava bila često onaj motiv koji je tih teških ratnih godina u nas i širom svijeta otvorio mnoga srce i ruke.

Zapamćen već tada kao javnosnik, Rebić će i više biti upamćen kao čest sudionik radijskih i televizijskih emisija, gdje je bio pozivan kao neka vrsta neformalnoga glasnogovornika Crkve. Upućen u crkveni nauk o društvenim pitanjima, ali i u crkvena zbivanja i strujanja – ne bi trebalo zaboraviti da je, unatoč hijerarhijskom ustroju ili baš zbog njega, Crkva pluralistična ustanova par excellence – tumačio događaje u općoj i domovinskoj Crkvi, ali je i javnost suočavao s crkvenim pogledima na razne društvene i političke fenomene. Umjeren i staložen, uvijek je nastojao biti sugovornik, a ne „docent“, no nije se ustručavao, kada je trebalo, biti učitelj i poučitelj, katkad i apologet. Dapače, kad je trebalo stati u obranu konstanti crkvenoga nauka o socijalnim, poglavito o moralnim pitanjima, nije se ustručavao ne samo iskazati posve jasan stav nego i pokazati osjećaje, posvjedočivši da, stavljen pred izbor ili-ili, izgrađen kršćanin treba da zna na koju stranu i kako treba stati. Stoga, dok je ponekad dijelu katolika u nastupima bio odveć umjeren, liberalnom miljeu bio je radikalan, pa je zbog nekih stajališta, primjerice o homoseksualnosti, bio napadan u dijelu medija koji po definiciji, pateći od sindroma prakse i pragmatike, odbija razmisliti o argumentiranosti ičega što dolazi kao glas Crkve. Ali u Crkvi postoje konstante koje se ne mijenjaju, a dijalog, premda promoviran slovom i duhom Drugoga vatikanskoga sabora, nije odustajanje od svog identiteta, nego sposobnost prihvaćanja drugoga u punini njegova identiteta i sposobnost autentičnoga svjedočenja vlastitoga. A Rebić je u punome smislu bio čovjek takva dijaloga, dijaloga koji obogaćuje i povezuje, pomiruje i spaja, posebice zauzet u dijaloškom razumijevanju sa „starijom braćom“ Židovima, čiju je baštinu poznavao, volio i tumačio.

Ostavio je bogatu baštinu: svećeničku, učiteljsku, spisateljsku… Svoj poziv, poslanja i znanja posvetio je dobru ljudi, Crkve i domovine, da bi nakon brojnih hodočašća zemaljskim putovima pošao na posljednje, nebesko. Bilo mu sretno prispijeće u Nebeski Jeruzalem, u okrilje ljubavi Onoga kojemu je povjerio svoj život.