Prkosna borba za humanizam

Ako bismo se poveli za filozofskom razdiobom za slobodu od i na slobodu za, onda bismo mogli reći da je August Cesarec (1893– 1941) u svom mukotrpnom životu doista živio slobodu od (prisile, nepravde, monarhije, NDH), i slobodu za (pravedno društvo, socijalnu slobodu, za „sovjetsku Hrvatsku“). Iako mu je život bio trnovit, obilježen i robijanjima (u Srijemskoj Mitrovici, nakon atentata na kraljeva izaslanika Cuvaja, na kraju u ustaškom logoru Kerestinec), Cesarec je, začudo ostao i svojevrsni idealist – kao anarhokomunist, odgojen na Bakunjinu i Kropotkinu, zalagao se za društvo koje bi sličilo komuni u kojoj ne bi bilo nikakvih izvanjskih prinuda (države, prava...), nego bi društvo bilo zajedništvo slobodnih individua, ujedinjenih ljudskom savješću i moralom. Šamarao ga je kruti realizam, hranio ga je idealizam, a prkos (odanost načelima) odveo ga je u smrt, što lijepo pokazuje i knjiga Milana Mirića Cesarec smrtimice.

O Cesarcu su već pisane knjige (spomenimo Argumenti za revoluciju – August Cesarec Zorice Stipetić, August Cesarec: život i rad Vice Zaninovića), no posebnost Mirićeve knjige jest njezina žanrovska šarolikost – riječ je i o biografiji, i o eseju, i o drami, pa i o filozofiji s obzirom da kroz Cesarčev životopis autor raspravlja o pojmovima žrtve, slobode, smrti, što čitatelja katkada zatvara u refleksije i duboke meditacije.

Knjiga je podijeljena na dva dijela – Život i književno djelo Augusta Cesarca i Pokopani križ. Prvi dio nije puko kronološko nizanje događaja iz Cesarčeva života (Đački pokret napredne omladine, razočaranje jugoslavenskom idejom, pokretanje Plamena s Krležom, osnivanje KPJ, putovanje u Sovjetski Savez...), nego je to pripovijest o Cesarčevu životu, nadopunjena nekim zanimljivim digresijama kojima se „iskače“ iz povijesti u kulturu i filozofiju. Primjerice, osvrće se na ondašnju mladež (Đački pokret) koja je čitala Nietzschea, Schopenhauera, Bakunjina, koja je djelovala na društvo i svijet oko sebe, dok je današnja omladina uglavnom statična pred virtualnim svijetom, asocijalna, gotovo autistična. Druga je Mirićeva digresija smrt koju je Cesarec uveo u svoj život još od mladosti, koja je po njemu pripadala „ovdje i tu“, a ne „tamo“, odnosno u onostranosti, smrt koje je Cesarec, riskirajući vazda za ideje, bio uvijek svjestan, smrt koja je usporedna sa životom, što se odnosi na one angažirane ljude koji život troše i u njemu mogu riskiraju. Da Cesarec nije strijeljan nakon neuspješna bijega iz ustaškog logora u Kerestincu, bi li bitno utjecao na dalji tijek povijesti? Zacijelo bi, ali prihvatio je gubitak života za dobitak morala.

Valja spomenuti i digresiju o atentatu – je li to, naime, okrutno ubojstvo ili čin „društvene higijene“ za bolje, pravednije društvo? Mirićevim digresijama mogli bismo pridodati i druga pitanja: je li atentat djelo krajnjeg egoizma, pojedinca što želi sebe upisati u povijest, pa i pod cijenu samožrtvovanja? (Usput spomenimo i knjigu Vladimira Dedijera Sarajevo 1914, u kojoj autor razvija tipologizaciju atentata.) Bilo bi stoga pogrešno čitati prvi dio samo kao biografiju Cesarca koji je borio za nacionalno i socijalno slobodnu hrvatsku (rješenje „hrvatskog pitanja“ nije vidio ni u Kraljevini SHS, ni u jugoslavenskoj ideji, a ponajmanje u NDH). U toj biografiji koja lijepo teče bitni su „čvorovi“ ljudske egzistencije i esencije, koji čitatelja nagone da se tijekom čitanja zaustavlja i razmišlja o životu, smrti, smislu povijesti, moralu.

Drugi je dio knjige dramski tekst, razgovor između Cesarca i Cerovskog, istražitelja NDH, koji ga pokušava nagovoriti da se odrekne ljevice kako ne bi bio strijeljan. Taj je dio fiktivno dovršenje Cesarčeva života, naime, ispunjavanje povijesne rupe (ne zna se tko je posljednji razgovarao sa Cesarcem, možda i sam Budak), a sam je kraj teksta gotovo poetsko-lirski razgovor između dva duha (Cerovskog i Cesarca) koji su se našli pod istim anonimnim zemljanim humkom. Cesarca su strijeljale ustaše, Cerovskoga poslije komunisti, pa Mirić time upućuje cinizam povijesti koja se rado poigrava ulogama krvnika i žrtve, koja različitosti izjednačuje u anonimnosti. Dvije sjene okružene su krajolikom, pa tako surova dinamična politika, odličnim Mirićevim ironijskim obratom, prelazi u mrtvu prirodu. Smrt. Hladna i drugima nepoznata, pred njom je povijest zatvorila oči, pokopala je u anonimnoj grobnici, ali povijest zato ne zaboravljaju povjesničari. Svršetak knjige ganutljiv je poetsko-prozni dijalog dva kostura, dijalog koji je nadigravanje života i smrti, pravde i nepravde, prožet idejom o suvišnosti postojanja čiji kraj nema čak ni oznake na grobu. Motiv smrti Mirić proteže cijelom knjigom, o čemu svjedoči i sam naslov Cesarec smrtimice, što bi moglo značiti Cesarec uz smrt, Cesarec, sa smrću, Cesarec do smrti, uglavnom, smrt, kao prijetnja, proteže mu se usporedno sa životom. Primjer odnosa prema smrti Mirić daje i kroz tekst Posljednja Alijina noć, u kojem Cesarec bdije s osuđenikom na smrt, koji smrt dočekuje sevdalinkama, pa se autor opet poetski osvrće na trajnost smrti koja je prisutna u mnogim nepoznatim smrtima, ali i postavlja filozofsko pitanje: nije li paradoksalno da čovjek neće doživjeti ono za što daje svoj život? Je li smrt prepuštanje zaloga drugima, omogućavanje života onima koji ostaju poslije?

Prvi dio knjige Mirić završava temeljitom analizom Cesarčevih djela koja su stilski raznovrsna (od impresionizma, ekspresionizma do socrealizma) te zaključuje da je Cesarec, vjerojatno zbog bogate političke biografije, do danas ostao nedovoljno pročitan pisac. Najuspjelijim Cesarčevim djelom Mirić proglašava roman Zlatni mladić, koji bi bio mnogo bolje prihvaćen da je pisac u doba realizma, u doba Ante Kovačića (bio bi svježiji, ne bi dobio pridjev staromodnosti). Djelo Careva kraljevina, čija se radnja odvija u jednom danu, s obzirom na tok svijesti, Mirić proglašava predvodnicom suvremenog europskog romana.

Drugi dio knjige, u kojem se nadmudruju život i smrt, u dvama likovima, isljednika NDH i Cesarca, ne valja čitati samo kao politički dijalog, nego opet valja iščitavati Mirićeve međuretke, koji su uvijek nabijeni filozofskom problematikom. Čitatelj će u ovom dijalogu prepoznati slavni razgovor Isusa i Velikog Inkvizitora u Braći Karamazovima (poredba je razložna i stoga što je Cesarec bio veoma naklonjen Dostojevskom). Cerovski, kao Veliki Inkvizitor, zamjera Cesarcu što hoće narodu podariti slobodu (unatoč Cesarčevim antiklerikalnim stajalištima, na Isusa sliči po etičkim principima i milosrđu). „Zašto si nam došao smetati?“, pita Veliki Inkvizitor u Braći Karamazovima svoga sužnja, jer „čovjeku je miliji mir nego sloboda izbora u poznavanju dobra i zla“. Ta slavna rečenica Dostojevskog odgovara Cerovskom, policijskom službeniku, koji i u NDH traži pokornu pastvu, pokorni narod koji je odan „carstvu“ i njegovoj zastavi.

U slavnom dijalogu Inkvizitor tvrdi da nema strašnijega društva od slobode, jer ona donosi samosvijest, a samosvijest rađa suprotstavljanja i sukobe, no sužanj (Cesarec, Isus) slobodu shvaća čin savjesti, suosjećanja, dobrote. No dok sužanj u Braći Karamazovima šuti, Cesarec brani slobodu, predbacuje Cerovskom što ne razmišlja o moralnosti ubijanja, nego samo o njegovoj političnosti. Jer, odustane li Cerovski od strijeljanja, on postaje moralno osviješten pojedinac koji odbija odoru, oružje, a time, opet, postaje izopćenikom iz države u kojoj je pozicionirano živio. Opet dvostrukost etičkog pitanja – valja li pustiti sužnja i postati sužanj ili ga dati ubiti i zadobiti moć? Veliki Inkvizitor (Cerovski) radije žrtvuje sužnja jer bi dubljim propitkivanjima izgubio svoje carstvo („Ovo što ti govorim biti i carstvo će se naše osnovati“, govori Veliki Inkvizitor Isusu).

No dok u Dostojevskog Inkvizitor pušta Isusa koji ga daruje poljupcem, sužanj Cesarec ostaje ustrajan, odbacuje NDH i samosvjesno bira vlastitu smrt. Jer da je izabrao predaju, odnosno život, bio bi slobodan, ali moralno slijep pojedinac koji žrtvuje savjest zbog društva.

Na završetku knjige Mirić je najviše razvio svoju imaginaciju – tu je dao poetsko-lirski opis smrti, koja pod zemljom ipak ne izjednačuje ljude i stvari, nego svaki čovjek nosi u grob sa sobom i svoju biografiju. Tako će Cesarčev duh i u smrti biti nadmoćan duhu Cerovskog: „E, pa slušaj! Ovo ti na onom gornjem i tvarnom svijetu nikad ne bi priznao. U njemu bi ti ovakvo priznanje uzeo umjesto one svoje posvete. Ovim čudnim oko nas pomicanjem suhe, raspukle zemlje i ovim titranjem vrelijeg no ikad zraka nepokazom se pokazalo da imamo zajednički grob. Osim našim upopriječenim kosturima, taj grob nijednim svojim obilježjem nije kršćanski, a ipak sam ja u njemu postao tvoj stup, a ti moja poprečna greda. Zemlja pod kojom ležimo učinila je da sami, i ne hoteći, za sva vremena tvorimo svoj grobni križ, doduše duboko skriven u zemlji, ali možda je tako i bolje. Jer iznad nas niti ga ima niti će ga ikada biti.“

U ovom potresnom odjeljku govori se o prokletoj anonimnosti smrti, jer nema Boga koji bi sa sobom „ponio“ dobre i loše, krvnike i žrtve i u onostranosti unio „red stvari“. U odsutnosti transcendencije, duhovi nastavljaju borbu pod zemljom, poput sjena u grčkom Hadu, a smrtnici iznad zemlje osjećaju mrtvilo stvarnosti. Ateistička smrt uvijek je bila dramatičnija od kršćanske. Ona ne nudi utjehu, ona je naprosto epikurovski svršetak života na koji se smrt više ne osvrće, dok je kršćanska smrt duhovno oslobođenje. S obzirom na to da je knjiga Cesarec smrtimice životopis velikog ljevičara i Hrvata, svršetak knjige neobična je lirizacija smrti; dakle, u prvom dijelu knjiga je povijest, u drugom drama, na svršetku poezija smrti.

Milan Mirić napisao je dobru i žanrovski neobičnu knjigu u kojoj je imaginarno „dovršio“ Cesarčev život, zaokružio ga od rođenja do groba, dopunio taj „pravac“ brojnim stranputicama (refleksijama), pa je i ovim opravdao svoj status vrsna esejista, koji je, među ostalim, za knjigu Eseji nagrađen nagradom Matice hrvatske A. G. Matoš i nagradom Fonda Miroslav Krleža za najbolju knjigu hrvatske književnosti u razdoblju između 2011. i 2013. Ako se povedemo za poznatom Cesarčevom mišlju da možemo biti pesimisti za sadašnjost, a optimisti za budućnost, možemo se upitati hoće li Cesarčev humanizam, napose u kontekstu današnje „ljevice“, konačno uroditi plodom.