Priče o nepostojećim ljudima

Na kraju knjige Jarčevo oko (2009), u kojoj je objavio izbor iz svojih dviju novelističkih zbirki (Pas ispod kože, 1987, i Jesen našeg nezadovoljstva, 1988), Tomislav Sabljak govori o svojoj pripovjedačkoj praksi. U tekstu naslovljenu Stvaranje priče i druge bilješke naznačuje raznorodna iskustva i poticaje koji su ga formirali kao pripovjedača pa ističe rad po knjižnicama i arhivima, intenzivnu suradnju s novinama, istraživanje šatrovačkih govora i žargona. I ono najvažnije: počeo je bilježiti „neobične događaje, lica, sudbine“, a te su bilješke bile „prepune dokumentarnog materijala“. Bilo je to u vrijeme kad je smatrao da je izmišljanje fabule i „jedna velika laž i obmana“ i kad je mislio kako je poštenije da čitatelju predstavi „neki dokument, makar i ne bio vjerodostojan“. To je shvaćanje usmjerilo cjelokupnu njegovu narativnu prozu: „Koliko god sam mogao, nastojao sam da moje priče, i kad izgledaju kao fantastika, budu što bliže autentičnim događajima. Čak i kad uzimam lik koji djeluje umjetno, patvoreno, kao delanac, svojom imaginacijom nastojim ga učiniti vjerodostojnim, volim da ga čitatelji prepoznaju kao stvarnog junaka lažne historije.“

Izd. Alfa, Zagreb, 2013.

Prevlast dokumentarnosti – pri čemu je figura akumulacije (nabrajanja, asindetskog nizanja) vrlo česta – kao znak piščeva nastojanja za što većim približavanjem zbilji, karakterizira i novu Sabljakovu zbirku pripovjedaka, novela i kratkih priča Njihovi osamljeni gospodari: 15 horora iz 1945. Riječ je o petnaest tekstova različite duljine (od kojih je pet preuzeto iz prvih dviju autorovih zbirki), a ujedinjuje ih u kompaktnu cjelinu zajednički tematski okvir: 1945. godina – prijelomna zbivanja uoči pada ustaške NDH i neposredno nakon dolaska partizanske vlasti. Nije, naravno, posrijedi autorova želja da mijenja povijesne činjenice (jer je Sabljak ovdje književnik, a ne povjesničar), nego potreba da u svijetu književnosti dokine nedodirljivost jednostrane, selektivne optike pobjednika i izbori pravo da iskaže veliku muku poraženih i postojanje zločinaca i na drugoj strani.

U oblikovanju takve slike vremena Sabljak se u svojim žanrovski hibridnim tekstovima (paradigmatična je u tom smislu pripovijetka Moloh) služi najraznovrsnijim dokumentima, traumatičnim autobiografskim i obiteljskim doživljajima, sjećanjima, zapisima, uspomenama. Rekonstruirajući prošlost protagonista Moloha Antuna Gavrana, „uvažene ličnosti javnog i kulturnog života“, ali i kaotičnost trenutka bijega ustaške i dolaska partizanske vojske, Sabljak se vrlo efektno koristi građom u kojoj „ima podosta toga što vam takoreći zaustavi dah, kao da čitate najnapetiji detektivski roman“: bilježnicama ispisanim rukom, zabilješkama na papirima, izrescima iz novina, različitim knjigama, časopisima, revijama i zbornicima, plakatima kazališnih predstava, knjigama pisaćim strojem pisanih komada za izvođenje, administrativnim spisima, osobnim spisima, dokumentima i predmetima. Pritom vodi računa o specifičnostima i osjetljivosti prožimanja zbilje i mašte. Nerijetko u tekstove uključuje autoreferencijalne iskaze pa npr. kaže da su „granice između fikcije i stvarnih činjenica [često] potpuno izbrisane“. Na drugome mjestu sugerira izazovnost i poticajnost dokumenata koje je skupio o čovjeku zvanu Ivan Grozni, glavnom junaku novele Fatamorgana, pa kaže „odlučih napisati nešto što nije ni priča ni biografija. Svjestan sam da čega se god čovjek takne, može se pretvoriti u svoju suprotnost i sve završava na tome da niti ste pouzdan pripovjedač niti pak vjerni zapisivač nečijeg žitija.“

Sabljak u svojim novelama i pričama opisuje različite karaktere i sudbine u ratno-poratnim okolnostima, u vremenu bremenitom zloćudnim tumorima – općim strahom, prijetvornošću, mračnim porivima, bliskošću erosa i thanatosa, nevjerojatnim zločinstvima. No ono što je u Sabljaka literarno najdojmljivije, a mislim da ima i šire značenje za hrvatsku prozu, jest činjenica da je pisac pod reflektore doveo likove koji su bili ne samo marginalizirani nego su ostali i bez prava na identitet, društveno prebrisani; tu su, a nisu tu i, kako kaže jedan od njih, „osuđeni [smo] da živimo, ne znajući tko smo, odakle smo i kamo smo se to uputili“. Riječ je u prvom redu o djeci, a onda i o ženama „narodnih neprijatelja“ smaknutih po kratkom postupku ili „nestalih“. Pisac se dakle ne bavi tzv. povijesnim likovima i velikom poviješću, nego slabima i bespomoćnima, onima koje obično zovemo topovsko meso i koje najprije proždiru ratovi i revolucije bez obzira na to pod kakvim se parolama vodili.

Četiri su novele u ovoj zbirci u kojima je protagonist dječak kojemu je otac netragom nestao nakon što su počela hapšenja narodnih neprijatelja: Poljubac smrti, Mama gura kolica na nebo, Sat Salvadora Dalija i Ljubavna priča s biografijom. U trima prvospomenutim glavni je junak isti, javljaju se pojedini isti likovi i situacije, ali je Poljubac smrti formalno realiziran kao pismo davnom prijatelju iz pučke škole. U epistoli, u kojoj se pismopisac odlučio „potpuno otvoriti“, piše o nevoljama u kojima se našao s majkom nakon očeva uhićenja i nestanka, o tome da je spreman oprostiti svima u nekadašnjem razredu što su ga se odrekli kad ga je „prištavi predsjednik omladine“ zbog nečega prijavio kapetanu. I dok je ovo priča o nasilnom brisanju memorije odnošenjem ili uništavanjem stvari u premetačinama („mnogo toga nikada više neću vidjeti ni znati, ni o sebi, ni o svojim roditeljima, ni o svojim precima“), novela Mama gura kolica na nebo posveta je hrabroj majci koja se prihvatila najtežih poslova da bi prehranila djecu. Ubojstvo muža za nju je „najveća moguća kazna, da nikada nećemo znati gdje je zemlja pod kojom su njegove kosti i njegovo srce pretvoreno u prah“. Pripovijetka Sat Salvadora Dalija, u kojoj se opisuje beznadna potraga za ocem i mužem po zagrebačkim logorima („silom žele da zaboravim kao da nikada nije ni postojao“), ipak isijava stanovitim optimizmom potaknutim unutarnjom vjerom: „Kad ti netko blizak nestane, uvijek ćeš ga čekati i nadati se da će se pojaviti na vrata, nikad se nećeš pomiriti s činjenicom da je mrtav (…). Jer ti si zaista živ, vjerujem u to.“

U noveli Ubojica bez lica protagonist je hladnokrvni egzekutor „visoke, krupne figure“, pripadnik KNOJ-a koji se pojavljuje pod inicijalima N. M. Taj se „lik“ javlja i u priči Stid, a i opis koljača u Molohu, premda se on ne imenuje, u nekim bitnim detaljima (groteskni „koljač estet“: za egzekuciju traži „livadu s puno poljskog cveća, traži[m] najljepše mjesto na svetu“) odgovara upravo N. M.-u. Demonizam opisan u njegovu djelovanju esencijalni je horor, simbol neograničenog, raspojasanog zločinstva. Dosta je krvi, pa i jedna odrubljena glava i jedno sabljama raskomadano tijelo, u noveli Saloma, zamišljenoj kao realizirana metafora. Kratka priča Ikarov let, u kojoj Židov Isak Deutscher, misleći da vojna patrola dolazi po njega, radije skače u smrt nego da dopusti da ga odvedu, efektna je i snažna poenta ovoj zbirci horora: „Isak je skočio za sve one koji će biti izvedeni iz svojih postelja i otjerani u beskonačna polja smrti.“