Pomaknuti poticaj na čitanje

Talijanska drama riječkog HNK Ivana pl. Zajca 21. veljače premijerno je izvela predstavu Il barone rampante /Barun penjač talijanskoga pisca Itala Calvina. Fantastično-alegorijski roman dio je Calvinove trilogije Naši preci, koju još čine Raspolovljeni viskont i Vitez koji ne postoji. Trilogija je nastala između 1950. i 1960, a za te tri pripovijesti Calvino je u predgovoru napisao da im je zajedničko to što su nevjerojatne i što se odigravaju u dalekim epohama i u izmišljenim krajevima.

Zanimljiva pomaknuta vizualnost talijanske predstave / Snimio Dražen Šokčević

Baruna penjača za riječko je kazalište adaptirala Paola Galassi, gošća iz Italije koja je i redateljica predstave. Prozno djelo od dvjestotinjak stranica Galassijeva je, u suradnji s Oscarom Genoveseom, prilagodila za scensku izvedbu odabravši nekoliko ključnih epizoda te stavljajući u prvi plan motiv mladenačke pobune protiv autoriteta i društvenih normi. Glavni je lik mladi barun Cosimo Piovasco di Rondo, koji iz protesta prema obitelji odlazi živjeti na drveće i više se nikada ne spušta na zemlju. Tim neobičnim motivom Italo Calvino ispisuje paradoksalnu genealogiju suvremenoga čovjeka rascijepljena između težnje za individualnošću i uloge koju mora igrati u društvu.

U svojoj interpretaciji romana Paola Galassi krenula je u smjeru groteske i ironizacije. Takav smjer iščitavanja naznačen je već prvim prizorom, u kojemu za uvećanim stolom, na velikim stolcima, sjede članovi obitelji Piovasco di Rondo. Iz pomaknute perspektive mladoga baruna ostali likovi djeluju pomalo karikirano, dok su predmeti i životinje postali nadrealno veliki. Puževi, jabuke, pauk, komad torte, knjige... zadobili su disproporcionalne dimenzije, čime je i na vizualnom planu predstave postignuta pomaknutost.

Maštovitu scenografiju i kostimografiju osmislila je Rosaria Ricci, koja je u prvi plan stavila detalj golemih grana na kojima boravi Cosimo, dok je sve ostalo prepušteno samim glumcima. Uz pomoć rotirajuće pozornice stvoreni su bajkoviti i snoviti prizori, koje naglašavaju stilizirani povijesni kostimi izrađeni od obojenoga materijala za ambalažu. Takvom zamisli i u samim je kostimima sadržana ekološka poruka, prisutna i u ideji da glavni lik živi na drveću i iz te perspektive promatra svijet.

Naslovnu ulogu tumači Andrea Tich, utjelovivši ga kao mlada buntovnika koji se protivi očevu autoritetu te iskazuje svoj bunt rusoovskim bijegom na stabla – do završnoga leta u nebo kao konačnog izraza prosvjeda protiv svijeta u kojemu vlada nesloboda. Premda je cijeloga života odvojen od zemlje i ljudi, on će upoznati osjećaje, solidarnost i ljubav, ali i osamljenost, ludilo i smrt. Kako je napisao Calvino, cilj mu nije bio stvoriti mizantropa, već čovjeka privržena tuđem dobru koji želi sudjelovati u svim aspektima društvenoga života.

U adaptaciji Paole Galassi naglasak je na obiteljskim odnosima – očinsku figuru utjelovio je Mirko Soldano, a Cosimovu majku tumači Alida Delcaro. Važan je pokretač zbivanja također Cosimov brat Biagio, kojega je u ulozi naratora dinamičnom i duhovitom igrom odigrala Elena Brumini. Redateljičinu zamisao na liniji karikaturalno-grotesknog oblikovanja likova slijedili su, u nekoliko različitih uloga, Rosanna Bubola, Ivna Bruck, Tomas Kutinjač, Giuseppe Nicodemo i Geoffrey di Bartolomeo.

S postmodernističkim aluzijama na ranije književne tekstove važnu ulogu u Barunu penjaču imaju knjige. U tom smislu znakovit je lik razbojnika Giana dei Brughija, koji postaje strastveni čitatelj knjiga zbog kojih na kraju doslovno izgubi glavu, a čitanje je i velika strast Baruna penjača. Predstava Paole Galassi žanrovski je određena kao komedija za djecu i odrasle, no poetikom koja podsjeća na animirani film i izborom glazbe (Coldplay) predstava Barun penjač možda je ipak ponajprije namijenjena mlađoj publici. U svakom slučaju, ova je predstava – svim generacijama – poticaj za nova čitanja Calvina.