Ozbiljno čitanje katoličkog intelektualca

Iako su uspostavom demokracije otvorene mnoge dotad zatvorene stranice hrvatske književnosti i kulture, nije malo onih koje, ako su i evidentirane, još nisu pročitane. Tu prazninu već osmu godinu nastoji popuniti knjižni niz Hrvatska katolička baština XX. stoljeća u izdanju Glasa Koncila, čija je svrha pružiti uvid u neke od još nepročitanih stranica naše kulture, odnosno dati impuls budućim opsežnijim istraživanjima života i rada katoličkih intelektualaca koji su tijekom prošloga stoljeća javnim radom pridonijeli razvoju hrvatske kulture i njezinoj raznolikosti.

Jedna je od nedvojbeno takvih ličnosti književnik, novinar, urednik, povjesničar i političar don Kerubin Šegvić (1867–1945), čiju je knjigu kao dvadeset petu u spomenutoj biblioteci priredio Božidar Petrač. Uz uobičajenu popratnu aparaturu (predgovor, životopis, bibliografija i popis uporabljene literature), Petrač je za presjek Šegvićeva književnog i političkog djelovanja odabrao dvadeset jedan rad, započevši izbor kritikom bečke Mladosti iz 1897, a zaključivši izvatkom iz Dnevnika 6. svibnja 1945, koji znakovito završava riječima: „Ja muževno nosim svoju nesreću.“ I doista, neće proći ni dva mjeseca, Šegvić će sine die et consule biti ubijen bez traga, zadugo ostavši zatvoren u šutnju ili prepušten uobičajenim ideološkim etiketama bivšega režima.

Izd. Glas Koncila, Zagreb, 2013.

Razumije se, premda maksimalno iskorišten, prostor priređivaču nije ostavio mogućnost reprezentativno predstaviti sve aspekte golema Šegvićeva literarnog i javnog djelovanja, primjerice historiografskoga, pa je pozornost usredotočena na književnokritički rad i na spise koje je ostavio kao „svjedok povijesti“. Unatoč nekompletnosti Šegvićeve kompleksnosti, izabranim radovima Petrač Šegvića uspijeva otkriti kao svjetonazorski homogenu, a ipak višeslojnu ličnost, samim time podsjećajući na višeslojnost naše povijesti, koja nažalost ni danas nije lišena historiografskih simplifikacija. A ta višeslojnost možda je najvidljivija upravo na primjerima korifeja hrvatske katoličke inteligencije prve polovice 20. stoljeća, kojima je Šegvić nedvojbeno pripadao. Činjenica naime da je on, braneći interese hrvatstva, sudjelovao u radu Narodnog vijeća 1918. i tako htio-ne htio utirao put kasnijoj Jugoslaviji (u tom društvu naći ćemo još nekolicinu katoličkih svećenika, primjerice Janka Šimraka, Svetozara Rittiga, Ferdu Rožića i Frana Barca), da bi 1941. u ime istih interesa pozdravio proglašenje NDH, a četiri godine poslije s gorčinom se od nje oprostio kao s tvorevinom koja je te interese iznevjerila, da bi „u ime naroda“ bio smaknut kao „ustaša“, iako to nikada nije bio, i to bez prava na grob, mnogo govori o toj tragičnoj slojevitosti hrvatskoga 20. stoljeća.

Najopsežniji je izbor tekstova nastalih na fonu polemike između „starih“ i „mladih“, u kojoj je Šegvić tvrdo, ali s jasnom argumentacijom izvedenom iz načela philosophiae perennis „verum et pulchrum et bonum convertuntur“ Tome Akvinskoga, branio načela „starih“, ističući da književnik nema apsolutnu slobodu stvaranja jer književnost ima „zadatak izvan sebe; a taj je sladiti život i voditi ga k savršenstvu“, što je posebno razradio u članku Moralna odgovornost knjige. Jedna je od tih zadaća „izvan sebe“ i patriotska. To nije bio samo izraz njegova političkog i književnog pravaštva nego prije svega izraz uvjerenja da je hrvatska književnost bila i jest vitalna duhovna sila svoga naroda, zagovornik njegove slobode i samosvojnosti. U tome svjetlu, osim tekstova iz polemičkog razdoblja s „mladima“, čitateljima će biti zanimljivi tekstovi Socijalna literatura, Krleža i hrvatstvo te Glembajevi u svjetlu etike i estetike, u kojima Šegvić dokazuje da Krležina književnost, iako sugestivna, nije socijalna ni nacionalna. Razlog nije toliko u njegovu pesimizmu – Šegviću, kako je poznato, pesimizam nije smetao da Kranjčevića drži velikim pjesnikom – koliko u Krležinoj sklonosti da sve što se kreće izvan njegova idejnog planetarija krajnje zaoštreno drži lažnim i mitskim. No, iako već ex professo i kao član katoličkoga Kola hrvatskih književnika promicatelj katoličkih nazora o književnosti, Šegvić nije zagovarao katolicizam kao izvanumjetničku tendenciju, nego – sukladno Mahnićevu načelu anima croata naturaliter christiana – kao duhovni humus iz kojega prirodno izrasta hrvatska književnost.

Ono što ovu knjigu čini na poseban način novom svakako je objava zapisa Moje izvidničko poslanje u Italiju u rujnu 1941, koji će čitateljima, ali i povjesničarima biti zanimljiv ne samo zbog niza činjenica nego prije svega po ocrtavanju ozračja u prvim mjesecima NDH, osobito kada je riječ o odnosima s Kraljevinom Italijom, koji su bili sve prije samo ne „saveznički“. Te stranice i stranice izvatka iz njegova osobnog dnevnika od 29. siječnja 1941. do 6. svibnja 1945. jedinstveno su svjedočanstvo nade i boli, zanosa i razočaranja čovjeka koji je čitav život posvetio hrvatskoj slobodi, da bi na kraju pao kao sužanj iznevjerenih očekivanja i neispunjenih obećanja.

Valja se nadati da će ovaj hvalevrijedan izbor iz znatna i značajna Šegvićeva opusa – zapravo prvo njegovo ozbiljno čitanje – privući pozornost naše kulturne javnosti, ali i književnih znalaca i povjesničara, i potaknuti produbljenije zanimanje za njegov život i rad.