Novi pogledi na modernizam

Uz prikupljanje i stručnu obradu umjetnina koje čine dio naše kulturne baštine, uloga je muzejskih ustanova da građu prezentiraju javnosti. U osječkom je Muzeju likovnih umjetnosti (donedavno Galeriji likovnih umjetnosti) 23. siječnja otvorena izložba koja je u užem smislu riječi proizašla upravo iz takvih nastojanja: „Skupna je izložba i rezultat suradnje triju kustosa jer je zajednička odluka ponovno sve staviti na stol, dopustiti novi pogled, s novim poveznicama. Povijest umjetnosti i povijest naših umjetnina mogu, i moraju, stvarati uvijek nove priče, kontinuirano se reinterpretirajući, preispitujući kontekste u kojima se nalaze. Ključna je uloga pogleda na njih – pogled autora izložbe, pogled autora teksta, pogled koji će i sami posjetitelji otkriti u postavu izložbe.“ Ova izložba, dakle, nije tek puko predstavljanje umjetničkih strujanja dugoga razdoblja. Ona je pokušaj da se prezentirana građa, posve u poststrukturalističkome duhu, smjesti u novi kontekst zahvaljujući kojemu će dobiti neka druga značenja i dati mogućnost za razvijanje novih interpretativnih modela.

Vremenski je interval obuhvaćen izložbom velik – čitavo dvadeseto te prvo desetljeće 21. stoljeća. To spominjemo kako bi odmah bilo jasno da nije riječ, niti je to zapravo moguće, o predstavljanju posve cjelovitoga presjeka umjetnosti toga vrlo burnog razdoblja. Upravo se zato autori izložbe odlučuju za naslov Pogledi: 20. stoljeće jer, kako Vlastimir Kusik u predgovoru kataloga ističe, „svaki je pogled različit, prizor stvarnosti i dojam sviđanja poseban je i subjektivan“. Te dodaje: „Umjetničko djelo također može biti viđeno različito, ali sada nije u pitanju sklonost prema onim subjektivnim kriterijima pojedinca, već je na djelu različitost mnogih pogleda prema različitostima onog promatranog.“ S Pogledima... autori se na vrlo eksplicitan način ograđuju od mogućih prigovora koji bi mogli biti upućeni s različitih strana.

Izložba je nastala kao rezultat nedavne revizije i ponovne obrade fundusa Muzeja likovnih umjetnosti, a cilj joj je ujedno postaviti osnove na kojima će se oblikovati budući stalni postav. U tome je smislu vrlo važno što su neka umjetnička djela, koja su već dulji niz godina u vlasništvu Muzeja, ovom prigodom prvi put otkako su u vlasništvu te institucije izložena pred javnost. Posjetitelji tako imaju priliku vidjeti umjetnine koje su dosad bile spremljene i brižno čuvane u muzejskome depou. Među njima su brojne grafike i crteži autora koji su pripadali samu vrhu hrvatske moderne. Slično je i s Mapom 8 serigrafija Ivana Picelja.

Spomenuta je mapa objavljena 1957, a važna je zato što Picelj u njoj iznosi poetiku kakvu je njegovao u razdoblju EXAT-a 51. Ako nastavimo s nabrajanjem eksponata koji su zadužili hrvatsku povijest umjetnosti (a usto pokazuju da je naša umjetnost vrlo hrabro išla ukorak s tadašnjom internacionalnom umjetničkom scenom), potrebno je spomenuti radove Josipa Vanište – Crna crta na srebrnoj podlozi (1962–65, VII) i Srebrna crta na sivoj podlozi (1962–1965, VIII).

Posebno pak mjesto pripada Juliju Kniferu, čiji su radovi na ovoj izložbi dobili poseban odjeljak. Posjetiteljima za bolje razumijevanje njegovih radova uvelike pomažu zapisi u kojima sam umjetnik (ili kritičari i kustosi koji su ga pratili) tumače njegov rad. Knifer piše: „Godine pedeset devete i šezdesete, motiviran idejom stvaranja antislike, krenuo sam metodom radikalnog reduciranja sredstava. Ostao sam na klasičnoj plohi s krajnje minimalnim sredstvima…“ Kao plod takva promišljanja nastao je toliko spominjan meandar.

Šetnja kroz desetljeća

Za organizaciju se izloženoga postava može reći da je jasna. Tomu pridonose zapisi iz knjiga, likovnih kritika, autobiografskih spisa samih umjetnika, osobnih pisama te ostalih pisanih izvora. Umjetničko je djelo specifična vrsta estetskoga objekta te je samo po sebi dostatno i cjelovito. No promišljanje o određenome umjetničkom djelu – načinu na koji je došlo do njegove realizacije, idejama koje umjetnik njime propituje, određenome umjetničkom eksperimentu koji se njime pokušava tematizirati – posjetitelju uvelike olakšava shvaćanje konteksta u kojemu je djelo nastalo i u kojemu je ono živjelo. Što djelomično narušava jasnoću postava koju sam prethodno spomenuo? Prije svega mi se čini da je to mnogostrukost „pogleda“, koji u dobronamjernoj želji da daju sveobuhvatnu sliku tu sliku zamućuju. To do izražaja najviše dolazi na prvome katu, gdje bi se prosječno upućen posjetitelj mogao pomalo izgubiti pri pokušaju sumiranja osnovnih razvojnih linija moderne i suvremene hrvatske umjetnosti. Dakako, baš zbog toga od velike su pomoći brojni zapisi izloženi na zidovima galerijskoga prostora o kojima je već bilo govora. Slijeđenje modela kronološkoga pristupa drugo je pomoćno sredstvo koje se u ovom slučaju nudi posjetitelju. Krećući se iz prostorije u prostoriju i uočavajući građu složenu u vrlo stroge sadržajne cjeline, niže se godina za godinom, desetljeće za desetljećem.

Već letimičnim pogledom na imena umjetnika zastupljenih na ovoj izložbi, bez ikakva se ustručavanja može zaključiti da su se kustosi izložbe potrudili prezentirati doista vrijednu i važnu likovnu građu hrvatske umjetničke baštine. Prolazeći galerijskim prostorom, posjetitelj će naići na radove Ljube Babića, Vladimira Becića, Vlade Bukovca, Mencija Klementa Crnčića, Bele Čikoša Sesije, Deana Jokanovića Toumina, Miroslava Kraljevića, Tomislava Krizmana, Ante Kuduza, Ferdinanda Kulmera, Mate Celestina Medovića, Antuna Motike, Vanje Radauša, Branka Ružića, Đure Sedera, Marijana Trepšea, Milivoja Uzelca, kao i brojnih drugih velikana naše umjetničke scene prošloga i ovoga stoljeća. Kada se promotri zastupljenost osječkih autora, tada se može uočiti kako su najviše prostora za prezentaciju dobili umjetnici međuratnoga razdoblja poput Josipa Leovića, Oskara Nemona ili Kornelija Tomljenovića. Uz njih su u velikoj mjeri zastupljeni i umjetnici koji su aktivniju ulogu na osječkoj umjetničkoj sceni počeli igrati u 21. stoljeću. Među njima su Mario Čaušić, Ines Matijević, Tihomir Matijević i Domagoj Sušac. Uz njih je potrebno spomenuti i svjetski poznata Davora Vrankića, rođenoga Osječanina s pariškom adresom. Izložbi ni u kojem slučaju ne nedostaju velika imena. No ono što nedostaje svakako je širi repertoar umjetničkih medija. Slika, crtež, grafika i kip – samo to i ništa više. Može li se govoriti o umjetničkoj produkciji u razdoblju od početka 20. stoljeća do danas, a da se ne spomene fotografija, videoumjetnost i čitav spektar novih umjetničkih medija? Da takvi radovi postoje u fundusu Muzeja, neki od njih na izložbi bi našli svoj kutak. No posjetitelji ih ne nalaze!

Kada se izložena djela pomnije razmotre i stave u kontekst opusa kojima pripadaju, može se zaključiti kako ono što vidimo najčešće ne pripada stvaralačkim vrhuncima njihovih autora. No taj mogući prigovor ni u kojem slučaju ne umanjuje zanimljivost izložbe. Pozvat ću se ovdje na zapis kojim su u Muzeju likovnih umjetnosti objasnili svoje težnje:  „U vrijeme promjena i novih izazova, ovogodišnji program Galerije započinje hrabrom odlukom o novom početku: izvaditi iz depoa najvrednije i najznačajnije umjetnine i ponovno prezentirati ono što jesmo i što imamo.“ Ravnajući se prema tome načelu, kao logična se posljedica nametnula činjenica da izložba ne obiluje većim brojem antologijskih djela. No ni ta činjenica bitno ne umanjuje vrijednost izložbe u cjelini. Posve je jasno kako antologijski umjetnik ne radi uvijek i samo antologijska djela. Nepobitno je da i malo manje poznata djela pomažu u cjelovitijem shvaćanju umjetničkoga rada njihova autora, ali i razdoblja u kojemu je djelovao. Ova izložba nedvojbeno donosi specifičan „pogled“ na umjetnost 20. i 21. stoljeća, kako na zastupljene umjetnike te njihova djela tako i na stalan rad te akvizicijsku politiku Galerije, odnosno Muzeja likovnih umjetnosti u Osijeku.