Neće biti podjele Ukrajine

Nasilna smjena vlasti u Ukrajini bila je povod za razgovor s Jevgenijem Paščenkom, sveučilišnim profesorom ukrajinistike na Filozofskom fakultetu u Zagrebu. U razgovoru Paščenko govori o ishodima prosvjeda, složnosti ukrajinskog naroda te o vezama Ukrajinaca s Hrvatskom.

Gospodine Paščenko, vjerujete li u mogućnost raspada Ukrajine?

Naum „raspada Ukrajine“ kruži dulje vrijeme medijskim prostorom kao virus, svjesno usmjeren protiv Ukrajine kao samostalne države. Pripada onima koji su kronično prokleti velikodržavnim šovinizmom i antiukrajinizmom, tvrdeći da ukrajinski narod ne postoji, da je to mali dio (Malorusija) onoga velikog (Velikorusije), premda su ti nazivi nastali u 14. stoljeću u grčkoj crkvenoj administraciji s posve drugim značenjem. Temelji se na lažnoj tvrdnji o podijeljenosti ukrajinske sredine na geografske pravce, etničke i vjerske neprijatelje. Ukrajina je teritorijalno najveća europska zemlja i razlike su posve logična pojava, što pokušavaju iskoristiti oni koji ne mogu živjeti s time da Ukrajina postoji pa još i kao mogući član EU. Prema tim izmišljotinama znatan dio zemlje morao bi se pripojiti onoj pravoj, iskonskoj cjelini koja bi se morala odazvati na poziv iznutra da obrani vlastiti narod.

Što vi kažete na takve pretenzije?

Kažem da postoji i suprotna strana, upravo ukrajinska. Nema većine koja bi željela rascjep i pripojenje nekom pravoslavnom, pravednom spasiocu. Ne postoji mit o dobrom susjedu, postoji samo jaka želja presjeći zlo koje je uobličavao odbjegli šef obitelji koja je nemilosrdno i cinično pljačkala zemlju. U repertoaru mitova o rascjepu figurira i da su zapadenci (podcjenjivački naziv zapadnoukrajinskog čovjeka) grkokatolici, agenti Rimske crkve, zlobnoga neprijatelja pravoslavlja koje je izgubilo vlastite iskonske zemlje zapadne Rusije. No Ukrajinska grko-katolička crkva nastala je 1596. i stvorena je kao otpor grčkim intrigama. Pokrenuta je crkvena unija s Rimom, uz uvjet očuvanja bizantske tradicije i to upravo od višega kijevskog klera i kao obrana od poljskih nasrtaja. A katoličku kulturu prihvatili su i pristalice pravoslavlja! Tako je nastao ukrajinski barok, jedini fenomen katoličanstva na bizantskome tlu, u čemu se izrazio tradicionalni ukrajinski europeizam.

Kako komentirate to što ruski mediji ukrajinske prosvjednike prikazuju kao naciste?

Oni forsiraju mit o Ukrajincima kao suradnicima nacista i nasilnicima nad Židovima, gdje je lik Stepana Bandere, predvoditelja ukrajinskih nacionalista, bio simbol hitlerizma, kao i ukrajinski rodoljub, banderovac, nacist s kojim oni pravedni istočnjaci, zaljubljeni u pravednu Crvenu armiju, nikada ne bi imali ništa zajedničko. No Bandera se zalagao za neovisnu Ukrajinu, zbog čega su ga zatvarali nacisti, te ih je doživljavao kao i Sovjete. Dakle, već tada je bio svjestan srodnosti ta dva totalitarizma, što će zapadna misao deklarirati tek u najnovije vrijeme. Bandera je likvidiran u Münchenu rukom NKVD-a, i tek nedavno priznat je nacionalnim herojem Ukrajine, ali nakratko, jer je u propagandnim klevetama nedavnoga režima obnavljan lik zapadenca kao fašista. Propaganda uvjerava da je Crvena armija, znači ruska, oslobodila Ukrajinu od nacista, ali četiri ukrajinske fronte u Drugom ratu stvorili su Ukrajinci i Staljin ih je upućivao na najkrvavija bojišta.

Trenutno je situacija izrazito napeta na Krimu…

Prije svega, Krim nije ruski. Laž je da Hruščov darovao Ukrajincima ruski Krim. Bila je to 1954. propaganda iz repertoara bratstva i jedinstva. Naime, prigodom obilježavanja 300. godina Vossojedinjenija bratskog naroda (tako je preimenovano nadanje getjmana Bogdana da se 1654. uz pomoć istovjerske Moskovije odupre katolicima) Krim je administrativno priključen ukrajinskom republičkom proračunu s obvezom orositi dnjeparskom vodom sušni poluotok koji će na morskoj obali biti naseljen umirovljenim partijcima, okosnicom antiukrajinizma, dok bi ukrajinski seljaci prebivali na sušnom kontinentu. Nijedne ukrajinske škole na Krimu nema i to je samo odjek vjekovnih zabrana kakvih ne zna nijedan drugi slavenski narod.

Rusi tvrde da će braniti prava svojih sunarodnjaka u istočnoj Ukrajini.

Ukrajinski jezik nije prijetnja ruskogovornoj populaciji. I Kijev je ruskogovorni, ali u svijesti je ukrajinski jer nove generacije kakvu uobličava Kličko, etnički Ukrajinci premda i ruskogovorni, žele drugu Ukrajinu, ne prorusku, već proeuropsku. Na istoku Ukrajine pokradeni narod, ako je i ravnodušan prema nacionalnom pitanju, želi samo jedno – bolji život. Krim nema namjere puštati unutra ruske tajkune koji će izbrisati sve lokalno. Dakle, ne postoji temelj za rascjep, suvremeno je društvo oslobođeno od forsiranja nacionalnih mitova i zaokupljeno uglavnom egzistencijalnim problemima. Postoje težnje izvana koje može iskoristiti pučanstvo na osiromašenom istoku ili umirovljene kadrove časnika službe sigurnosti na Krimu da provocira odcjepljenje.

Ukrajinci su pokazali da imaju snage potrebnu da se promjene ostvare. Kako tumačite toliku odlučnost?

Ukrajinsko društvo pokazalo je zapanjujući razinu zrelosti i nacionalne, društvene svijesti. Izraženo je zajedništvo bez bilo kakvih kompleksa etničke, govorne, ideološke opterećenosti. Režim je sam sebe srušio svojim ponašanjem i društvo je bilo spremno na to. Ukrajinci su se potvrdili cijelome svijetu da su nacija dostojna štovanja, kao narod koji šuti do određene granice poslije koje gnjev ne zna granica. Upravo takvi bili su tijekom povijesti. Rukovodili su se osjećajem pravde, a ona je od Boga, ma koliko možda patetično to zvuči! Povijest potvrđuje da je ukrajinski narod neuništiv kad je preživio takve golgote kao što su gladomor.

Je li spreman suočiti se s novim patnjama? Naime, neizvjesno je što se sve u ovom trenutku može očekivati.

Ponajprije treba očekivati neprekidne provokacije s istočne strane, koje su mnogo opasnije od odbjegloga Janukoviča. Zatim će uslijediti razočaranje novom vladom jer je voditi zemlju u takvim okolnostima ravno političkom samoubojstvu. Ne treba očekivati da će nova vlada imati uspjehe. Vjerojatno će u vlasti biti kombinacija oligarha i nacionalno usmjerenih, ali posljednje će biti manje izraženo jer na to igraju unutarnji neprijatelji ukrajinstva. Zapadnoukrajinski intelektualci čak su ponudili akciju poštovanja jezika istočne Ukrajine, dakle ruskoga. No službeni mediji s istoka na to se ne osvrću, već ide beskrajna antiukrajinska propaganda s prikazivanjem Ukrajinaca na Majdanu kao nacista. A tamo su poginuli mladi ljudi, vođeni istinom Ukrajine, iza mnogih su ostala tek rođena djeca.

Hoće li budućnost Ukrajine ovisiti o odnosu Europske Unije i Rusije?

Ukrajina je tijekom povijesti ovisila o pomoći izvana – tako su se getjmani 18. stoljeća pouzdavali u pomoć Europe, Stepan Bandera računao na razumijevanje Njemačke, a danas se budućnost povezuje s Europom. Ideal bi bio kad bi Bruxelles postigao sporazum s Moskvom u neometanju Ukrajine u njezinu oporavku prema zdravoj, demokratskoj i nacionalno punovrijednoj zemlji. Bojim se da susjedna velesila nije zrela za to. Zar nije jasno da se tamo nezaustavljivo odigrava drama propadanja velikodržavnosti, uz grčevit pokušaj zaustavljanja propasti, što je nemoguće s obzirom na dinamiku demografske kataklizme, kritičnoga stanja u društvu koje neće moći suzdržavati proteste, bez obzira na jak represivni aparat. Zar je društvo koje živi u mitovima, koje nije sposobno kritičke sebe procijeniti sposobno za budućnost? Zato je antirežimska revolucija u Ukrajini napredak za susjeda kojem je mnogo korisnija razvijena, demokratska Ukrajina nego kolonija.

Predsjednik ste udruge Horus, udruge Hrvatsko-ukrajinske suradnje. U nekoliko ste navrata pokušali pokazati veze Hrvata i Ukrajinaca. Koliko danas Hrvati znaju o Ukrajini i koliko su svjesni tih veza?

HORUS (prema staroslavenskim normama bez vokala – HRS) solarno je božanstvo dospjelo u ukrajinske zemlje prastarim migracijskim putovima s iranogovornoga prostora. Negdje tamo odjekuje ime Hrvata. Zato pokušavamo približiti hrvatskom auditoriju znanja o Ukrajini. Jasno da ne znaju mnogo o toj zemlji, ali nemaju unaprijed negativan stav prema Ukrajini. Hrvatsko je društvo zahvalan recipijent i to mi daje nadahnuće za rad. On obuhvaća prostor od problema etnogeneze Hrvata do suvremenih tijekova. U izdanju Matice hrvatske priprema se knjiga Juraj Križanić i Ukrajina, kao obilježavanje 330. godišnjice pogibelji toga nadahnutog tvorca ideje europske unije, uz suradnju i utjecaje ukrajinskih unijata. Od 2008. pokrenuta je knjižnica Ucrainiana croatica u kojoj je dosad izašlo deset knjiga, pripremaju se još dvije do kraja godine, Ukrajinski Karpati, kolektivna monografija koja će radovima ukrajinskih znanstvenika prvi put predočiti etnogenetsku problematiku, važnu za hrvatske istraživače. U pripremi je knjiga Ukrajinska Galicija, također prvi svestrani prikaz te regije o kojoj u Hrvatskoj jedva znaju.

Kakav je, po vama, odnos hrvatske javnosti prema zbivanjima u Kijevu?

U Hrvatskoj vidim široku zainteresiranost javnosti i medija, s kojima katedra ukrajinistike svesrdno surađuje da rastumači Ukrajinu. S druge strane, prisutno je i prenošenje banalnih stereotipa: zemlja je pola ruska, pola ukrajinska, pro- i antizapadna i slično. Vidim i nazočnost medijskih kadrovika iz prošlosti, suvremene mudrace koji smatraju da propagandnim klišejima preuzetim iz istočnoga koša mogu protumačiti Ukrajinu. Od srca sam zahvalan mnogobrojnim građanima koji izražavaju razumijevanje i potporu težnjama i ukrajinskoga naroda.

Radite na Filozofskom fakultetu u Zagrebu. Što katedra ukrajinskoga jezika i književnosti danas može ponuditi hrvatskim studentima?

Studenti Filozofskoga fakulteta koji diplomiraju ukrajinistiku postaju slavisti. Pravo je pitanje stoga kakva je danas slavistika i tko stoji iza nje? Nitko, osim težnje za upoznavanjem i očuvanjem nacionalnoga dostojanstva putem znanja. Mi živimo u doba diktature novca, što je još jedan zavitlaj prema poganstvu, kultu Zlatnoga teleta, kada moralne i duhovne vrijednosti doživljavaju udarce. Studenti koji prolaze kroz ukrajinski studij tijekom pet godina obogaćuju se znanjima kojih nemaju ni mnogi suvremeni interpretatori Ukrajine. Oni postaju intelektualci koji su oslobođeni mitova i na temelju ukrajinske građe upoznaju istinu stvarnosti. Poslije zla neizbježno dolazi pobjeda istine. Upravo je takva povijesna sudbina Ukrajine. Pobijedit će ukrajinska pravda koju je pretkazao Taras Ševčenko, veliki ukrajinski Nostradamus, koji je predvidio već 1847. propast carstva zla i kojem se upravo 9. ožujka navršava 200. godina rođenja, a Matica hrvatska priprema novi prijevod njegova pjesništva.