Lica Tuzle

Mnoga periodična izdanja ogranaka Matice hrvatske ne samo da potvrđuju poznatu krilaticu Stanislava Šimića o časopisima kao „motorima književnosti“ već tu misao proširuju na čitavu kulturu, znanost pa i društvo. Časopis za književno-jezična, društvena i prirodoznanstvena pitanja Gradovrh jedna je od takvih publikacija, a o njegovoj relevantnosti i utjecaju svjedoči desetljeće izlaženja, što su tuzlanski matičari obilježili svečanim brojem otisnutim potkraj 2013. Iako časopis u kojem surađuje niz stručnjaka iz BiH i okolnih zemalja nije ograničen regionalnim i nacionalnim temama, njegova urednica i predsjednica Ogranka Marica Petrović odlučila je u slavljeničkom broju sabrati tekstove o Tuzli iz dosadašnjih brojeva, osvijetlivši baštinu grada soli, ugljena i multikulture.

Izd. OMH u Tuzli, 2013.

A da ta baština nije uvijek bila „crvena, anacionalna i labavo vezana uz tradiciju, kako mnogi misle“, u pretisku uvodnika u prvi Gradovrh iz 2004. piše Marice Petrović ističući da su imena tuzlanskih Hrvata redovito prepoznatljiva, narodne nošnje bogato očuvane, a stara jela i običaji vezani uz hrvatsku katoličku tradiciju Bosne prema njezinim riječima i dalje za blagdane obogaćuju stolove tih vrijednih ljudi. Apostrofirana je i važna uloga MH, koja je u Tuzli utemeljena 1882, a 2001. obnovljen je njezin rad. No zbog lošeg položaja Hrvati se iz Tuzle, kao i iz cijele Bosne, iseljavaju, zapisala je tada urednica, a iz razgovora s njom u povodu pisanja ovoga članka saznajemo da je situacija danas još teža: „Kad se rješavaju ozbiljni problemi u Hrvata, Tuzla je grad koji se u hrvatskoj politici i u Bosni i u Hrvatskoj – zaobilazi. Ako niste u vladajućoj političkoj opciji ili, ne dao Bog, ako uopće niste politički organizirani, tada možete biti predsjednik Matice hrvatske, urednica respektabilnoga časopisa, sveučilišna profesorica, pa ipak, nećete se susresti ni sa jednim važnim Hrvatom koji, u rijetkim prilikama, posjeti ovaj grad.“

Časopis Gradovrh nazvan je po šumovitu brdu u tuzlanskome predgrađu Solina, gdje je na prijelazu 15. u 16. stoljeće postojao franjevački samostan. U proteklom desetljeću publikacija je izrasla u ozbiljan stručni časopis u kojem, uz mahom mlađe, surađuju i ugledni znanstvenici sa slavističkih katedara diljem Europe, što je razvidno i iz ovoga obljetničkog broja koji sabire tekstove o Tuzli iz različitih znanstvenih vizura.

U rubrici Arheologija pretisnuti su pregledi arheoloških istraživanja na području lokaliteta Gradovrh i općine Tuzla Mirsada Bakalovića. Književno-jezične teme zastupljene su dvjema studijama Alena Matoševića o hrvatskim govorima i leksiku u slivu rijeke Soline te njegovim rječnikom hrvatskoga govora toga područja, a tu je i prinos Ive Pranjkovića o Stjepanu Matijeviću Solinjaninu i njegovoj knjižnici, studije Ivana Majića i Marijane Nikolić o kritičkoj recepciji Meše Selimovića te funkciji eliptičnih rečenica u njegovu romanu Derviš i smrt. Prilozi u nastavku govore o tuzlanskom Teatru Kabare, Radiopostaji Sol, nacionalnom spomeniku proizvodnji soli te o sakralnoj umjetnosti Bosne Srebrene od konca 17. stoljeća. Zemljopisno-etnološke teme obrađuju naselja u slivu Soline te stare svadbene običaje katolika tuzlanskog kraja kao važnu odliku hrvatskog identiteta.