Kroćenje konzervativizma

Dramski opus dramatičara Ive Brešana nadahnut je, osmišljen i ostvaren na preradbi klasičnih dramskih modela, u strukturi njegovih tragičnih groteski i komedija prepoznaju se i zrcale preradbe: Shakespearea, Goethea, Racinea, Molièrea te brojnih biblijskih fragmenata i filozofskih uzora. I komedija Veliki manevri u tijesnim ulicama, premijerno izvedena 21. veljače u šibenskom HNK-u, u režiji Vinka Brešana, dramatičareva sina, temelji se na takvu modelu, na Shakespeareovoj Ukroćenoj goropadnici, koju Brešan situira u dalmatinsko podneblje i konzervativno-tradicionalni mentalitet Šibenika početkom prošloga stoljeća.

Kao priznati dramatičar Brešan šekspirijanski model nastanjuje autentičnim dalmatinskim protagonistima (odjenula ih je Sara Lovrić Caparin), koji karakterima reprezentiraju njegov dramski Macondo, što ga čini originalnim, zanimljivim i uvjerljivim. U Velikim manevrima.... ti protagonisti i antagonisti ne nude se stoga tek kao slika mentaliteta grada i njegove okolice nego i kao univerzalni problem karaktera koji su na komičan i karikaturalan način ukorijenjeni i žive život nestaloga, a ipak živog doba.

Redatelj Vinko Brešan u predstavi je vješto balansirao između komičnoga i grotesknoga / Arhiv HNK Šibenik

Kako bi posuđeni šekspirijanski model učinio uvjerljivim i najsumnjičavijim mjesnim „mudracima“, dramatičar se poslužio nadogradnjom modela, zato svoje lokalne junake „šalje“ na predstavu Shakespeareove Ukroćene goropadnice u šibensko kazalište; uvodi teatar u teatru, komediju karaktera i komediju zabuna, čime umnožava fabulu, smiješno i groteskno, a time i efekt očekivanoga.

Koristeći se lokalnim likovima i njihovim karakternim osobinama dramatičar na njemu svojstveni komično-groteskni način ne vodi samo, kako piše dramaturginja predstave Željka Udovičić Pleština, „kreativni filozofsko-dramski dijalog kojim propituje prije svega odnos sna i jave“ nego se jednako bavi i srazom konzervativnoga i suvremenoga, napose odnosom prema ženi i njezinu mjestu u tradicionalnoj sredini koje je ona prilagodila sebi. Zato obrće, inverzira klasični uzor, pa njegova goropadnica ne biva ukroćena kao Shakespeareova, nego ona kroti krotitelja.

Uvjerljivost konzervativno-suvremenoga sraza pojačava vremenskim i prostornim okvirom – radnju komedije smješta u dvadesete godine prošloga stoljeća u konzervativno-tradicionalni milje, u tadašnje šibenske „tijesne ulice“, pred oči živih stanovnika i okamenjenih gradskih maski sa sjevernoga zida šibenske katedrale, koje su poveznica prošloga i sadašnjega Šibenika, a koje i danas pozorno motre prolaznike čak i sa zida hotela Jadran.

Brešan zaplet komedije gradi na nezadovoljstvu mjesnoga gostioničara Tafre, koji se želi osvetiti imućnom mjesnom trgovcu Vici Prebandi, ocu dviju kćeri; goropadnice Katice te mlade i naivne Cvite, koju otac odbije udati za Tafrina slaboumnoga sina Dunka tvrdeći da je ne može udati prije nego što uda stariju Katicu, koju zbog njezina karaktera nitko neće.

Tafrin nećak Lujo, propali student, ujakovu žudnju za osvetom, taj agon komedije, iskoristi za „eksperiment“ kojim želi provjeriti je li moguće uvjeriti čovjeka da jest ono što nije, odnosno da je java san, a san java. Za to mu posluži Šibenčanima nepoznat Nikola Bagara, skitnica, kotlokrpa i ispičutura iz Drniša, kojega uz pomoć ujaka i mjesnog aristokrata kontea Florijana opije, useli u konteovu kuću i uvjeri da nije što jest nego da je netko drugi, potomak slavne aristokratske familije i Florijanov rođak, koji živi život sličniji životu Bagarinu nego životu stvarnoga aristokrata.

Unutar te dramaturške strukture pokazuju se, množe i prepleću mnoge stvarnosti, laž i istina, prepoznaju dobri i loši karakteri, rekonstruira mentalitet ljudi koji često žive od huncutarija, sitnih zadjevica i osveta, što im život čini podnošljivijim. U tome i preko toga smisao, razlog i dubinu značenja zadobiva filozofsko-moralna dvojba o snu i javi; što je važnije i više stvarno: java koja sanja neostvarivi san ili lijepi san koji se lako pretvara u ružnu javu? 

Vješta dramaturška kraćenja dramaturginje Željke Udovičić Pleština, pridonijela su protočnosti fabule, ali su mjestimice likovima oduzeli ponešto od njihove karakterne složenosti. No bez obzira na to redatelj je, i uz odličnu glazbu Mate Matišića, vješto gradio ritam i dinamiku predstave kao što je od tipološkog minimalizma pojedinih likova upotpunio mozaik njihove zajedničke kompleksnosti, što je predstavu učinilo ne samo kraćom nego i suvremenoj publici prihvatljivijom. Tomu je itekako pripomogla scenografija Dragutina Broza; uvećana lica kamenih maski s katedrale između kojih su se kretali i ispred kojih su živjeli protagonisti komedije i prožimali mjesto, vrijeme i prostor dajući mu uvjerljivost autentičnoga mjesta, vremena i prostora.

Umješnim redateljskim balansiranjem komičnoga i grotesknoga redatelj u komediju uvlači publiku, kojoj ne dopušta da je neki lik, ma kako bio osuđen na lošu dramsku sudbinu, povuče u prostor životne stvarnosti i da postane žrtva površne glumačke interpretacije koja bi asocirala na ma kakvu našu političku opciju. Tom dosljednošću tekstu i predstavi redatelj je osigurao i filozofsku zapitanost nad dvojbom; san ili java?

Kvaliteti uspjele predstave veliki obol daju dobro odabrani glumci. Naročito se ističe Marija Škaričić, koja je goropadnicu Katicu odigrala glumački inspirativno, odlično nijansirajući raspon goropadnosti, pitomosti i vještog vladanja ukroćenim mužem Ivom Petrinom, kojega je uvjerljivo glumio Filip Detelić. Ivan Brkić (Vice Prebanda) lik oca gradio je od detalja koje je složio u veoma uvjerljiv karakter tradicionalnoga konzervativnog oca.

Točno i poletno ulogu Nina Vanjka odglumio je Antonio Franić, a kotlokrpa i probisvijeta Nikolu Bagaru s osjećajem za naivno i smiješno igrao je Zdeslav Ćotić. Njima se uspješnom kreacijom pridružio Joško Ševo, koji je glumio razbarušenoga, na trenutke izgubljena i ambicioznoga glumca Duju Bonačića. Naivnošću i mladenačkim prkosom imponirala je Franka Klarić kao Cvita, a suzdržanim i točnim osjećajem za intrigantno Jakov Bilić kao Lujo Panjkota. Branimir Vidić (Tafra) bio je pokretač zapleta i zaštitnik ograničenoga sina Dunka, kojega je dobro utjelovio Matija Šakoranja. Mate Gulin bio je uvjerljiv don Jerko, a Marinko Prga nalazio je dobar ton i osjećaj za klošarsko i boemsko kontea Florijana.